Predstavljanje knjige Edina Pobrića: “Priča i ideologija – Semiotika književnosti” u Mostaru

Autor/ica 👤Edin Pobrić 14.4.2017. u 08:32

Izdvajamo

Izbori i veličanstveni predizborni kič u Bosni i Hercegovini već dvadeset godina nije ništa drugo nego tamjan pod nosom birača kojim izetbegovići-dodici-čovići i ini mašu i mašu. Vješto se želi prikriti ono što se ipak sakriti ne može. Zaudaraju korumpirani manne-keni, zaudara makijavelistička želja za vlašću, smrdi bahatost. Iz nekrofilijskog odnosa spram prinijetih žrtava i perverznog odnosa spram živih (rezultati glasanja su zabetonirani - svako svom toru hodi, i tu etnos/ethnos uistinu znači jedino „čopor"), njihova Dvorišta su se s vremenom proširila - institucije crkvi i džamija legitimirali su Poljine, Dvorove i Dvore-od Sarajeva do Istanbula, od Banja Luke do Beograda, od Mostara do Zagreba.

Povezani članci

Centar za kritičko mišljenje i portal tacno.net organiziraju predstavljanje knjige dr. sci. Edina Pobrića Priča i ideologija – semiotika književnosti (Centar SAMOUPRAVA, Sarajevo, 2016) koja će se održati 14.04.2017. s početkom u 20h u kongresnoj dvorani hotela Bristol u Mostaru.

O knjizi će uz autora govoriti: dr. sci. Enver Kazaz, dr. sci. Muhamed Dželilović, Ramiz Huremagić a moderirati će Amer Bahtijar.

“Važna je ova Pobrićeva knjiga koja nigdje ne zatvara vlastiti interpretativni čin niti ga, slijedom nužnosti ideološkog nasilja, čini potpunim. Ona je odgovorna pred pamćenjem kao oblik čuvanja naše tradicije, odgovorna je pred vlastitom, ali i budućim generacijama koje će imati svoje, drugačije potrebe za velikim djelima naše književnosti. Ona inicira jedan čišći razgovor o književnosti, razgovor koji bi se trebao konačno osloboditi provincijalizma upakovanog u nacionalne mitove i pseudoreligijsku ideologiju. Rječju, jedna od bitnih vrijednost ove knjige je u poštivanju aksioma nepotpunosti primjenjenog na književnonaučno polje!” (Muhamed Dželilović)

Iz knjige Edina Pobrića: Priča i ideologija – Semiotika književnosti, Sarajevo 2016.

Naracija^[1] i ideologija

Kad Bog počne da liči na čovjeka, čovjek više ne liči ni na šta.
(J. Baudrillard)

Zlo

U velikoj polemici, koja se svojevremeno vodila između semiotičara književnosti Umberta Eca i Lucianoa Nannija, Eco na jednom mjestu navodi: „Kako je ideologija po kojoj upotreba ima prednost nad tumačenjem opasna jeres našeg vremena, prema Naniju ću postupati, na stranu zahvalnost koju mu dugujem, kao prema neprijatelju.”^[2] Ecov je stav jasan.^[3] U pitanju je legitimitet i njega kao naučnika i humanističke nauke kojoj služi, a koja, da bi se uopšte legitimirala kao nauka, mora u sebi i sa sobom raščistiti s pošastima s kojima se književnost (kao umjetnost) ne ljubi – fašizmom, nacionalizom i rasizmom. Humanističke nauke, a time i nauka o književnosti, izborile su početkom 20. stoljeća svoju specifičnost naspram imperijalizma pozitivističkih metoda prirodnih nauka, upravo braneći humani značaj svog predmeta koji iziskuje dijaloško razumijevanje umjesto monološkog objašnjenja.

„Razlika između znanosti o književnosti i drugih znanstvenih disciplina”, reći će Nirman Moranjak Bamburać, „sadržana je u onome što bi Bahtin nazvao naukom drugog tipa, jer monološka forma znanja, koju pretpostavljaju precizne nauke, jednostavno ne odgovara dijaloškoj i intersubjekatskoj prirodi književnoumjetničke komunikacije.”^{^[4]}

Književnost je oduvijek, između ostalog, bila uključena u razmjenu uticaja s drugim oblastima ljudskog djelovanja, sa svojom okolinom u najširem smislu riječi, te je kao neki osjetljivi seizmograf, na svoj način, pomno bilježila sve što se događalo u oblasti društvenih odnosa pa tako, htjela-ne htjela, oduvijek je bila i neprikosnoveni baštinik i onoga što se dešavalo u oblasti ideoloških svjetova i njihovih diskursa.

Na prostorima bivše Jugoslavije, u skladu s činjenicom „nezavršenog rata”, sve se iskomplikovalo nakon 1996. godine kada nam se dešava povratak nekog oblika (neo)romantizma i u njemu one „zastarjele” dominantne epske forme^{^[5]}, a time i ponovno legitimiranje složenog procesa nacionalnih književnosti i književne kritike ovih prostora. Poznato je da je romantizam na cijelom južnoslovenskom prostoru bio obilježen čvrstom vezom između pojedinca i kolektiva u kojoj je pojedinac potpuno inkorporiran unutar kolektiva i određen njegovim sistemom vrijednosti. Otuda je romantizam na južnoslovenskim prostorima primarno folkloran, u suštini epski kodiran, bez dimenzije smjehovne kulture i ironije pa je osnovna ideja ispjevana u tonu čistog nacionalnog sadržaja, a poetska struktura monološki određena.

Ep nikada nije bio poema o sadašnjem, 0 svom vremenu, reći će Bahtin. Epski svijet je poema o prošlosti, jer je njen stil i karakter beskonačno daleko udaljen od riječi savremenika o savremenosti. Epski svijet je potpuno i do kraja završen ne samo kao stvarni događaj daleke prošlosti nego i po svom smislu i po svojoj vrijednosti. On je gotov, završen i nezamjenljiv i kao činjenica i kao smisao. Stoga je i epsko vrijeme, u osnovi statično, odnosno, linearno ostvareno, u svom vječnom obnavljanju. Ono ne postoji kao psihološka i historijsko-biografska činjenica jer ne prikazuje čovjeka kao slobodnu historijsku individuu, nego pojedinac stoji u zajednici čiji ciljevi i život u uslovima vanjskog djelovanja čine stalnu osnovu njegovih radnji.

U jednom trenutku (koji u sebi baštini rat u BiH, raslojavanje književnosti, njenu definitivnu podjelu na bošnjačku, srpsku i hrvatsku), a koji se širi u beskonačnost, kultura je postala ideološka pratilja ethnosa^{^[6]}, njegovo ja u kojem se bez presedana proizvodi ideološko zlo. U službi nacionalističkih ideologija, književnost i kultura se tumače za potrebe zadovoljavanja „estetskih potreba” vladajućih elita, za propagiranje njihove moći. Desilo nam se da imamo identičnu ulogu književnosti u nacionalnoj zajednici kakvu je imaoepski pjevač usvom usmenom kolektivu. U nemalom broju slučaja, sa časnim izuzecima, nastava književnosti u školama i fakultetima^{^[7]}, književne promocije, televizija, novine, časopisi i web portali imaju za cilj neselektivno kanonizirati nacionalne književnosti (estetsko, naspram ideološkog, dolazi u drugi plan) i prognati sve ono što je iole sumnjivo u čistoti „nacionalnog bića” (još nije utvrđeno kako jeste nacionalno biće).

