Promocija knjige Andreja Nikolaidisa “Mađarska rečenica” u Sarajevu

Povezani članci

• Lokomotiva parnjača, Feridova kraljica
• 100 plakata SLOBODA KRETANJA
• Socijalistička protiv kapitalističke Evrope
• “Mašna “ sporazum
• NAKON 2 GODINE DESILO SE ČUDO!
• Ambasadorice u BiH se sastale s ministricom vanjskih poslova Turković

Promocija knjige Andreja Nikolaidisa održat će se u srijedu, 22. 3. 2017. u 19:30 sati u knjižari Buybook, Radićeva 4, u Sarajevu.

Na promociji učestvuju Andrej Nikloaidis, Kristina Ljevak i Ahmed Burić.

Izdavačka kuća Buybook organizira promociju knjige Mađarska rečenica Andreja Nikolaidisa, crnogorskog pisca bosanskohercegovačkog porijekla, autora kojeg s razlogom smatraju začetnikom savremene crnogorske književnosti. Nikolaidis dolazi u Sarajevo na promociju svoga novog romana koji je krajem 2016. godine objavljen u izdanju sarajevskog Buybooka i cetinjskog Otvorenog foruma. Promocija će se održati u srijedu, 22. 3. 2017. u 19:30 sati, a razgovor s autorom vodit će Kristina Ljevak i Ahmed Burić.

Sve dobre priče su u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza, sjeća se pripovjedač Mađarske rečenice kako mu je govorio prijatelj Joe, centralna ličnost romana Andreja Nikolaidisa koji je u jednoj rečenici ispisao najmanje dvosmislenu priču, obilježenu ironijom prema pošastima današnjice i autoironijom kojom su pisci “našeg“ jezika bili rijetko skloni.

Nikolaidis je ispisao po više osnova nesvakidašnje djelo, postavljajući ga visoko iznad dnevnoprigodničarske retorike tokom predstavljanja mučne teme izbjeglištva. Roman je imaginarna povijest balkanskih i evropskih izbjeglištava 20. i 21. vijeka ispisana kroz dvije sudbine – naratorovog prijatelja Joea i velikog jevrejsko-njemačkog filozofa Waltera Benjamina, čijim je djelom i tragičnim krajem Joe opčinjen. A njihove izbjegličke priče, baš kao što je to slučaj sa većinom takvih iskustava, slične su; bilo da je riječ o onima koji na grčkim ostrvima još uvijek u neizvjesnosti očekuju trenutak odlaska na neka konačna odredišta ili ih je na nekoj od evropskih ruta dočekala žičana ograda, ili su oni koji su početkom devedesetih odlazili iz Bosne i Hercegovine, u neizvjesnost Crne Gore koja je deportovala izbjeglice i stvarala topovsko meso dželatima od kojih neke Nikolaidis u Mađarskoj rečenici opisuje.

Mađarska rečenica, protegnuta baš kao i izbjegličke priče, napisan je u jednoj rečenici koju narator misli u vozu na relaciji Budimpešta – Beč. S ovakvim postupkom “izaći na kraj“ zaista mogu rijetki te se Nikolaidis novim naslovom iznova potvrđuje kao jedan od najznačajnijih književnika prostora kojeg nazivamo regija.

O AUTORU:

Andrej Nikolaidis je rođen 1974. u Sarajevu. Napisao je romane Mimesis, Sin, Dolazak, Odlaganje. Parezija, ogled Homo Sucker: Poetika Apokalipse i još nekoliko knjiga. Dobitnik je nagrade Evropske unije za književnost 2011. Njegovi romani objavljeni su na četrnaest evropskih jezika, između ostalih engleski, njemački, italijanski i turski.

SVE DOBRE PRIČE SU DVOSMISLENE

Sve dobre priče su u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza, sjeća se pripovjedač Mađarske rečenice kako mu je govorio prijatelj Joe, centralna ličnost novog romana Andreja Nikolaidisa koji je u jednoj rečenici ispisao pa najmanje dvosmislenu priču, obilježenu ironijom prema pošastima današnjice i autoironijom kojom su pisci “našeg“ jezika bili rijetko skloni.

Vješto odmičući se od perspektive žrtve jer kako piše danas svi sa najvećom strašću brane svoj status žrtve, kao da je biti žrtva samo po sebi najveća vrlina, koja u sebi objedinjava i vrijednošću nadzilazi sve drugo Andrej Nikolaidis ispisao je po više osnova nesvakidašnje djelo, postavljajući ga visoko iznad dnevnoprigodničarske retorike tokom predstavljanja mučne teme izbjeglištva.

Ova knjiga je imaginarna povijest balkanskih i evropskih izbjeglištava 20. i 21. vijeka ispisana kroz dvije sudbine – naratorovog prijatelja Joea i velikog jevrejsko-njemačkog filozofa Waltera Benjamina, čijim je djelom i tragičnim krajem Joe opčinjen. A njihove izbjegličke priče, baš kao što je to slučaj sa većinom takvih iskustava, slične su; bilo da je riječ o onima koji na grčkim ostrvima još uvijek u neizvjesnosti očekuju trenutak odlaska na neka konačna odredišta ili ih je na nekoj od evropskih ruta dočekala žičana ograda, ili su oni koji su početkom devedesetih odlazili iz Bosne i Hercegovine, u neizvjesnost Crne Gore koja je deportovala izbjeglice i stvarala topovsko meso dželatima od kojih neke Nikolaidis u Mađarskoj rečenici opisuje.

Mađarska rečenica, protegnuta baš kao i izbjegličke priče, uistinu je nastala u jednoj rečenici. S ovakvim izborom “izaći na kraj“ zaista mogu rijetki te se Nikolaidis novim naslovom iznova potvrđuje kao jedan od najznačajnijih književnika prostora kog nazivamo regija.

