POEMA TRAGIČNOG U VALERIMA MIRA I DOBROTE

Povezani članci

• Izložba Dževdeta Nikočevića DODIRI DUHOVNOSTI
• Film ‘Za Samu’ pobjednik drugog AJB DOC festivala
• ANGAŽIRANO
• Darko Cvijetić: Sjevernjača
• Ispod hladnih zvijezda i nepomičnog lica bogova
• ŠJORA FILE NE DA ZVIZDU PETOKRAKU

Tonska skala, u čijem rasponu Muris Čorbić oblikuje svoje i pjesničko i likovno djelo, prožeta je molskim akordima koji se spuštaju do razine osjećanja tragičnog. Pa ipak, zahvaljujući supstanci „dobrog“ koja je dominantna kategorija karakterologije njegove, osjećanje tragičnog nije skliznulo u prostor mizantropije i u pesimističko shvatanje svijeta, već dobilo neke odlike trpljenja u kome duhovna potresenost očuvava svoju prisutnost, ali biva bitno ublažena supstancom dobrote koju nosi u sebi kao svoj iskon. Sučeljenje tih dviju oprečnosti stvara, u njegovoj duši, potresno stanje koje zahtijeva bitno drugačiji sustav izražajnosti od standardnog reda odnosa, zahtijeva govor sa drugačijom uspostavom sintakse govora i drugačije grafeme za oblikovanje te sintakse.

Piše: Vojislav Vujanović

Muris Čorbić je odbacio štafelajno slikarstvo, opterećeno konvencijama koje bivaju suviše stiješnjene za dramatiku koju je nosio u sebi i koja ga je prisiljavala da potraži drugačije grafeme kojima bi mogao prilagoditi svoja duhovna stanja i učiniti ih podatnim za likovne modelacije i izgradi drugačije sintaksičke formulacije svojih misaonih preokupacija. Ti grafemi su se morali izdići iznad razine zapisa, i postati idiomatskim oznakovljenjem misaonih vrtloga koji su se rasprosirali labirintima nemira koje je nosio u sebi i koji se nisu dali zatomiti potiskivanjem u podsvijest, već su prisiljavali umjetnika da im pronađe adekvate za njihovo ospoljenje. Time je aktivirao upravo podsvijest da se stavi u ulogu subjekta iskazivanja i kreatora novog principa oformjenja govora sa drugačijom sintaksom i drugačijim sustavom oznakovljenja. Taj sustav se kreće od aplikativnih formi na površi koje su mogle koristiti i zidne plohe, do oblikovanja svojevrasnih objekata postavljanih u prostoru. Njihova znakovnost biva znatno složenija od znakova, realiziranih u štafelajnom slikarstvu. Oni, istina, plediraju na slikovnom, ali, umjesto analitičkog postupka rastvaranja duhovnih stanja, grafemi, koje producira umjetnikova podsvijest, zasnovani su na sintetičkom zbiranju tih komponenata u svoju izražajnu funkciju i prevođenje u kozmos simbola.

            Za oblikovanje tih svojih grafema – simbola, umjetnik se morao poslužiti i drugačijom materijalnom osnovom: umjesto crteža i boja, skladanih u kompozicije na platnu ili na nekoj drugoj dvodimenzijalnoj površini, Muris Čorbić svoga materijalnog sugovornika traži u odbačenim materijalima, i to je prvi sloj kojim se najavljuje govor simboličnog: Odbačenost je osnovna komunikativna veza između umjetnika i materijala kojim se koristi u svome stvaralačkom procesu. Umjetnik kao da u tom materijalu dolazi do nekog stanja samorazumijevanja, pa bi se moglo reći da, u kompleksu sintetičkog dolazi i do izvjesnog metaforičkog govora: korišteni materijal i jeste metafora umjetnikovog samorazumijevanja. Odbačenost postaje dvosmjerna simbolika čovjekovog stanje. Postaje simbolom samotnosti, lišenosti svega onoga što bi trebalo dovesti do konstitucije onog nepovredivog čovječnog kojim bi se trebalo stabilizirati u postojećem svijetu.

            Drugi sloj saobražavanja umjetnika i materijala jeste njegovo modeliranje odabranog . Najčešći materijal su parčad tkanine, ali se, u znatnoj mjeri, koriste i žica, drvo pa i konac. U tome modelativnom sloju i dolazi do oblikovanja simbolskog. Ono poprima široku skalu oblika gdje se, ponovo, sučeljuju dvije komponente, imaginativna snaga umjetnikova u izmaštavanju oblika koji se, u nekim eksponatima mogu oslanjati na iskustveno, ali su, češće, upravo izmaštane forme suglasne sa unutarnjim umjetnikovim stanjem. Takvi oblici mogu samo asocijativno da nas podsjećaju na nešto što se stabiliziralo u našem iskustvu. Jedan od tih oblika je oblik koji nas asocira na mjesečev srp. Površina na koju se oblik aplicira slobodna je i poprima karakteristike nebosklona. Najčešće je postavljen sa koracima oborenim prema zemlji, ali ga zatječemo i u drugom položaju. Sam srp oličuje tronutost općeg umjetnikovog stanja, njegovo stanje trpljenja, položaj u prostoru vidnog polja jeste odraz stanja umjetnika u trenutku stvaranja „slike“. Nemir se pojačava sa visinom na koju je postavljen srp.