Luisa Althusser je sedamdesetih godina proteklog stoljeća reinterpretirao Marxov i Engelsov spis Njemačka ideologija u suodnosu sa djelom de Sassuera, postulata koji dolaze iz semiotike i najzad savremene psihoanalize, i jasno pokazao na koji način kapitalistička društva održavaju sama sebe. Po Marxu^{^[8]}, ideologija je manipulativni sklop vrijednosti, predodžbi i uvjerenja koji ljudima „muti pogled” na stvarnost kakva jeste.

Pri tome se uspostavlja razlika između manipulaciji kao svjesnog čina – iskrivljavanje stvarnosti se tumači u skladu službe vladajuće društvene sile, i nesvjesnog čina – deformacija je shvaćena kao rezultat „lažne svijesti” društvenih jedinki. Odmah treba reći da su u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, zastupljena oba čina manipulacije koji se međusobno neraskidivo isprepliću. Po Althusserovoj^{^[9]} reinterpretaciji Marxovog spisa, elementi strukture državnih ideoloških aparata (koji se razlikuju od represivnih državnih aparata – policija, vojska) raspoređeni su od religije i porodice preko partija, medija i sporta do književnosti i obrazovanja. Svaka od ovih institucija ima zadatak da omogući malom čovjeku svjesnu ili nesvjesnu saglasnost sa postojećim stanjem u društvu koje se lascivno prikazuje da je u interesu tog istog malog čovjeka ili makar daje kao takvo neizbježno, nužno i nepromjenljivo.

Ideologija je, dakle, sistem (koji ima svoju logiku i svoju punu određenost) predstava (slika, mitova, ideja ili pojmova, zavisno od slučaja), koji postoji i igra historijsku ulogu u samom srcu datog društva. Ona je naprosto sistem uvjerenja koji pokušava sakriti svoje unutrašnje protivrječnosti, odnosno kako u zaključku svoje knjige navodi Althusser: „(…) u klasnom društvu ideologija je stecište i elemenat u kome se reguliše odnos ljudi prema njihovim egzistencijalnim uslovima u korist vladajuće klase, a u besklasnom društvu bi bila stecište i elemenat u kome se odnos ljudi prema njihovim egzistencijalnim uslovima živi u korist svih ljudi”.^{^[10]}

Tako i predstavnici aktuelne bosanskohercegovačkejiberarne demokratije” mogu tvrditi kako živimo u društvu slobodne tržišne ekonomije i političkog pluralizma, gdje su svi konkurentni prema istim pravilima. No stvarnost BiH je potpuno drugačija i, čini se, kako je to George Orvvell uopšteno za savremni svijet lucidno primijetio, da demokratski vidici i ovdje završavaju bodljikavom žicom. Tržište je (kao i bilo gdje drugo u svijetu) eksploatacijski sistem, a političkim ringom (samo kod nas) već godinama šetaju jedni te isti. I jedno i drugo, koje je u principu neodvojivo jer se zaokružuje u onome što nazivamo političkom ekonomijom Bosne i Hercegovine, osmišljenojetakoda radi u korist onih koji posjeduju najveću ekonomsku i političku moć u društvu. To su nacionalne partije, pojedine porodice i, srazmjerno broju siromašnih, veliki broj bogatih fukara. Naše doba, u stvari, karakterizira potpuno sataniziranje drugog i drugačijeg, nedostatak pluraliteta na svim nivoima življenja, pa su vladajuće elite uspostavile pomenuti pluralizam kao obećanje demokratskog i pravednog. Pluralizam označava doktrinu u kojoj se demokratija svodi na politiku jedne rukovodeće elite čija se ideologija i interesi, umjesto da predstavljaju sve građane, zalažu za održavanje vlastitog, postojećeg poretka. Nasuprot tome, pluralitet definira situaciju u kojoj svako zauzima mjesto koje mu pripada, dajući pri tome mogućnost drugome da i on ima svoje mjesto. Uspostava pluraliteta nikada nema trajni karakter, jer se uvijek dešava u vremenu pa baštini promjene. Pluralitet nije pluralizam, kao što ni politička teologija nema ništa zajedničko s vjerom.

Pri tome subjekt je, kako to napominje Althusser, ključno odredište cjelokupne ideologije i mjesto s kojeg se ona reprodukuje. On je u BiH izvor njene moći. Zbog čega? Jednostavno je, bosanskohercegovački subjekti se gube u kolektivnom identitetu nacionalnog i nastupaju kaoja-subjekti, sa svim svojim racionalnim i voljnim bićem, samo naspram identiteta Drugog i drugačijeg. A daje savršeni identitet uvijek u vlasništvu nekog drugog, najbolje svjedoče upravo nacionalisti koji se identificiraju sa nacijom, ili kakva je nekad bila, ili kakva jednog dana „treba” biti. Veliki dio rada i Michela Foucaulta vrlo uvjerljivo pokazuje kako su obrasci akulturacija, karakteristični za liberalna društva, svom puku nametnuli vrstu stege o kojima starija, predmoderna društva nisu mogli ni sanjati. Discipliniranje pojedinca od strane vlasti, njegovo poistovjećenje s funkcijom u kojoj gubi obilježje individue, precizno je opisao u svojoj knjizi Nadzirati i kažnjavati: nastanak zatvora: „Disciplinska vlast se organizuje i kao mnogostruka, automatska i anonimna vlast, jer ukoliko nadzor počiva nad jedinkama, on funkcioniše kao mreža odnosa koji idu odozgo nadole, ali u izvesnoj meri i odozdo nagore i pobočno; ta mreža drži celinu i integralno je prožima efektima vlasti koji se oslanjaju jedni na druge: nadzornici su stalno nadzirani. U hijerarhijski ustrojenom disciplinskom nadzoru, vlast se ne poseduje kaostvar, ne prenosi se kao vlasništvo; ona funkcioniše kao mašinerija, lako joj piramidalna organizacija daje jednog ‘upravnika’, ipak tek celina aparata proizvodi ‘vlast’ i raspoređuje jedinke po tom pravilnom i kontinuiranom polju. To disciplinskoj vlasti omogućava da bude apsolutno nametljiva, jer funkcioniše stalno i dobrim delom u tišini”.^{^[11]}

