POEZIJOM PROTIV ZLOUPOTREBE ČOVJEKA

Autor/ica 👤Štefica Galić 10.6.2015. u 11:20

Povezani članci

Foto: šg

U Mostaru je sinoć predstavljena nova knjiga pisca, redatelja i teatrologa Gradimira Gojera “Šekspirov sonet u Trapistima” u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala tacno.net.

“Šekspirov sonet u Trapistima” je objavljena u nakladi NVO Gariwo. Zbirka se sastoji od šezdeset i tri pjesme koje su podjeljene u cikluse: Ram za ikonu, Hiromantski slavuj, Razgovor sa Sofoklom, Poštapalica za gusara, Šest fresaka, Pogled na grad, Faroske pjesme, Imperativ trena, Tloris za povijest i Viena, obljetničko godište.

O knjizi su govorili: Božica Jelušić, jedna od najvećih hrvatskih književnica danas; prevoditeljica, esejistica, autorica četrdesetak naslova poezije, proze, literature za djecu i likovno-poetskih mapa, zastupljena u mnogim antologijama, školskoj lektiri i čitankama, Adnan Džolota, prof. i pisac, dobitnik nagrade Mak Dizdar, dr. Svetlana Broz, direktorica NVO Gariwo, Amer Bahtijar, prof. Stihove je govorio Nedžad Maksumić, mostarski književnik i glumac, a moderirao Nikola Vučić.

Nikola Vučić

Gradimir Gojer ove godine obilježava 20 godina književnog rada iz oblasti teatrologije, književne kritike, povijesti književnosti, esejistike i poezije o čemu je, ispred izdavača, govorila dr. Broz. “Šekspirov sonet u Trapistima njegova je 42. knjiga. Gojer ove godine slavi 40 godina stvaralačkog rada u teatru, sa 114 pozorišnih režija, koje je potpisao na 25 pozornica Zapadnog Balkana. Zar nije divno da to slavi danas u svom rodnom gradu Mostaru”, kazala je Brozova. Bibliografski podaci o svemu tome nalaze se i u ovoj knjizi.

Gradimir Gojer i Svetlana Broz

“Biti čovjek bez povijesti, biti početak je suludi impretativ modernog čovjeka. Gradimir Gojer to neće. On je u ovoj knjizi ponosan na svoje prethodnike: Šimića, Miljkovića, Šopa, ponosan na književne autoritete Krležu, Kiša i Kovača. Čitajući knjigu jasno se uočava pedantno Gojerovo isčitavanje i poimanje estetike od Kasima Prohića i Abdulaha Šarčevića, dvojice najvećih bosanskohercegovačkih filozofa od kojih potonji ne skriva divljenje prema Gojerovoj poeziji, o čemu je i pisao: Život je moguće oblikovati u najvećoj mogućoj svjetlosti“, kazao je, između ostalog, Bahtijar.

Amer Bahtijar

Gradimir Gojer, čovjek bola i radosti

“U, dosad, najstarijem poznatom djelu svjetske književnosti, u epu o Gilgamešu, nepoznati kazivač je rekao da je on, Gilgameš, „čovjek bola i radosti“. Ovom sintagmom započinjemo slovo o knjizi poezije Gradimira Gojera „Šekspirov sonet u trapistima“. Završni stihovi prve pjesme naslova Razvalina:

…Pogledi iz retrovizora gasnu

Vozimo jugu skrivenu nadu

Koja povratak označava razvalinom!

te stihovi predzadnje pjesme „Crveni kvadrat, nestajanje„:

…Pogledom, unatrag, osjećam

Miris plodnosti dana sreće.

Osjet se u krik

Nemoćnika stvara sav,

Nemoćnika za kvadrat crveni, određenog.

i formalno i semantički zaokružuju ovu zbirku.

Prošlost kao integralni dio sadašnjosti nije, za Gojera, tek fizički i statistički zbir prošlih trenutaka. Ona nije ni puka vokacija proživljenih doživljaja, kao ni utočište u potrazi za izgubljenim vremenom. Prošlost je za njega korektiv koji u odnosu prema prezentnom momentu djeluje osvješćavajuće i lirskom subjektu, iako je to za njega bolno, poput ogledala, pruža neprekidni uvid u poimanje svijeta i sebe u tom svijetu. Sintagma „čovjek bola i radosti“, je, ustvari, paradigma čovjeka kao takvog, a ta paradigma je, itekako, prisutna u ovoj knjizi.

