Promocija knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u Mostaru

tačno.net
Autor 30.6.2017. u 08:30

Promocija knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u Mostaru

U tim autentičnim zapisima s važnih sjednica političkog vrha Hrvatske iz devedesetih, sve vrvi desetinama eksplicitnih dokaza o tome da je Franjo Tuđman ne samo dijelio Bosnu, nego bio opsjednut idejom da ta država zapravo uopće ne treba postojati. „Sa našeg gledišta, ne manje nego li sa srpskog, postoji potreba da se problem rješi u svojoj biti, je li, jer opstanak BiH bio bi povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18.stoljeća.“ (Heni Erceg)

Promocija knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u izdanju Centra za kritičko mišljenje  i portala Tačno.net, održat će se u Mostaru, u kongresnoj dvorani hotela Bristol 1.7.2017. godine s početkom u 20 sati. 

O knjizi će govoriti: Stjepan Mesić, Viktor Ivančić, Drago Bojić, Senad Pećanin i Nedžad Maksumić

stenogrami1

Knjiga Stenogrami o podjeli Bosne sadrži izdvojene tekstove iz ranije objavljenih knjiga “Stenogrami o podjeli Bosne I i II”, u izdanju Feral Tribunea i sarajevskih Dana. To su autentični zapisi, transkripti razgovora koje je Franjo Tuđman vodio sa svojim partnerima i saučesnicima u zločinačkom projektu “poboljšavanja granica hrvatske države” u razdoblju 1991 – 1995.

Stenogrami se nalaze i u posjedu Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Haagu.

Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net zahvaljuju Predragu Luciću (Feral Tribune) i Senadu Pećaninu (Dani) na ustupljenom materijalu za knjigu.

Zahvalnost dugujemo ljudima koji su zaslužni za prikupljanje, objavljivanje i izdvajanje materijala u pripremi za ovu knjigu: Predragu Luciću, Senadu Pećaninu, Emiru Suljagiću i Nedimu Ajaniću.

Stenogrami_korice_01.cdr

Senad Pećanin: Tuđmana – odlikovati!

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman svojevremeno je najvišim državnim odlikovanjima odao priznanje ratnim bošnjačkim liderima Aliji Izetbegoviću i Ejupu Ganiću, kao i Harisu Silajdžiću, koji odlikovanje nije želio prihvatiti. Istovremeno, Franjo Tuđman nije odlikovan od strane Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Smatram da je nekadašnjem hrvatskom predsjedniku ovim nanijeta – nepravda.

Naime, Franjo Tuđman je neko od najviših bh. priznanja, bez sumnje, zaslužio. Naravno, ne zbog svog veoma značajnog doprinosa agresiji na Bosnu i Hercegovinu i zločinima nad njenim građanima, već zbog činjenice da se na nesumnjiv i originalan način pobrinuo da iza sebe ostavi nepobitno svjedočanstvo o krvavom pokušaju velikohrvatske državne politike da asistiranjem Slobodanu Miloševiću etnički raskomada Bosnu i Hercegovinu.

Da, u ovoj tački dolazimo do jednog od najvažnijih djela za proučavanje uzroka rata u Bosni i Hercegovini, do  “Stenograma o podjeli Bosne I i II”, koje su 2005. godine izdali sarajevski Dani i splitski Feral Tribune. U dvije knjige objavljeni su cjeloviti transkripti razgovora što ih je Franjo Tuđman vodio sa svojim suradnicima i partnerima u projektu ubijanja Bosne i Hercegovine od 1991. do 1999. godine. Ova nezaobilazna historijska građa nastala je zahvaljujući očito čvrstom uvjerenju hrvatskog predsjednika kako ne samo da nema razloga da se stidi zbog svoje zločinačke politike prema Bosni i Hercegovini i njenih posljedica, već naprotiv – Tuđman je vjerovao da će mu Hrvati, Evropa i Sjedinjene Američke Države biti zahvalni zbog njegovog odnosa prema bosanskohercegovačkim muslimanima i zatiranju Bosne. Stoga je i naložio da se njegovi službeni razgovori sa najbližim suradnicima, saučesnicima u zločinu, magnetofonski snimaju te uredno arhiviraju.

Tužilaštvo Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu saznalo je za postojanje ovih transkripata, a zahvaljujući kooperativnosti Tuđmanovog nasljednika Stjepana Mesića, transkripti su se ubrzo našli u Haagu. A u prijestonici međunarodnog prava godinama je radio jedini specijalni izvještač bh. medija iz Haaga, novinar magazina Dani Emir Suljagić. Bio je izvanredno informiran o radu Tužilaštva i Suda te mi je u jednom razgovoru nagovijestio mogućnost da dobije “bombu”. U uobičajenom novinarskom žargonu to je označavalo ekskluzivni materijal za medijsko objavljivanje koji ima potencijal da izazove tektonske poremećaje na političkoj i društvenoj sceni. Kada mi je objasnio o čemu se radi, ohrabrio sam ga da pokuša doći do transkripata razgovora iz Tuđmanovog kabineta. I Emir je uspio – ubrzo smo u Danima uživali u privilegiji čitanja sadržaja razgovora u kojima je sistematično kopana grobnica za Bosnu i Hercegovinu.