Poznatoje daje na Althusserovuteoriju o ideologiji i ideološkim državnim aparatima značajno uticao ¡talijanski marksist Antonio Gramsci sa svojom teorijom o hegemoniji. Gramsci definira hegemoniju kao nenasilni način vladanja, posredstvom nametanja navika, načina mišljenja, morala itd. „Hegemonija se ustanovljuje i održava na intelektualnoj, kulturnoj i ideologijskoj razini, različitim institucijama koje provode uvjeravanje i usaglašavanje masa podgeslom’zajedničkog dobra’. I književnost scjelokupnim svojim ‘servisnim pogonom’ spada među takve institucije. U njoj se hegemonijski učinci polučuju prije svega ustanovljavanjem kanona i promicanjem određenih načina čitanja i primjene.”^{^[12]}

S druge strane, prema Juliji Kristevoj, nacijaje simbolički nazivnik, moćno spremište kulturnog znanja koje briše racionalističku i progresivističku logiku. U tom smislu se sa sigurnošću može utvrditi da su granice nacija u BiH trajno suočene sa dvostrukom temporalnošću: procesom identiteta stvorenog reinterpretacijom historijskog (pedagoško) i potvrde tog istog identiteta u procesu označavanja kulturne identifikacije (performativno). Jedan od eklatantnih primjera pedagoške koncepcije vremena nacije je Historija Bošnjaka Mustafe Imamovića u kojoj autor, u pojedinim dijelovima knjige, zanemaruje povijesne dokumente pa historiju tumači u skladu sa romantičarskim idealima nacije. Takvih i sličnih primjera pedagoškog s nevjerovatnom se lakoćom, nažalost, može pronaći i kod naših komšija i kod naših susjeda. Nadalje, naučni skup i okrugli stolovi o Ivi Andriću čije se djelo tumači u suodnosu sa Rizvićevom knjigom Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, koja je sa stanovišta nauke, u najmanju ruku, vrlo sumnjivog sadržaja i neodrživih koncepata; zatim satanizacija Meše Selimovića u prostorima Gazi Husrev-begove biblioteke (nije problem autor knjige „Koje bio Meša Selimović” koji je napisao to što je napisao- njegovo je da piše ili ne u skladu sa proporcionalnosti vlastitog neznanja i nacionalizma koji viri iz svake riječi, nego mediji koji su knjigu afirmisali pod nazivom “alternativna povijest Bosne”, i problem je prostor promocije jer se odvijala u jednom od najuglednijih institucija kulture u BiH); ili pornografska priča Emira Kusturice o Andrićgradu koja svojim arhitektonskim konceptom vrijeđa zdrav razum, samo su neki od primjera performativnog vremena nacije.

Naravno, da bi se proizvela i provela hegemonija nacionalističkih ideologija u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, bili su neophodni mediji u službi režima. Dovoljno je, primjera radi i bez pretenzije da se nabroje svi, pogledati kakve su sve ideološke učinke na društvenu stvarnost ostvarili časopis Stav, web portali Faktor i Poskok, Televizija Republike Srpske, kantonalne televizijske kuće u Federaciji BiH, državna televizija u Srbiji i Hrvatskoj – u BiH ona skoro da i ne postoji, dnevni list Avaz, Večernji list iz Zagreba, srbijanska Pravda itd. Masovni mediji se, po definiciji, obraćaju svima, svim slojevima stanovništva, svim konzumentima kulturnih, političkih i društvenih proizvoda, ali prije svega novine, časopisi, televizija i web portali kod svojih gledatelja/čitatelja žele zadovoljiti patriotska i nacionalna osjećanja. Samim tim od njih se očekuje da zadovolje potrebe onih koje zanima elitna kultura, zahtjeve onih koji uživaju u popularnoj kulturi, ali ispred svih da budu po ukusu potrošača masovne kulture na koju najviše računa vladajuća ideologija. U želji da udovolji svima, mediji uprošćavaju, shematiziraju i banaliziraju, tako da se ozbiljna pitanja pretvaraju u kič, pornografiju i turbo- folk. To neminovno dovodi do pojednostavljivanja koncepta, do svođenja složenih pitanja na jednostavne sheme, do povlađivanja ukusima vlastodržaca. Poruke su, iako upućene svima, sastavljene od opšteprihvaćenih stereotipa, kodeksa ponašanja i ideologije nacionalnih zajednica, gotovo standardiziranih narativnih rješenja. Na taj način novine, televizija i web portali postaju najsnažniji mediji propagiranja masovne kulture upakovane u nacionalne mitove koji, kako je pisao Edgar Morin, postaju produžena ruka religijske kulture, pseudoreligija ovozemaljskog spasa, kojim još samo nedostaje ideja zagrobnog života i obećanje besmrtnosti.

Puk u BiH je, a ništa nije na žalost drugačije ni u Srbiji i Hrvatskoj, sklon vjerovati, jer su mišljenja koja se iznose putem medija uglavnom stereotipi duboko ukorijenjeni u individualno imaginarno, štaviše nesvjesno^{^[13]}. Oni omogućavaju da se posebne ideje pojedinca uklapaju sa strukturalnim društvenim motivacijama na koje se stereotipi nameću kao rješenja. Stoga, sigurnost nacionalističke pedagogije uvijek postavlja pitanje nacije kao naracije, pa nije čudno što je obrazovanje u BiH vjerovatno glavni ideološki aparat.

U BiH, medijski pripremljeno, državnim aparatom omogućeno, u velikom broju slučaja,časovi književnosti u srednjim i osnovnim školama, na fakultetima, nisu namijenjeni afirmaciji umjetničkog stvaralaštva, već pomaganju društvenog jedinstva i političke stabilnosti unutar nacionalnog korpusa. Stavljanjem umjetnosti pod „zakonodavnu” kontrolu, namjera je da se svim mladim ljudima, unutarjednog nacionalnog korpusa, predlože isti herojski i poučni modeli, da se uzdižu patriotska osjećanja, da se veliča nacionalna prošlost.

Reprezentacija nacije tako je obilježena nastojanjima da se prikrije uticaj sadašnjeg vremena pripovijedanja na prošlo vrijeme priče, da se narod kao izvedbeni subjekt lukavo i neopazivo asimilira u naciju tematiziranog objekta pripovijesti. Skender Kulenović je u esencijalističkoj^{^[14]} interpretaciji nastavnika i profesora sada pjesnik koji dolazi iz čistote islama pa se i njegova poezija ne može drugačije tumačiti nego u dosluhu sa bošnjačkim identitetom, Hasan Kikić je prognan iz čistote kanona bošnjačke pisane riječi jer nosi veliko breme komunizma, Šimićeva poezija se sada ne može tumačiti drugačije nego u dosluhu sa biblijskim Bogom, Ćatićeva poezija sada nije više ništa drugo nego potvrda da smo „u svojoj vjeri i na svojoj zemlji”, Ivo Andrićje četnik koji je nagovijestio, isprovocirao masakre nad Bošnjacima, a Nobelovu nagradu je dobio samo zbog toga što je svojim djelom pokazao kako je nemoguć suživot u BiH, djelo Meše Selimovića, i u njemu taj nevjerovatni roman Derviš i smrt koji zasigurno spada među pet najboljih evropskih romana 20. stoljeća, u stvari nije napisao navedeni autor, nego su ga napisli Ivo Andrić i Dobrica Ćosić kao unaprijed smišljeni projekt SANU itd.!? Svaka od ovih interpretacija je, naravno, grubo politički obilježena, a ideologija je toliko utjelovljena u tekstu interpretacije da za trenutak nismo sigurni da lije riječ o književnosti koju smo čitali ili su u pitanju neka nova djela za koja nismo znali da su uopšte napisana. Tako su „epski pjevači” u BiH ponovo postali simbolički i ideološki centri oko kojih se okuplja kolektiv, a njihova „pjesma” sama je suština kolektivnih vrijednosti i temeljni proizvođač simboličkog kapitala identifikacije za proizvodnju autoritarnog koncepta etničkog identiteta.

