PROMJENA I OKAMINA

Povezani članci

• Baerbock: BiH najteži slučaj, intenzivira se kurs RS na otcjepljenju od države
• Još jedan napada na narod u režiji SDA, HDZ i SBB-a
• Radomir Lazić: Pozivate se na Boga a izdali ste i Bogića
• Nacionalna geneza i temeljnica Plevnešovog kozmopolitizma
• Čedomir Petrović: Tajni život Hranislava Dobrića – Čovek
• „Dobri ljudi u vremenu zla“ na novoj sceni u Mostaru

Foto: Almin Zrno

Od kada je napisana knjiga Bore Draškovića Promena imao sam svjetlokaz u tamnim vrletima naših teatarskih provincijalizama i diletantizama. Jer, režiser Bora Drašković manirom korištenja promjene kao mogućnosti stvaranja novih vrijednosti ne opsjenjuje, ne začarava gledatelje, dapače svojim predstavama Drašković se trudio potvrditi sve ono teoretsko što je zapisao u knjizi Promena. A zapisao je da zapravo jedino promjena ima smisla u suvremenoj umjetnosti! Sve ostalo je zapravo stvaralačka okamina, jedan proces izrazito retrogradnih stvaranja vrijednosti koje su same po sebi u vremenu i prostoru problematične??!!

Na ovoj dihotomiji promjena–okamina vidim adekvat i na likovnoj sceni Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Da ne postoji Jusuf Hadžifejzović kao konceptualni umjetnik, ali u isto doba i kao najveći borac protiv okamine, naša suvremena bh. likovna umjetnost imala bi, u najboljem slučaju, jednu standardnu, podgrijanu retrogradnost mjerenu nekim prošlim vremenima, kriterijima tih vremena diktiranih isključivo štafelajnom logikom. Zato me Jusuf Hadžifejzović podsjeća na Krista u umjetnosti, jer on mijenja, on utiče, a utiče prije svega provokacijom!

Likovna scena bez provokacija je mrtvaja, ona je stanovito kontinuirano nazadovanje koje se u nekim iznimnim trenucima naziva umiranjem u ljepoti?!

Hadžifejzovićeva konceptualna logika ovaploćena je kroz, skoro bi se to moglo nazvati, galeriju–pokret Čarlama. To je nukleus jedne autentične umjetnosti u Sarajevu, to je predio stvaralaštva u kojem nema posrednika, gdje su i gledatelji i stvaraoci likovnih djela u stalnom interaktivnom procesu, a bez te interakcije suvremeno umjetničko djelo zapravo i ne postoji, jer gledatelj dograđuje i u mjeri osobnih estetskih žudnji završava onu artističku sadržajnost koju stvaraoci, na priliku Jusufa Hadžifejzovića ili na primjer skupine koja je radila tijekom rata u Sarajevu grafičke mape Svjedoci postojanja, začinju kao otvorenu formu koju svaki gledatelj dovršava u mjeri osobnog senzibiliteta i tvoračke snage! Jusuf Hadžifejzović je za mene metafora promjene, najveći borac protiv okamine u likovnoj djelatnosti, nažalost popriličan usamljenik u svojim traganjima, neka vrsta plemenitog otoka, a njegova Čarlama je mjesto radijacije apsolutno autentične stvaralačke energije kod nas!

Između promjene i okamine ja sam za promjenu! Zato i smatram da je pozicija Jusufa Hadžifejzovića pozicija modernog Krista u bh. likovnoj umjetnosti.