Gilgameš ima sve, vladar je, u novostečenom prijatelju Enkiduu je našao svoj alter ego, našao je čak i travu besmrtnosti. Ali, zmija krade travu, a tek smrću Enkidua Gilgameš postaje svjestan prolaznosti, relativizma života, kao i sebe samoga i svoje smrtnosti.

Svijest je ta, koja ne da lirskom subjektu konačnu satisfakciju. Zato nada, kao zadnja čovjekova utopistička granica u Gojera odiše razvalinom. I miris plodnosti dana sreće u sudaru s osjetom i raciom, u trenutku, pretvara se u krik subjekta svjesnog da je sreća tek druga strana nesreće, a da je, dijalektički, nada, samo povratak u razvalinu.

Subjekt ne može zahvatiti totalitet svijeta i sluti, kako kaže „sam, samcat, besmisao“. Zato se cedulje s datumima presahlih ljubovanja (Zaboravljene cedulje), jedino mogu presaviti, za kraj, i pustiti da i sjećanje, kao zadnju mogućnost povezivanja rasutog čovjekovog bića, prekrije zaborav.

U pjesmi Izgubljeni rodoslov, kafkijanski, otvara se pitanje univerzalne preokupacije svevremenog i savremenog čovjeka. Bačen u svijet izokrenutih i lažnih vrijednosti, u svijet čiji je ram nered kako kaže u pjesmi Ram za ikonu, u kojem je sadašnjica nesigurna i haotična, a prošlost tek krhka i nedovoljna utjeha za usamljenog čovjeka bez identiteta i za njegova ljudska, primordijalna ograničenja, pjesniku ne ostaje ništa drugo nego da sprovodi svoju pjesničku misiju, makar, kako reče Sidran i ponovio pokoju bol.

Zato Gojer nastavlja „Ucrtavati (…) tonovlje nesklada/…Prvotno namijenjenog zanavijek. (Crtanka za Davorije) i hita u gradove obećane sreće iako put ostavlja rane, i hita, žurno svome koncu hita (Rana ruji). Pjesnik želi poput Feniksa, ponovo se uzdići, iz vlastite boli i spoznaje, te da na svom koncu, šimićevski kazano, pokuša iskusiti smrt, paradoksalno, najveću tajnu ljudskog života.

Ili u pjesmi Freska prva: „Demonski se zariva istost u obrazinu“ želi proširiti granice svoga bića i dati neki svoj pečat svijetu, ali istost se ponavlja i bojazan da, parafrazirajući Sidrana, ni traga o sebi ostaviti nećeš.

U svoj poetski imaginarij Gojer smješta različite ličnosti. Jonesko ga razgaljuje, dok subjekt sanja kako „Ežen (…)/ kliče (…) / Tjerajući uroke iz predstave, svoje… (Razgalica Joneskova); od Sofokla u pjesmi Razgovor sa Sofoklom očekuje mudronosne odgovore iako sam zbori šutnjom, dok ga tinovski krik (Bodulski Skerco) opominje da smo svi dio toga krika, a svjesnost o tome čini da, kako kaže u zadnjem stihu pjesme

Hodamo polakše, no što smo hodali prije..

Otud mnogi njegovi stihovi djeluju stišano i sublimirano, bez patetike, ali i bez pretjeranog ushita zbog trenutne spoznaje, jer je ona upravo to, trenutna. U pjesmi Ibzen mi je šaptao, govoreći o Ibzenovoj nemoći i samoći pjesnik, vješto skriva pravu namjeru pjesme, govoreći, ustvari, o vlastitoj nemoći i samoći.

Intelektualizam i pozamašna erudicija, nove jezičke kovanice, upotrebljene da izraze potrebnu misao, odmjerena i funkcionalna ironija samo su neke stilske i estetičke značajke ove zbirke. On ne bježi u hermetizam i iskonstruisanost, nego običnim, na momente i razgovornim jezikom, (što je i odlika postmoderne) daje čitaocu na uvid svoje poetske opservacije.

Poeziju će svako pisati, reče jednom Miljković, ali je sigurno, da je neće svako čitati. I bolje je da je tako. Ovu knjigu poezije trebaju čitati oni koji znaju šta je to poezija, a ova knjiga jeste to, slovo o orfejevskoj sudbini čovjeka da svojim glasom, kazuje bezvremenu tužbalicu o tome da se ne predaje. Kako reče Gojer, „čovjek bola i radosti“ u pjesmi „Šekspirov sonet u trapistima“: U inat!/ Za inat!, kazao je Adnan Džolota.