Svjestan da za razliku od nekih drugih vidova umjetnosti koji u savremenom izrazu ne iziskuju elementarno zanatsko predznanje, za razliku od pisanja koje podrazumijeva barem poznavanje slova, pripovjedač Mađarske rečenice “zagovara“ konceptualnu književnost, usmeno kazivanje knjige pred publikom, odnosno prepričavanje a ne pisanje koje bi moglo kazivaoca odvesti u neke svjetske dvorane, na atraktivne destinacije, gdje bi se progovorilo o pravima različitih kategorija obespravljenih. Književnost unosi klasu u lifestyle piše Nikolaidis i daje odgovor na sveprisutno skribomanstvo… Ironizira dominantni diskurs rodne, gender i ostalih politika u službi lične afirmacije ili finansijkog boljitka koji je daleko od istinske potrebe za borbu namijenjenu obespravljenim po rodnoj osnovi.

Stipendije, rezidencije, internacionalna čitanja, letovi vladinim avionom, visoke dnevnice i honorari, najbolje hotelske sobe i pića te “prljave ruke“ kad se ima dodira s vlašću i na najnižim nivoima dio su onog pominjanog autoironijskog… učešće u bilo kojoj strukturi moći, na bilo kojoj, ma kako niskoj razini, a biti pisac prilično je niska razina, služenje zlu, a budući da je tako, sve nagrade, kao i društveno poželjne vrline, poput požrtvovanosti ili radišnosti, posve su bezvrijedne, jer je posve svejedno hoćeš li zlu služiti predano ili nevoljno.

Mađarska rečenica ispričana je u dahu, na jednom putovanju vozom, možda sličnom onim vozovima u kojima je Joe godinama neuspješno tražio oca, nestalog u minulom ratu. Zahvaljujući pripovjedačkom umijeću Nikolaidisa, dobićemo želju da sjednemo u taj voz te porazgovarati s njim ili njegovim prijateljem Joem, ako to nisu jedna te ista osoba, te razmotrimo odnos prema Evropi i odnos te stare gospođe prema temama koje bi trebale da je se tiču; poželićemo porazgovarati o puno kompromisa, popuštanja, puno straha i malo nade kroz koje se odvija istorija, o hipohondriji kao krajnjem dometu liberalne demokratije, o tome kako kad žalimo za drugim u osnovi žalimo za sobom.

Nijedna rijeka nije dovoljno lijepa za zaustavljanje lične namjere da vlastiti život skončamo u njoj. Ne uspijeva to ni Dunavu u kom je Joe završio svoj život. Ni poneki raskošni dijalog, iskra istinskog razumijevanja među sagovornicima nisu dovoljno opravdanje da bismo prihvatili tu formu razgovora, uzdignutu na pijedestal kakofoničnog društva u kojem najčešće ne postoji namjera van one da pred publikom slušamo vlastiti glas.

Treba čitati, poručuje nam Andrej Nikolaidis, a ljudi kao da iz tih poruka iščitavaju obrnuto, da treba pisati i pričati, što glasnije i uvjerljivije, braneći neosnovanim argumentima jednako neosnovane vlastite stavove, jer čovjeku koji čita ne pada na pamet da sluša nadmene budale koje traže da se njihovo mišljenje uvaži, jer čovjeku koji čita, naviklom na monolog, znanje i vještinu, buka budala u razgovoru smeta, ometa ga u čitanju, ometa ga u mišljenju, koje je iz dijaloga takođe prognano, jer ljudi koji neprekidno govore nemaju kad misliti, pa se misao u svijet koji grca pod tiranijom ignorancije, što je pravo ime za takozvanu demokratiju i takozvano javno mnijenje, ne uspijeva probiti, a i zašto bi…

Na jednom od brojnih internacionalnih skupova kojima je cilj bio razgovor o nacionalnim književnostima, govorilo se o mađarskoj rečenici, sjeća se narator dok voz tutnji kroz predgrađe Beča, o njegovanju kulta mađarske rečenice koja je zgodna metafora za život, i sam dugačak i nepregledan, lišen mjere, život koji je mogao biti ispričan i proživljen drugačije, sa preciznijom interpunkcijom, sa tačkama i novim redovima, jer strepnja zahtijeva tačke, zahtijeva uskličnike, život ispričan bez ponavljanja i sa manje viškova, sa više svijesti i manje sna, mislim dok voz stiže na bečki Hauptbahnhof, napisao je Nikolaidis na kraju djela koje je pored literarne vrijednost podsjetnik na obavezu djelovanja i mišljenja van stereotipa, a koja podrazumijeva da izbjeglica a priori ne želi biti žrtva niti nužno biti angažovan na loše plaćenim manuelnim poslovima.

Može on biti i konobar u ulcinjskom kafiću i slušati predfajrontske ispovijesti lokalnih gostiju, a može biti i pisac, kao što njegovi junaci jesu, i kao što i sam jeste. I zato je po ko zna koji put važno reći da je najbolje pisati o onome o čemu se i najbolje zna. Uz talenat koji bi se još uvijek trebao podrazumijevati i koji se u Nikolaidisovom slučaju apsolutno podrazumijeva. I neka bude tako, dok nam književnost još uvijek nije postala konceptualna.

Kristina Ljevak

Knjiga se može naći u prodaji u Buybookovim knjižarama i knjižarskoj mreži širom BiH, kao i putem Buybookovog web shopa www.buybook.ba po cijeni od 15,00 KM. Knjiga će na promociji biti dostupna po promotivnoj cijeni.