Epski svijet oblikuje životni totalitet koji u principu savremeni svijet ne poznaje. Epski svijet se zatvara u vlastite granice ne samo kao događaj iz daleke prošlosti nego kao dovršena veličina čiji su smisao i vrijednost definitivno utvrđeni bez mogućnosti naknadnog razmatranja ili ocjene. Ne treba zaboraviti da ep ne poznaje ludilo i zločin – dva fenomena koja su obilježila savremenu književnost-jer je ovo potonje za ep samo simbolički izraz kraja. (Nemam podatke koliko ima istinskog ludila u BiH vezanog za pojedince, ali u grupama, partijama i nacijama vrlo je vidljivo, aktivno i, nažalost, produktivno.)

Savremeni „interpretatori književnosti” (Rizvić, Rizvanbegović, Mahmutćehajić i oni mali i veliki sljedbenici) koji govore u ime nacionalnog kolektiva, uvijek govore iz neke atemporalne, nadhistorijske perspektive, prilagođavajući interpretaciju (a time i referencijalnu stvarnost) vlastitom čitanju povijesti u svijetu u kojem književni junak nikad nije individuum, negoje naprosto reprezentant, simbolički predstavnik zajednice. Na taj način nacionalizam sebe uvijek teži predstaviti unutar oreola prosvjetiteljske slike.

Otuda, između ostalog, opravdanje za realizaciju projekta „dvije škole pod jednim krovom”^{^[15]} u kojima se štancaju mladi ljudi spremni da preuzmu poslove na svim nivoima države. Pripremaju se na način da tokom podučavanja usvoje čitanje ideoloških tekstova, književnosti okupane i interpretirane u nacionalnom kontekstu, nacionalne historije pune kako vlastitih heroja tako i zločinaca s one druge strane entiteta, da bi naposlijetku dobili lekciju iz poslušnosti, poštovanja i elementarne psihologije čija se vrijednost poistovjećuje s uzornim služenjem političko-vjerskoj bošnjačkoj, srpskoj ili hrvatskoj zajednici.

Porodica u tom lancu, naravno, ima svoju veliku ulogu. Tamo gdje se u kantonalno-nacionalnom obrazovanju i odgoju napravi propust od strane profesora ili teologa, roditelji discipliniraju djecu u kojoj se izdvajaju tri segmenta mitske predaje: nacionalistička osviještenost i apsolutna pripadnost plemenu, položaj (sužanjski) u hijerarhiji nacionalne zajednice i najzad novac kao pokretač svih radnji. Tako sistem označavanja prostora nacije sudjeluje u općenitoj genezi ideologije. Istražuje se prostor nacije da bi se poistovijetio s povijesnom institucijom Države.

U BiH taj koncept, da se na svakom koraku ne pokazuje i odviše tragičnim, pokazao bi se kao iznimno komičnim. Komičan je na ironijski način, jer u tom nacionalističkom osvještenju sva tri ethnosa, ma šta pričali svi ti politički subjekti vlasti, polako gube Državu i Društvo. Niko se tako olako ne odriče svog identiteta kao bosanskohercegovački čovjek: da li u ime susjednih država Hrvatske i Srbije – a niko ih tamo ne želi – da li u ime daleke Turske – koja je svojim totalitarnim režimom i njegovom lošom kopijom od strane bošnjačkih političara, samo otvorila bunar bez dna u kojem se ogleda novokomponovani bošnjački nacionalizam. Pri tome bošnjačka elita na vlasti zaboravlja, a glupostima i neznanju nema granica, da Bošnjaci nisu „dobili” državu zbog nacionalizma, nego upravo suprotno. U ideji o državotvornosti, na nivou mikrosvijeta običnog čovjeka, nije bilo mjesta ni Miloševićevom a ni Tuđmanovom obrascu fašizma, nego u krajnjem slučaju bio je to pluralitet (bez obzira na sve greške u kontinuitetu koje su napravljene u skorijoj povijesti Bosne i Hercegovine, od 1996 pa do 2016., od strane te iste vladajuće bošnjačke elite). A tragičan je u onom rasponu u kojem su diljem Bosne i Hercegovine posijana mezarja, groblja, javne kuhinje i prosjaci kao izričita posljedica upotrebe jezika, a time i proizvodnje perverzne stvarnosti od strane tih istih političkih subjekata na vlasti.

To je svijet dosljednog determinizma koji ne poznaje nikakav slučaj, i koji će da porekne svaku moguću kontigentnost stavljajući je u određenu normativnu vrijednost^{^[16]}. Kolektivizam u regionu postaje i prostorni i vremenski, a racionalna svijest, kao i determinizam, ovdje je u opet funkciji tog istog kolektivizma. Paradoksalno, artikulacija smrti kartezijanskog subjekta koja se u savremenoj naučnoj misli, između ostalog, manifestuje kroz uvođenje pojmova drugi (Lacan), diskurs (Foucault), pismo (Derrida), mahinacija (Delez), id/ego/superego (Freud) u savremenoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti, unutar jednog dijela akademskog miljea, predstavlja na određen način Njegovo uskrsnuće, vraćanje i fascinaciju Njime (Lacan bi rekao trancedentalni označitelj). Subjekt u BiH je cjelovit, potpun, istinit i nadasve nacionalno osviješten unutar kolektivne sigurnosti ideološkog aparata.

Danas znamo da cjelovitost i jedinstvenost, vjerovatno, postoji na nivou božanskog, dok je za ljude cjelovitost ipak nešto što mi namećemo (subjektivno ili objektivno, svejedno) subjektu, znaku ili tekstu, a ne nešto što u njemu pronalazimo.To su, u stvari, Kantove stvari po sebi-granice naše spoznaje. Apsolut može postojati samo u dvije sfere-teološkoj i kosmološkoj. U jednoj je riječ 0 vjeri i Bogu, a u drugoj o vremenu-prostoru. To su jedino čvrsto „postojane kategorije” s kojima bi čovjek mogao da „raspolaže”. Međutim, ni o jednoj ni 0 drugoj, u smislu zaokružene cjeline, ne znamo ništa ili skoro ništa. Možemo samo pretpostavljati, dokazivati, vjerovati i govoriti, ali ne i definirati. Vjerovatno, ukoliko uspijemo spoznati jedno znat ćemo i ono drugo.