Adnan Džolota

Sve prisutne ljubitelje pisane riječi posebno je oduševila velika hrvatska književnica Božica Jelušić, ističući da joj je bila osobita čast govoriti, biti mostograditeljicom između jedne uspješne knjige poezije prijatelja po peru, brata po peru, čak i vršnjaka, Gradimira Gojera.

Božica Jelušić

“Nekada davno činilo nam se da bismo rado supotpisali jednu definiciju, prema kojoj je POEZIJA „način na koji izražavamo viziju svijeta u koji vjerujemo“. No, kasnije, u Apollinaireovoj knjizi „Novi duh“ naišli smo na jednu suprotivu tezu: „Svjetovi se nepovratno udaljuju od naših zamisli“. Unutar toga paradoksa, rekli bismo, poezija postaje nekom vrstom ANTIUTOPIJE, kao oproštaj od svijeta u koji smo vjerovali. Ma kojoj se poetici priklonili, kako god oblikovali pjesnički izraz, rasapnost postaje zajedničkim nazivnikom koji spaja pjesnike novoga doba. Među njima je i GRADIMIR GOJER, renomirami autor, koji će o ovoj temi jezgrovito prozboriti u nastupnoj pjesmi zbirke ŠEKSPIROV SONET U TRAPISTIMA: Pogledi iz retrovizora gasnu. / Vozimo jugu skrivenu nadu, / koja povratak označava: razvalinom“. I zaista: nisu li u našem povijesnom sjećanju nestajali narodi i civilizacije: drevna Helada, Iliri, Kelti, Slaveni, Cincari, Romi, Armenci i Sefardi i toliki drugi, neki nama bliski, drugi potpuno strani, a ipak, njihova je odsutnost istaložila i jednu od bitnih riječi u rukopisu G. Gojera: nedostajanje. I odmah potom, dolazi i riječ nered: inačica za kaos, koji je pak protivnik svake harmonije i skladotvorja, a kreće se od naših ubogih privremenih boravišta i skloništa, sve do čudovišnog determinističkikog kaosa, spremnog proždrijeti i poništiti sve što je čovjek modernoga doba stvorio u nadi vlastite opstojnosti. (Podsjetimo se pritom: u pojavi determinističkog kaosa često maleni, nezamislivi utjecaji mogu imati velike posljedice, kao što to potvrđuju Laplace, Poincare, Newman, Lorenz i dr.).

Budući da je nered / kaos doista zapanjujući, u njemu uzalud tražimo spiritualno i sakralno, te naš „ram za sveca“ ostaje nužno prazan. Naime, sveto opstoji samo u šutnji, kontemplaciji i mediciji, u duševnom smiraju, kada se časimice dosiže m i s t e r i j, čiji je korijen riječi u čestici „muo“, zašutjeti, zanijemiti. „Aritmetika snova“ stoga se nadanje kao jedno od posljednjih čovjekovih pribježišta, premda je znano da su snovi već „odocnjeli“, a i „sivi se Buddha rijetko pojavljuje“, zbog čega i izvorni budisti svoga Maytreju prikazuju kao dolazećeg, sa stopalima na zemlji. Dakako, jednom ovakvom pjesniku nisu samo ezoterijske prakse, povijest i svakidašnji kaos poetička uporišta. Postoji i jedan konstantan dijalog s duhovima biblioteke i pinakoteke: primjerice, u rasapnosti i filozofsko-estetskoj muci Dimitrija Popovića, pjesnik nalazi sukladnosti, inspirira ga to raspinjanje, rasipanje, guljenje kože ispod koje smo svi podjednako krvavi; takvu se korespondenciju na simboličkoj razini nazvati „okrenutošću likovnosti D. P. „

Kad se zaputi takvim kontinentom similariteta, mogućnosti su višestruke: jedan šekspirijanski stih može biti odgovor, ili ćemo se nagnuti nad Ionescov ambis apsurda, ili pak onaj hladni i raščlambeni Ibsenov ratio naš Gojer otapa u octu skepse i rezignacije, dok „pastoral Mozartovih dječaka“ djeluje kao placebo u općoj smrknutosti vijeka. Za kulturnog nomada gojerovskog tipa, ulazi su mnogi, poezija je jedna jedina. No, tkivo poezije otkriva i stanje duha: „beznadno ozračje“, „nevoljkost“, „odlazak“, „sivi kolor i tragizam“, te na kraju, veli pjesnik, „postajem nijemak prizora surog“. To nas vraća vječitom pitanju i dvojbi: kako pjevati nakon Oswiencima, Dahaua, Srebrenice, Katinske šume, Hipodroma, Vukovara, svih onih mjesta smrti i užasa, gdje trijumfira vukodlačka i krvožedna ćud, u ime iracionalnih ideologija, žudnje za tuđim i nekulture smrti?

