R. I. P. Prljavo kazalište: Tužna priča o sudbini jednog benda

Povezani članci

• Sad će skoro 29. samo što nije…
• Srijeda na Vrisku donosi poeziju, dječji program, kratku priču i sjajne romane
• Uz obljetnicu Božice Jelušić: OTKUP OD BIOGRAFIJE
• Mala škola pisanja i mišljenja: Fašizam u medijima i suvremena produkcija književnih časopisa
• Istoričari su psi tragači po krvi iz prošlosti…
• Promovisana knjiga PRIČA ZABORAVLJENIH LJETA autora Fuada Ruvića

Bio jednom jedan bend. Kakav bend – strašan bend. U stvari, bio je toliko dobar da je na prvom pravom nastupu kao predgrupa bukvalno „oduvao“ sa scene zvijezde večeri – tada neprikosnoveno Bijelo dugme.

Da, bio je toliko dobar da je debi album tog benda koji kombinujue pank-rok muzički izražaj sa „teškim“ tekstovima o nezadovoljstvu novih generacija „zabludjelim“ socijalizmom promptno zaslužio bojkot državnih medija.

Bio je to bend koji je njuvejv umjetničku estetiku počeo da „forsira“ gotovo tri godine prije „zvaničnog“ rođenja novotalasne YU scene, davne 1981. izlaskom kultnog „Paket aranžmana“.

Numere „Televizori“, „Majka“ i „Moje djetinjstvo“ bile su (i ostale) preteče jednog umjetničkog talasa koji je nedugo poslije objavljivanja tih numera postao dominantan artistički pravac u SFRJ.

Riječ je o bendu koji je, ako mi je dozvoljeno da sudim, za novi talas predstavljao isto što i Petrarka, Dante ili Bokačo za renesansni period.

Bila je to grupa muzičara koji su, metaforično rečeno, gurnuli prvu grudvu snijega sa vrha muzičke planine. Ta inicijalna grudva je ubrzo počela da rapidno narasta pretvarajući se u ogromnu loptu koja je obuhvatila gotovo kompletnu tadašnju rok scenu.

O snazi tog talasa možda najilustrativnije govori podatak da Brega, čije je stvaralaštvo i umjetnička estetika sušta suprotnost osnovnim njuvejv odrednicama, već 1980. narodu nudi „Doživjeti stotu“, album sa jasnim novotalasnim uticajima.

Možda je riječ o koincidenciji, ali bio je to prvi album „Dugmeta“, objavljen poslije koncerta opisanog na početku teksta, što nas vraća na sudbinu junaka naše priče.

Bend je bio toliko „cool“ da je za ime izabrao repliku iz jedne od epizoda kultnog stripa „Alan Ford“.

Nastao u jednom radničkom predgrađu bio je to prvi kalsični „working class hero“ jugoslovenski bend, koji pjeva o nezadovoljstvu i problemima radničke klase.

Ipak, jednog dana sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka alfa i omega benda potpisuje „pakt sa đavolom“ i sastav se iz kultnog umjetnički orjentisanog „tripa“ tranformiše u mejnstrim mašinu za štancovanje „baladoidnih“ hitova.

Naravno, kao što i biva u svim tužnim „faustovski orjentisanim“ pričama, bend preko noći postaje mega-popularan, lagano nalazeći put do neke nove publike, spremne da proguta sve što joj se servira iz „kazana“ provjerenih hit-mejkera.

– The dark side, a tempting is – govorio je uzaludno master Joda, ali nije bilo nikoga da ga čuje. Karijera benda je već bila dovoljno „prljava“, a tamna strana sile bješe potpuno ovladala srcem alfe i omege benda, koji je samo želio više moći i uživanja za sebe.

Potpuno predavanje tamnoj sili počinje na kraju osamdesetih godina prošlog vijeka, organizovanjem velike turneje za pripadnike tamne sile u dijelu dijaspore.

Paralelno sa prihvatanjem uloge promotera novog (usko)nacionalnog naboja bend postaje najpopularniji sastav u Hrvatskoj. „Beneficije“ za potpis sopstvenom krvlju bend uživa do dana današnjeg.

Kada su Milana Mladenovića novinari jednom prilikom pitali koji je njegov najveći blam u muzičkoj karijeri, on je naveo primjer koncerta u Beču koji je zbog tehničkih poteškoća morao biti odrađen na matricu. E, izvođenjem posljednje numere na matricu tokom novogodišnje tezge (otaljane bez trunke energije) u Budvi, bend je samo potvrdio naslovnu poruku pjesme „Uzalud vam trud svirači“.

Bio jednom jedan bend. Mlad, energičan i beskompromisan. Taj bend je odavno mrtav, a zemljom danas hodi njegova zombi varijanta rasprodajući posljednje zalihe slavnog nasljeđa.

R. I. P. Prljavo kazalište

tekst je preuzet sa portala  pobjeda.