Smrt

Nacionalizam je, kao i rasizam, moderna, savremena pojava. Naši preci su se sukobljavali i uništavali, ali nikada od toga nije nastala neka univerzalna priča. Jednostavno je – nije postojao modus koji je kultura donijela da bi se odredio čovjek, niti je, u istom smislu, postojala ideja degeneracije drugog i drugačijeg. Postojale su samo razlike koje su proizvodile smrtna sukobljavanja. Oslobođena razlikovnosti koncepta čovjeka, moderna misao je ta koja uvodi diskriminaciju. Pervertiti, homoseksualci i transseksualci, siromasi, žene i intelektualci, crni, žuti i bijeli…, muslimani, katolici, pravoslavci,…, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji i Ostali (nema tri tačke)-rapsodija terora u kojem je univerzalizam utemeljio rasizam, fašizam i nacionalizam.

Šta se promijenilo od kada je moderno doba zakucalo na naša vrata pa do danas!? Poznato je da u svojim počecima katoličanstvo ne prihvata besmrtnost. Crkva je zastupala ideju o „privremenom uništenju u iščekivanju uskrsnuća” (Baudrillard). Pitanje je vrlo jednostavno: jesu li katolički ili, kasnije, islamski misonari ikada povjerovali u besmrtnu dušu domorodaca? A štaje sa kriminalcima, luđacima, homoseksualcima, djecom? Kad je ideja besmrtnosti u pitanju, uvijek i iznova se vraćamo prokletstvu vječitog kruženja koje je uspostavila moderna misao – jedino bogati i moćni posjeduju dušu. Baudrillard to sažima na sljedeći način:

„Kršćanstvo je prvo ustanovilo neku vrstu demokracije i svačije pravo na osobnu dušu (dugo se oklijevalo u tom pogledu sa ženama). Proizvodnja duša istodobno se ubrzala kao i proizvodnja novčanica u doba inflacije, a njihov je koncept snažno izgubio na vrijednosti. Ona danas nema čak ni prave vrijednosti, te se više ne razmjenjuje na tržištu. Danas na tržištu ima previše duša, tj. reciklirajući metaforu: ima previše informacija, smisla, nematerijalnih podataka za ono što ostaje od tijela, previše sive tvari za ono što ostaje od žive materije. Tako da nema više situacije tijela u potrazi za dušom, kao u arhaičnim liturgijama, već situacija u kojoj bezbrojne duše traže neko tijelo.”^{^[17]}

Vlast u Bosni i Hercegovini je ona koja u sprezi sa institucijama kulture (škole, fakulteti, muzeji, instituti, mediji itd.) pod svaku cijenu želi uspostaviti društvenu, političku i ekonomsku nejednakost pred smrt. Društvena je ona u kojoj poniženi i uvrijeđeni umiru tiho bez ikakve reakcije političke ekonomije. Politička je uspostavila odnos broja (kao žrtve naspram drugog etniciteta) u odnosu na individualnu patnju. Ekonomska je, na primjer, u Bosni i Hercegovini izgradila direktni profit – što više poginulih u prethodnom ratu, više glasova na izborima i donacija međunarodnih institucija koje su se slivale u privatne džepove onih koji „imaju dušu”. Sve je to obezbijedilo neograničenu mogućnost „pobjedničkoj eliti” da upravlja javnim prihodima i budžetima, u kojima je koncentrisana najveća finansijska moć, s obzirom na stepen (ne)razvijenosti ekonomije u zemlji. Tako se beskraj kapitala pretvara u beskonačno vrijeme. Akumulacija vremena pred svake izbore, u skladu sa svakom novom ekonomskom krizom, nameće iznova ideju obećanog napretka, kao što akumulacija političkih partija okrunjenih nacionalističkim premisama nameće ideju o „apsolutnoj istini”: ijedno i drugo što se akumulira živi od svoje (odgođene) smrti.

Profit jeste najvažnija posljedica kapitala onih koji vladaju, ali nije i osnovni zakon društvenog poretka. Njegov osnovni zakon je kontrola nad smrću.

Vlast radi na ključnim tačkama društvene kontrole potpunim uništavanjem jedinstva mrtvih i živih, sistematičnim razaranjem suodnosa života i smrti. Nosioci vlasti smrt su uokvirili naslovom Nadzirati i kažnjavati jer je njihova vlast moguća samo onda kada „smrt više nije na slobodi”. To je ono stanje kada smrt postane dio kupoprodajnog ugovora između dviju država, dvaju entiteta, između dviju političke partije čiji kusur „objeručke čekaju” građani. Dovoljno se sjetiti svih sahrana nakon posljednjeg rata na prostorima bivše Jugoslavije: s jedne strane ožalošćene porodice, s druge strane politički dužn(osn)ici. Jednima se drama „završava” jer najzad znaju grob gdje počivaju njihovi najmiliji, drugima drama tek počinje jer je to brojka koju će iskoristiti u podmetanju vrijednosti suprotnoj strani zarad vlastitog održanja u životu vlasti. To je doslovna „kontrola između dvije obale” kojoj nedostaje rijeka Aheront i njen čamdžija. Haranje u BiH izgubio svoj posao. Dante plače.

Na ovakvim skupovima i zločinac i žrtva se obavezno etniziraju (nije važan stvarni razlog koji je doveo do stradanja) gdje ritual sahrane proizvodi nove mitove etničke zajednice. Intimizacija sa ratnim zločincima predstavlja direktni čin homogeniziranja etničke zajednice i čin simboličke razmjene gdje zločinac nastavlja živjeti u vođi, a time i u svakom drugom pripadniku te iste zajednice. S druge strane, nekrofilija oživljava kolektivne strahove date etničke zajednice u kojoj osnovni način govora postaje govor predaka koji se, stavljen u službu vladajućih režima, pretvara u diskurs mržnje prema drugom. Slavoj Žižek^{^[18]} dobro primjećuje da savremeno društvo za svoje neizbježne tenzije uvijek okrivljuje demone koje su sami stvorili, a puk, s druge strane, dozvoljava sebi da vjeruje da će njihovo „odstranjivanje” najzad donijeti blagostanje (savremena priča o referendumu u Republici Srpskoj nije ništa drugo do priča o demonima koju su jednako, zajedničkom „rukom”, posijali bošnjački i srpski političari a hrvatski zalijevali usijev).

Sva ta priča se ne iskazuje u prošlom vremenu, nego u mitskom koje obuhvata metafiziku prezenta kao mogućnost anticipacije budućih događaja. U drugom po redu Nesavremenih razmatranja^{^[19]}, onim pod naslovom 0 koristi ¡šteti istorijezaživotFnednch Nietzsche kaže da vrijeme najviše djeluje kao historizacija i sedimentacija historije u vidu ovog ili onog znanja. Život pati od bolesti historije, a sama ta bolest je historijska bolest. Nietzsche opisuje tri simptoma ove bolesti: bavljenje njome u monumentalnom vidu, gdje ono što je nekada bilo veliko mora biti sačuvano vječno takvo, u vidu antikvarnog skupljanja i odavanja počasti svemu onome što je prošlost, i u vidu kritičke revalorizacije, da sebi damo prošlost iz koje bismo htjeli da potičemo.