Božica Jelušić i Gradimir Gojer

„Ugasli slavuj srebrenički“ potpuni je antipod slavuja iz Andersenove bajke, koji biglisanjem liječi bolesna cara, baš kao što u svijetu huškanja, prijetnji, ratnih objava, mržnje i nasilja, uopće nema mjesta za ljekovitost bajke. Pred našim očima ruši se piramida vrijednosti: živimo u doba sedam smrtnih grijeha (oholost, bludnost, škrtost, lakomost, zavist, srditost, lijenost) i oni na svakom koraku, iza ugla, zaskaču čovjeka na njegovu putu. Stoga je moguće biti istodobno i zločinac i heroj, proći ispod slavoluka i skončati u tamnici, ljubiti prsten crkvenom poglavaru i odsjecati tuđu ruku i glavu, jer se tamo negdje drugačije krsti, moli i žaluje za mrtvima. Dopušteno je ustrajati u beščašću, sipajući sardonične fraze o jednakosti i pomirenju, grabeći pritom i vlast i moć, ne birajući sredstva. Sve su to „ožiljci“, „nedopijeni pelin“ i „ratovi stoljetni“, koje će pjesnik apostrofirati u sjetnom razgovoru sa Sofoklom, poznavateljem duša i njihovih pogubnih strasti. Stoga on ispravno zaključuje: Mudracu zborim šutnjom i / Urokljivim pogledom strasti: / Očekujem odgovore mudroslovne / I zori šapućem vers o neprolazu“.

Premda nam na jednom mjestu rezolutno priopćava: “Ulazim sladostrasno u ram bezizlaza“, nešto nam govori kako pjesnik Gradimir Gojer još traga po prostoru lijepih umjetnosti, književnosti, glazbe i kazališta, za naslijeđem prošlih stoljeća, koje bi valjalo spasiti. U naše ime, pita se o sudbini meštrije u umjetničkom poslu, o retorici, udvorništvu, galanteriji i lijepim običajima, koji su živjeli na mjestu gdje nas zapljuskuju kič, skarednost, vulgarnost, uličarstvo, nametljivost seksa, novca, razotkrivene intime. U pjesmi „Krležine velike bijele žene“ taj se ideal Boticellijevih Venera, Petrarcinih Laura, Lorcinih Amara, Šantićevih Emina, melankolično dovodi u pitanje: „Velike bijele žene trajnost duguju / Nama što za san nespremni jesmo. / Što usahlim cjelovima tražimo / Obrazine klaunerije doba, odživjenoga. / Samo se kantilenski zvuk u krik / I riku pretvara, samo naše / Tokate i fuge gasnu na glazbalima/ Ohrndane i ucviljene prošlosti. „ Jedino će ih „veličajna samilost“ posljednjih kavalira sačuvati od potpuna zaborava.

Premda se poneke od ovih pjesama čine narativnima, Gojer ima i tu rijetku sposobnost sažimanja, da u jednoj poetskoj minijaturi sažme cijelu dramu (ovoga puta bez katarze!), ostavljajući nas u ulozi možda i neželjenih svjedoka. Dostaju samo četiri stiha, da se zapiše i kaže: „ U Rakitju na oplošju, / Na sijenu razbacanom, / Gledam posljednji trzaj / Orla pogođenog, smirenog!“. Iza uskličnika, preostaje nam da se upitamo: Je li to sada arhetipski, jungovski „glasnik bogova“ skončao na pokošenoj livadi, i ako jest, što nam je pokušao poručiti i prenijeti? Možda je simbol propalog carstva na ovim prostorima, ili duša odustala od visina, pogođena spoznajom o vlastitoj nemoći? U posljednjem je trzaju sve: predanost onostranom, prelaz nevidljive granice, konačno pomirenje. „U ruke tvoje predajem dušu svoju“, vjerničku ili nevjerničku, ali neizgubivu i konačno spašenu okova nekog rasapnog tijela.