             Na drugim „slikama“ srp se transponira u druge, amorfnije, oblike, ali sa pojačanim elementom asocijacija. Najbliža moguća asocijacija je asocijacija ćefina, grobnih vizura, što ne iznenađuje: u smrti je Miris Čorbić često nalazio stvaralački poticaj i u njegovom opusu postoji jedan ciklus sa nazivom „Ćefini“.

            Eksplikativniju sliku svoga stvaralačkog agona Muris Čorbić izražava u svojim objektima. Svaki od tih objekata ima svoj vlastit horizont, svoju zasebičnost, ali, onako kako ih on postavlja u izložbenom prostoru, može se oformiti i određeni fabulativni tok. Na čelu te fabule postavljena je kosa, kao osnovni instrument predstavljanja Smrti. Ona je postavljena u vertikali i obojena crnom bojom. I kao da nam danteovski poručuje: Vi koji ulazite ovamo, ostavite svaku nadu. Jer, sljedeći eksponat nosi naziv „Put u pakao“.

To je instalacija sa Kapijom ispred koje je postavljena obuća na čijem se početku nalaze dječje cipelice, a zatim slijedi staza na kojoj se nalaze redovi obuće odraslih. Govor je metonimičan, zasnovan na živoj sugestiji u kojoj predmeti predstavljanja ne definiraju iskaz već otvaraju mogućnost gledateljevog uključivanja u njegovu definiranost. U cjelokupni kompleks se ugrađuje i sopstveno proživljavanje zbiljnog. To je onaj kontekst u koji se utemeljuje i dograđivanje vizualnog, proisteklog iz sopstvenosti proživljenog kojim se ojačava. Ipak, univerzalno značenje tragičnog time nije ugroženo, nije svedeno na jednu notu sopstvene tragike. Tragična poruka ove instalacije je, zapravo, paradigma tragične čovjekove egzistencije vezane za čovjekovo egzistencijalno nesavršenstvo čiju bismo krajnju konzekvencu našli u mitu o istočnom grijehu. Sve to ovoj instalaciji daje centralno mjesto u ukupnoj kompoziciji same izložbe. Iz nje se deriviraju i druge forme tragičnog koje je ovaj slikar preveo u kompoziciju – instalaciju, uzetu iz antičke mitologije: „Prelazak preko rijeke Stiks“. Ova instalacija se može prihvatiti kao svojevrsna analogija činu egzodusa, ali nas ova instalacija plijeni i jednostavnošću njene kompozicije i njenom vizualnošću koja je mogla proisteći iz izvornog nadahnuća: na dva drvena oblutka stavljeno je jedro od prozirnog materijala u čijoj se nutrini naslućuju siluete, zarobljene u sudbinski čin prelaska u drugo, neegzistencijalno stanje, lišeno životnog smisla.

            Fabulativni tok izloženog materijala se širi i do posljednje instance, u instalaciji koja predstavlja apoteozu umjetnikovim roditeljima, postavljenim u okvire tabuta sa naznačenom razlikom ženskog i muškog oblika. Oni su postavljeni plošno, u uspravnoj formi i umjetnik, da bi dobio treću dimenziju i obezbijedio im monumentalnu projekciju, ispred likova je postavio žičani preplet i dobio posebnu izražajnu snagu instalacije koja se transponirala i svojevrsni monument.

            Još dva elementa daju likovnom djelu Murisa Čorbića poseban kvalitet. Jedan od tih elemenata je sintaksa eksponata. Ovaj umjetnik uspijeva da složene sadržaje svojih eksponata oblikuje naglašenom jednostavnošću likovne sintakse, oslobađajući ih deskriptornosti sa zbiranjem efemernih činjenica koje bi opterećivale vidno polje gledatelja i zamagljivale one osnovne iskazne vrijednosti koje su i bile izvorišta njegove inspiracije i stvaralačkih potencija.

            Drugi momenat je umjetnikov način akcentiranja sadržajnog spektra eksponata. On, dakle, svoje djelo smiješta u molsku skalu izražajnosti i u toj molskoj skali pronalazi one akcente kroz koje se zárila spoznaja o tragičnosti čovjekova usuda u vremenu koje smo upravo proživjeli. Pa ipak, on ne dramatizira svoju inspiraciju, on pokušava da svim svojim izričajima pronađe smirene intonativne valere, govori govorom mudraca koji vidi tragiku ljudskog stradanja, ali ne traži odmazdu. On vjeruje da sadašnja čovjekova tragika predstavlja duhovno pročišćenje koje će dovesti do obznanjivanja svjetlijih horizonata, što sugerira mir koji izvire iz apoteoze roditeljima i, još više, iz eksponata koji se nije mogao postaviti u galeriji jer je bila potrebna potpuna tama da bi se jasno vidjelo unutarnje svjetlo koje bi iz stjenki zatvorenog kubusa oslobađale sjenke probuđenog smisla. Iz tih eksponata, intonativnog mira i jednostavnosti kompozicije, oslobađao se onaj poetski slog koji razbuđuje spoznaju bola, ali i nagovještava mogući mir između čovjeka i njegove povijesti. To i jeste iskonska mjera čovječnog koju ovaj umjetnik nosi u sebi i čiji se plamen nije ugasio ni poslije svih proživljenih iskušenja. A mogao ga je ponijeti samo iz takvog prostora kakav je bio prostor njegovog odrastanja, prostor njegove rodne Banja Luke koju je morao napustiti u proživljenom egzodusu!

            Muris Čorbić stvara poemu tragičnog, ali izraženu valerima mira i dobrote!

Sarajevo, 7. 6. 2013.