Kritičari, historičari, političari ovih prostora, metafizičari i esencijalisti, oslanjajući se na tri tipa vlastite interpretacije historije(svoje ideje crpe iz nacionalnog diskursa), i tri tipa čitanja vlastite prošlosti, izmišljaju historiju kao snagu za život, ostavljajući joj ono što bi ona trebala da nije – Minotaur budućnosti.

„Individua veruje u Boga, ili Dužnost, ili Pravdu, itd.To verovanje potiče (za sve one koji žive u ideološkoj predstavi ideologije koja redukuje ideologiju na ideje koje poseduju po definiciji duhovnu egzistenciju) od ideja datih individua, to jest, od njih kao subjekta sa svešću koja sadrži ideje ovog verovanja. Na ovaj način, to jest, uz pomoć ideološkog pojmovnog dispozitiva ovako postavljenog (subjekt koji poseduje svest u kojoj slobodno formira ili slobodno prepoznaje ideje u koje veruje), prirodno sledi (materijalno) ponašanje datog subjekta. Data individua se ophodi na takav i takav način, usvaja te i te praktičke stavove i, štaviše, učestvuje u izvesnim uređenim praksama koje pripadaju praksama ideološkog aparata od kojih zavise ideje koje ona svesno i slobodno bira kao subjekt. Ako veruje u Boga, ona odlazi u crkvu kako bi prisustvovala liturgiji, kleči, moli se, ispoveda se, čini pokoru (jednom je bila materijalna u svakodnevnom smislu reči) te se, naravno, kaje itd. Ako veruje u Dužnost, imaće odgovarajuća ponašanja, upisana u ritualne prakse u ‘skladu sa običajima’. Ako veruje u pravdu, predaće se bezuslovno propisima prava te će možda čak i protestvovati kada se prekrše, potpisivati peticije, učestvovati u demonstracijama, itd.“^{^[20]}

Bog

U Kur’anu stoje riječi: „Da je Gospodar htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio”, (u: 118) Zapisano je i sljedeće: „Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka ijedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali”. (49:13) U Bibliji: „Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer ako budete sudili, onako će se i vama suditi; ako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti”. (Matej: 67-79) Kabala je izričita: „Ne budi jedini sudac, jer nema jedinog suca nego Jedan. I ne reci: prihvatite moje mišljenje, jer oni imaju pravo na to, a ne ti”.

Razvoj monoteističkih religa kroz povijest ide u smjeru preobražavanja Boga iz figure oca u simbol njegovih principa – pravde, istine, ljubavi. Stoga Bog ne može imati ime jer ono uvijek označava neko konačno biće. Bog se obraća Mojsiju riječima: „Ja postajem ono što postajem. Ja postajem moje ime”.Toja postajem, znači da Bog nije konačan, da nije biće kao druga bića. Stoga, ako osoba slijedi suštinu monoteističkog principa vjerovanja, pisao je Erich Fromm, ne moli se ni za šta, ona ne voli Boga kao što dijete voli oca ili majku, a pogotovo ne mrzi i ne ubija u Njegovo ime, ona bi, u stvari, „trebala steći takvu vrstu poniznosti u shvatanju svojih ograničenja do te mjere kako zna da ništa ne zna o Bogu”.

Dakle, Bog je odista onaj koji razdvaja oznaku od označenog, sugeriše što je dobro a što zlo, odvojio je muškarca od žene, pobrinuo se da razdvoji žive od mrtvih, odvojio Drugog od Ja, sugerisao razdvajanje duše od tijela (Platon je to znao prije Objave, Aristotel živio u neznanju)…. Međutim, uspostavljanje razlika ne znači i stav. Stav je stvar politike, otklon sekularnog od sakralnog, pa ispadne: kad se god razlikovna suprotnost u BiH iskazuje kao vlast i ispostavlja se u korist jedne strane, Bog je uvijek baš na toj jednoj strani. Kako li, bože!? Povijesno priča počinje o „odabranom narodu”, a završava se političkom teologijom koja uspostavlja nove religijske norme u Bosni i Hercegovini. BiH ima tri boga: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog i, nadasve, jednog zajedničkog – Kapital i samo ovom potonjem se, podjednako, sve tri strane klanjaju. Svijet, kako to ironijski primjećuje Max Weber u svojoj knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma^{^[21]}, treba pretvoriti u bogatstvo radi veće slave Božje.

Kad je zagrobni život tokom povijesti postao predmetom raspodjele na podobne i nepodobne, on se nekako preselio u sam život. Danas je svakodnevnica građana južnoslovenskih prostora, čini se više nego ikada ranije, postala realitetom zagrobnog života (vješto podijeljena na raj i pakao, dženet i džehenem) na kojoj političke stranke zasnivaju svoju vlast, a pojedine institucije književnosti svoj legitimitet. Na isti način kako vjera živi od odgođene vječnosti, tako i naše male države žive od odgođenog (fizikalnog) vremena stvari. Zajedničko i vjeri i državama je što svi žive od smrti. U pitanju je neukusni spoj političkog i teološkog govora kao pokušaj vraćanja prošlosti kako bi se formirao identitet kolektiviteta na osnovu koeficijenta „ugroženosti”. Politika i religija u ovom braku imaju ulogu u vremenu kakvu ima centar u prostoru.

Jezik

Ako je cilj proizvesti smrt u državno-politički i kulturni diskurs, za tako nešto bila je neophodna posebna upotreba jezika. Jezik politike u državama bivše Jugoslavije postaje perverzno sredstvo komunikacije i, u skladu sa diskursima moći, ne podudara se sa činom, sa svojom referencijom – kao daje u pitanju književni a ne ideološki diskurs. Sve je kod nas obrnuto-književnost se čita kao jednoznačni diskurs ideologije, a ideolozi govore kao narativne instance književnih tekstova. Takvoj upotrebi jezika je cilj da približi onu razdvojenost koja postoji između robe i referentne svrsishodnosti. Stvarnost na taj način postaje nepovratno mentalno ustrojena. Odvajanjem jezika od pojavnog svijeta u zoni političkog diskursa (obilježje svih totalitarnih režima^{^[22]}), arbitrarni označitelj (a ne oznaka) omogućava nacionalnu temporalnost međuvremena, neki oblik homogenog praznog vremena koji je najbliži mitskoj stvarnosti. Ovdje nije riječ o nesporazumu, ni u činu ni u jeziku, nego o dubokoj podvojenosti dvaju svjetova između kojih se prekida svaki oblik komunikacije. To nije ništa drugo do isprazni govor koji projecira samo jedan životni stil – naviku da ne treba bolje, da se ne može bolje, u strahu da svaka promjena vodi ka gorem (na tom principu su propale februarske demonstracije u BiH iz 2014. godine). U tom kontekstu treba posmatrati i Volšinovu koncepciju znaka koji nije polazio od toga da sve što je ideologično posjeduje značenje, odnosno da bez znakova ne može biti ideologije, nego čak postulira ideologizaciju znakova: „(…) znak ne postoji jednostavno kao dio zbilje – on reflektira i zrcali neku drugu zbilju. Zato on zbilju može iskrivljavati ili je točno ocjenjivati i prikazivati samo iz određene perspektive itd. Svi znakovi podliježu kriterijima ideološkog vrednovanja (tj. jesu li istiniti, lažni, korektni, fair, dobri itd.). Gdje god je znak, tu je i ideologija. Sve što je ideologično ima i semiotičku vrijednost.”^{^[23]}