KONAC STOLJEĆA I EKSPRESIJA JEZIKA

Duh „konca stoljeća“ (fin de siecle) prožima snažno Gojerove pjesme. Atmosfera je tako živa i plastična, da bismo se i sami mogli naći i zamisliti usred ovakve slike: „Ćutio sam doba odlazaka, /zaboravljao na povratak, / posunovraćene kuhinjske lampe, / Pokušavao vraćati dobu sreće!“!. I zaista, to starinsko kapanje nad knjigama i druženje s lampom, nisu li prizori bivšeg i nestajućeg svijeta, nije li to upravo „spleen ogorčenog mora“, koji nas preplavljuje, ne da nam zaspati, ne dopušta da se smirimo u zagrljaju, u opijatima, putovanjima, susretima i pasijama što su nas nekada spašavale? Ni Proustov čarobni kolačić (madelaine) iz kredenca, ni naš vlastiti “cimetni prah“, koji se okrutno pretvara u „prašinu zaborava“ nemaju homeopatska djelovanja, da nas vrate u izgubljeno vrijeme i otkriju kote potopljene Atlantide. Ostaju samo odjeci, krhotine, fraktali i fragmenti na pustom, titrajućem neneskom zaslonu, pred strogim Božjim okom.

Naš Ujević pozivao je davno da „Kaosu vremena darujemo nemir neuroza“, čemu su se mnogi pjesnici odazvali, pa i sam Gojer, koji pak svijet najvećma osjeća „kroz ranu“ i njeno zrenje u ruju, što ne obećava zemaljske hrane ni plodova, već spoznaju da „hitajući kroz nju / svome koncu hitam(o)“. U nama ostaje možda inat, ustrajnost zapisivanja, čak i onda kad klasična shema soneta biva iznevjerena, i njen utješni, proslavljeni red ostaje nedosegnut, pohranjen samo u naslovu. Znamo da pjesničkom se stazom rasipaju mnoge herojske nakane, klice uznositih stanja, oštrovidno proziranje maski i opačina, u zahuktalom kazalištu života. Ipak, ne rezultira sve pjesmom, ili kako je primjetio jedan cinik, dobacujući polemičku rukavicu: „Ne zanima me što se tebi (pjesniče) događalo u životu, već što si ti od toga u konačnici učinio“. Gojer nam je u svojoj knjizi podastro aktivu od četiri spisateljske godine, te možemo reći da mu se ništa nije događalo uzalud ni otišlo u „rasuti teret“, već je otisnuto i sačuvano u jeziku.

Gojerov je jezik snažan, ekspresivan, nikako nije prasak „kazališnog groma“, već učinkovito pjesničko oružje i oruđe. Želimo naglasiti, kako literarni jezik ne traži nikakove supremacije nadgovornim jezikom, ali zahtjeva stanovitu voljnost, alertnost, želju za učenjem, zanos i sustvaralačku maštu. Naš pjesnik ne želi birati lakši i jednostavniji put, od poznatih leksema i stilema, kako bi se umilio svome čitatelju. Naprotiv: on pušta riječi da se glođu i snalaze, da same prianjaju jedna uz drugu, kako bi stvorile stihopisni sklad i održale napetost. Recimo: „Svi postajemo okamina huja vremena“, „Osjet se u krik / Nemoćnika stvara sav, / Nemoćnika za kvadrat crveni, određenog“, pa konačno: „ Gargantua je vjerovao u propast, / Preci i potomci u napredak, / Svi smo živjeli povrat u nigdinu/ A vjetrovi su donosili povijest, zgodimice“.

Posve je sigurno da to nije „lagana poezija“ , budući da su u njene papirnate lađice dodavane kuglice saturnijanskog olova: autorov gnjev, tuga, rezignacija, umor i protuslovlje. No ono, što je ostalo na vodi, prije no što je otromila i u nepostojanje otekla, valjalo bi nam upamtiti i raščlaniti kao osobno iskustvo. Možda bismo se njime mogli oduprijeti besmislu, kada definitivno nastupi vrijeme koje proriče nobelovac H. Boll: „Ustajem protiv futurističkog izluđivanja čovjeka, protiv permanentne histerije mijena i njenog patetično-sumanutog transa u kome se otvara carstvo posvemašnje zloupotrebe čovjeka. Ipse dixit”, kazala je klasik hrvatske književnosti Božica Jelušić, praćena dugim gromoglasnim aplauzom.

Nedžad Maksumić, Amer Bahtijar, Božica Jelušić, Gradimir Gojer, Svetlana Broz i Adnan Džolota

Nedžad Maksumić je izvrsno čitao Gojerove stihove.

Nedžad Maksumić

Uz zahvalnost ljudima koji su došli na promociju njegove knjige, te istakao da je to znak da poezija nije umrla na ovim prostorima, Gojer je kazao: “Mostar je ponovo poetska metropola.” Na kraju autor je pročitao tri pjesme iz zbirke, Šekspirov sonet u Trapistima.