Zaboravio sam kako smo došli do ideje da transkripte sastanaka u Tuđmanovom uredu objavimo kao zajednički poduhvat sa prijateljima iz splitskog Feral Tribunea. Naravno, nije mi trebalo puno da im objasnim kakav materijal posjedujemo i ubijedim ih da ga zajedno objavimo. Dobrovoljac za zahtjevnu i obimnu pripremu transkripata za objavljivanje bio je sjajni feralovac Predrag Lucić. No, suočili smo se sa problemom: transkripte nismo imali u elektronskoj formi, a više hiljada stranica isprintanih razgovora bilo je uredno složeno u veliku kartonsku kutiju (ni do dana današnjeg ne znam kako ju je Emir uspio prebaciti u Sarajevo). Kolega iz Dana Ivan Lovrenović i ja odlučili smo da ćemo kutiju sa transkriptima sami odnijeti u Zagreb, u redakciju Ferala. Uplašio sam se da od čitave ideje neće biti ništa kada je carinik na graničnom prelazu u Slavonskom Brodu zatražio da otvorim prtljažnik iako sam na njegovo pitanje prethodno odgovorio da nemam ništa prijaviti za carinjenje. Nismo računali da su upravo tih dana pooštrene sigurnosne mjere u Hrvatskoj zbog predstojeće posjete pape Ivana Pavla II. Srećom, carinik nije bio zainteresiran za sadržaj kutije kada se uvjerio da u njoj nema cigareta i alkohola.

I tako je, nakon samo nekoliko mjeseci otkako je dobio materijal, Predrag Lucić napravio izvanredan posao pripremanja materijala za objavljivanje. Uz podršku Fondacije Heinrich Boell, ubrzo je izašlo jedno od najvažnijih djela koja svjedoče o uzrocima agresije na Bosnu i Hercegovinu i karakteru rata koji je u njoj vođen. “Stenogrami o podjeli Bosne I i II”, uz prepoznatljivu feralovsku opremu sadržaja i naslovnicu, na 1.112 stranica donijeli su 36 transkripata razgovora koje je Franjo Tuđman vodio sa svojim partnerima i saučesnicima u zločinačkom projektu “poboljšavanja granica hrvatske države”.

Naizgled paradoksalno, ali “Stenogrami o podjeli Bosne” vjerovatno nisu kod većeg broja čitatelja promijenili stavove o politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini. Naime, svi koji nisu željeli godinama žmiriti pred činjenicama i tragičnim posljedicama Tuđmanovog odnosa prema Bosni i Hercegovini tek su dobili prvorazrednu potvrdu svojih stavova; oni, pak, koji negiraju ulogu i odgovornost Franje Tuđmana i njegovih suradnika za zločinačku politiku prema Bosni i Hercegovini, poput šampiona ove discipline kao što su Miroslav Tuđman, Ivica Lučić ili Nino Raspudić, nisu ludi da se obaziru na činjenice koje su objelodanili “Stenogrami”. Kada je u Hrvatskom saboru 13. oktobra 2000. godine izglasana Deklaracija o domovinskom ratu (u kojoj piše i: “Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome…”), samo jedan glas bio je protiv – glas zastupnice Vesne Pusić.

Kada čitalac “Stenograma” ne bi znao koliko je stotina hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini zanavijek ojađeno upravo Tuđmanovom politikom, transkripti razgovora vođeni u uredu hrvatskog predsjednika doimali bi se na trenutak i kao hiperrealistično uprizorenje bolesnih fantazija pravno nesposobnih lica. Tako već prvi stenogram, sa 7. sjednice Tuđmanovog Vrhovnog državnog vijeća održane 8. jula 1991. godine, jasno ukazuje na postojanje planova o čerečenju Bosne i Hercegovine u trenutku dok velikosrpska agresija još nije ni počela: “I prema tome, i sa našeg gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.” A već 27. decembra 1991. godine, na sastanku sa delegacijom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Tuđman kaže: “Sa perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nikakvih izgleda… Čak i kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?” Hor prisutnih sljedbenika je ozaren, a osuđeni ratni zločinac Dario Kordić ne dozvoljava da se govori samo o Hercegovini, ukazujući da hrvatski narod u travničkom kraju “živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi”. Svoju punu suglasnost sa ovakvim stavovima, između ostalih, iskazali su i Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, osobe od punog Tuđmanovog povjerenja, koje osim toga povezuje i činjenica da su prvostepenom presudom Tribunala u Haagu osuđeni na dugotrajne kazne zatvora zbog teških ratnih zločina.

Kada me je agilni Mostarac Amer Bahtijar konsultirao o ideji objavljivanja izvoda iz “Stenograma”, nisam mu mogao pomoći sugestijom koje transkripte razgovora da odabere. Jednostavno, radi se, po mom sudu, o djelu dragocjene historijske građe čiji će značaj biti neprocjenjiv, čiji svaki dio posebno, kao i sva svjedočanstva u cjelini predstavljaju prvorazredni izvor informacija za sve one koji nemaju dileme kada je u pitanju izbor između činjenica, s jedne, i saborskih deklaracija, s druge strane.

tačno.net
Autor 30.6.2017. u 08:30