Lako je naći primjere ispraznog govora među političarima (teško je naći političare koji imaju od njega otklon), međutim ono što je zanimljivo u svrhu izopačenosti je kako su se neki intelektualci približili tom diskursu da bi ga svojim tekstovima doveli do ogledala savršene manipulacije biračkim tijelom. Eklatantan primjer odvajanja znaka od referencije (a nije u pitanju poetski diskurs) u svojim tekstovima, između ostalih, njeguju, na primjer, Fatmir Alispahić, Sanjin Kodrić i Nino Raspudić. Sva trojica su majstori prazne riječi. Zajedničko im je to što se sva trojica predstavljaju ekspertima za sve i ništa^{^[24]}. Razlika je možda samo u tome što Alispahić ideološki stoji iza svojih nacionalističko obojenih tekstova, dok su Kodrić i Raspudić, profesori na Filozofskim fakultetima u Sarajevu, odnosno Zagrebu, samo u službi vladajućih nacionalističkih ideologija.

I savremeni nacionalni mitovi se odvijaju unutarjezičkog izraza. Mit je struktura koja je nadograđena na jezik i koja funkcioniše kao jezik, kako to kaže Lévi-Strauss, pa su mitovi nešto poput sredstava kojima mislimo i govorimo o iskustvima o kojima ne bismo mogli ni misliti ni govoriti. Oni su, u našem slučaju, kako je već rečeno, neukusni spoj političkog i teološkog govora kao pokušaj vraćanja prošlosti kako bi se formirao identitet kolektiviteta. Savremena mitska bosanskohercegovačka priča, tačnije rečeno priče, njih tri paralelne, postaju događaji koji su se nekad zbivali, ali se zbivaju i u svim vremenima. Tako jedan iskaz, upućen putem medija, iz tačke sadašnjosti kupi skoro po pravilu, u najmanju ruku sumnjivu, prošlost kao mogućnost anticipacije budućih događaja. Bosna i Hercegovina je puna mitotvoraca.

Manne-keni

Svaki put kad pomislim na ponižavajuće atmosfere pred izborne trivijalnosti koja trese Zemlju Bosnu i Hercegovinu svake dvije godine, ne mogu a da se ne sjetim jedne scene iz knjige Reza Aslana, Zelot: Život i vrijeme Isusa Nazarećanina. Doba je Rimljana, nekih 60 godina prije nove ere i Jeruzalem. Hram u Jeruzalemu. Prinose se žrtve Bogu u ime i zdravlje Rimskog Cara. U Hramu je Dvorište za Izraelite, najdublji dio Hrama u koji čovjek može ući. Mjesto gdje su ljudi, sasvim blizu Bogu. Tu nisu leševi pogubljenih životinja, tu se zadah lešine pokušava prikriti tamjanom, smolom i cimetom, ali smrad je toliki da se ne može neutralizirati ničim. Ipak svećenici tu dolaze i mašu i mašu tamjanom. Nešto dalje od tog Dvorišta je Dvorište za svećenike. To je zabranjeni prostor u kome se gospodari životom i Smrću. Tu se prinose žrtve.

Izbori i veličanstveni predizborni kič u Bosni i Hercegovini već dvadeset godina nije ništa drugo nego tamjan pod nosom birača kojim izetbegovići-dodici-čovići i ini mašu i mašu. Vješto se želi prikriti ono što se ipak sakriti ne može. Zaudaraju korumpirani manne-keni, zaudara makijavelistička želja za vlašću, smrdi bahatost. Iz nekrofilijskog odnosa spram prinijetih žrtava i perverznog odnosa spram živih (rezultati glasanja su zabetonirani – svako svom toru hodi, i tu etnos/ethnos uistinu znači jedino „čopor”), njihova Dvorišta su se s vremenom proširila – institucije crkvi i džamija legitimirali su Poljine, Dvorove i Dvore-od Sarajeva do Istanbula, od Banja Luke do Beograda, od Mostara do Zagreba.

Stoga, kad dođu i prođu izbori, i tako dvadeset godina u krug, zašto se čuditi kada nam svaki put iznova jave da je Bog baš na toj strani, strani pobjednika. Ko nam je kriv što smo mi na drugoj strani – tamo iza Dvorišta, gdje hode tijela bez duša, Poljina, Dvorova i Dvora.

——————————————————————————-

[1] Naracija je (lat. narration – pričanje, pripovijedanje), po semiotici, verbalni komunikacijski proces u kojem pošiljalac, adresant (pripovjedač) šalje pripovijest kao poruku primaocu, adresatu (čitatelju). U uobičajnom korištenju pojma naracije pretpostavlja se da je to stvarni ili fiktivni čin izlaganja pomoću kojeg se predstavlja jedan događaj ili više zbivanja.

[2] Umberto Eco: Granice tumačenja; prevela Milana Piletić. Beograd: Paideia, 2001, str. 127

[3] Eco ideologiju opisuje kao kod koji poruku generiše s posebnim konotacijama. Ishod je „sklerotično skrutnuta poruka, koja je postala označiteljskim jedinstvom kakva retoričkog subkoda; taj označitelj konotira određena označenika kao semantičko jedinstvo kakva ideološkog koda(…) Ona je uvijek posljedica prekodiranja, tj. proces u kojemu se porukama doznačuje (sekundarno) značenje što ih je bio začeo kakav drugi, primarni kod.” Vidi šire u: Priručnik semiotike; Winfried Noth; s njemačkog preveo Ante Stamać. Zagreb: Ceres, 2004, str. 416

[4] Nirman Moranjak Bamburać: Retorika tekstualnosti. Sarajevo: Buybook, 2003, str. 187

[5] Veliki epovi kao književno-umjetnički tekstovi ne mogu zastarjeti. Joyceov Uliks nije napredak u odnosu na Homerovu Odiseju.

[6] Riječ ethnos, kako napominje Muhamed Dželilović, stari Grci su koristili kao jednu od tri riječi za narod: prva je demos, druga ethnos i treća hoi barbaroi. Jedan Helen, Atenjanin, za druge Atenjanine nikada nije govorio da su ethnos. Njegov narod za njega je demos, značenje se odnosi na osobe koje svojom društvenom moći stvaraju zajednicu, društvo, državu (otuda riječi u čijem je korijenu demos – demokratija, demagogija, demografija i si.). On je dakle pripadnik naroda, a ne ethnosa. Riječ ethnos se koristila samo za neki drugi narod, koji je civiliziran, ali uređen na drugačiji način, a osim toga je u svom najstarijem značenju podrazumijevala i neke ružne konotacije poput: “hrpa”, „čopor”, „roj”, „pleme” i si. Barbari su bili naprosto stranci koji su također neki drugi narod, ali koji još nije u stanju da se civilizirano politički i kulturno organiziraju. Naravno, s vremenom, značenje riječi etnos, etničko, etnicitet i si. se mijenjalo. Danas se riječ puno slobodnije koristi u smislu da je to skup karakteristčnih oznaka koje neki narod čini narodom (nacijom), ali ipak ostala je ona temeljna odrednica: ethnos, pa i etnička pripadnost, isključivo je po onom drugom.

[7] To nikako ne znači da su svi pojedinci, odsjeci, da su svi fakulteti podlegli ideološkoj matrici nacionalističke ideologije. Postoje itekako časni izuzeci čiji je rad veoma vidljiv od Sarajeva do Tuzle, od Zenice do Mostora, od Bihaća do Banja Luke…

[8] Karl Marx i Friedrich Engels: Rani radovi. Zagreb: Naprijed, 1976. str. 370

[9] Luj Altiser: Ideološki državni aparati: beleške za istraživanje. Loznica: Karpos. 2009. str. 27

[10] Luj Altiser: Za Marksa. Beograd: Nolit, 1971, str. 219

[11] Mišel Fuko: Nadzirati i kažnjavati: nastanak zatvora. Sremski Karlovci: Novi Sad. Izdavačka knjižamica Zorana Stojanovića, 1997, str. 173

[12] Navedeno prema: Pojmovnik suvremene književne teorije; Vladimir Biti. Zagreb: Matica hrvatska, 1997, str. 124-125

[13] Šire o konceptu „političkog nesvjesnog” pogledati u knjizi Političko nesvesno: pripovedanje kao društveno simbolički čin; Frederik Džejmson. Beograd: BIGZ, 1984.

[14] Pod esencijalizmom se podrazumijeva zamisao da postoji uočljiv i objektivan, suštinski kvalitet određene grupe ljudi koji je inherentan, vječan i nepromjenljiv. Prema tim kvalitetima esencije, moguće je izvršiti kategorizovana grupisanja koja su zasnovana na problematičnim kriterijima kao što su rod, rasa, narodnost, nacionalno porijeklo, seksualna orijentacija i klasa. Ovi kvaliteti sadrže društveni i – što je važnije iz antiautoritarne perspektive – hijerarhijski značaj za one koji stvaraju te karakteristike i one koji su označeni tim karakteristikama: seksizam, u slučaju roda; rasizam u slučaju boje kože; nacionalizam po pitanju nacije; neželjena pažnja od strane vlasti u slučaju bilo kojih i svih ljudi koji se drugačije ponašaju ili izgledaju. Rasizam, nacionalizam, seksizam i većina drugih oblika tlačenja u istoriji su ideologije i politike održavane i opravdavane esencijalizmom.

[15] Ono što se može pročitati ovom eksperimentu – u: Dvije škole pod jednim krovom: studija o segregaciji u obrazovanju koju su uredili Šaša Madacki i Mia Karamehić u izdanju Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu iz 2012. godine – vrlo uvjerljivo podsjeća na kafkijanske i orvelovske prostore, a nisu fikcija: „Svaka škola ima svoj dio zgrade i razlike između eksterijera i interijera dva dijela iste zgrade su često vrlo upadljive. Pojedina školska dvorišta više asociraju na prostor za prijem robe u velikim skladištima ili tržnim centrima, nego na prostor koji se nalazi u sklopu ustanove u kojoj se mladi ljudi obrazuju i razvijaju. U nekim slučajevima jedan dio zgrade je doslovice u ruševnom stanju i izgleda prilično zapušteno, dok je drugi dio zgrade potpuno renoviran. Ovo je najočitije na primjeru školske zgrade u Travniku gdje je školsko dvorište čak i fizički odijeljeno velikom konstrukcijom armature koja funkcionira kao ograda. No, pored ovih rijetkih vidljivih ograda, postoje brojne izvana nevidljive ograde – to su stepeništa unutar školske zgrade, zasebni ulazi i hodnici. Paradoksalno, svi prostori komunikacije koji su namijenjeni povezivanju učionica na ovakav način dobijaju potpuno suprotnu namjenu. (…) Ali ono što je strašnije od prethodno opisanih i naoko uočljivih ograda jesu unutrašnje prepreke, gdje se unutar zgrade učenicima i nastavničkom osoblju zabranjuje kretanje – odnosno, načelno se podrazumijeva da ne treba da se kreću – iz jednog dijela zgrade u drugi. Ipak u ovoj gradaciji strave, definitivno su najstrašnije ograde u još dubljoj unutrašnjosti – u glavama ljudi. Oni su, nažalost, u većini slučajeva instumentalizirani do te mjere da većina tih fizičkih ograda više nije ni potrebna.” (str. 51-51; dostupno: http://www.shl.ba/images/ brosure/Dvije_skole_pod_jednim_krovom.pdf

[16] Vidjeti knjigu Richarda Rortya Kontingencija, ironija i solidarnost, koja na vrlo uvjerljiv način pobija priču 0 apsolutnoj kauzalnosti socijalnog prostora.

[17] Jean Baudrillard: Inteligencija zla ili pak lucidnosti; prijevod Leonardo Kovačević Zagreb: Naprijed, 2006, str. 173

[18] Slavoj Žižek: Tihi sugovornici Lacana; prijevod Venita Popović. Zenica: Bosansko naradno pozorište, 2011.

[19] Fridrih Niče: Nesavremena razmatranja; prevod Danilo N. Basta. Beograd: Plato, 2006.

[20] Luj Altiser: Ideološki državni aparati: beleške za istraživanje. Loznica: Karpos, 2009, str. 59-60

[21] Max Weber: Protestantska etika i duh kapitalizma; s njemačkog preveo Nika Miličević. Sarajevo: Svjetlost; „Veselin Masleša” 1989.

[22] Totalitarizam je, kako navodi Jochen Hörisch, potpuna negacija individuirane egzistencije i njezinih prava. Režim ne shvata i ne provodi moć kao posljedicu do koje dolazi među ljudima koji imaju različite želje, ciljeve i interese, nego kao posjed neke instancije, neke stranke, nekog vođe.

[23] Navedeno prema Priručnik semiotike; Winfried Nöth. Zagreb: Ceres, 2004, str. 414

[24] Nije „sve i svašta” nego „sve i ništa” jer svjedočimo nizu utemeljenih naučnih replika na njihov govor.

Tagovi: Edin Pobrić