Referentna točka

Povezani članci

• Božica Jelušić: ZAPIS NA STOLU U KAVANI
• U Pragu konferencija o jeziku
• Miroslav Krleža: Naša kuća
• In memoriam: Atif Kujundžić
• Esad Bajtal o knjizi: BRAĆO SRBI, ŠTA VAM BRE Bĺ?!
• Ne čitaj, opasan pas unutra

Piše: Ladislav Babić

Gospodin M. proživio je zaista sadržajan život i što se toga tiče, teško da se imao na što požaliti. Istina, već niz godina nije dao ni jedan značajniji doprinos na polju nauke kojom se bavio, no to je odavno prestao biti njegov prevashodni cilj. Gospodin M. bijaše fizičar i uopće nije imao razloga da brine za svoju reputaciju. Njegovo djelo stameno je stajalo uz bok Newtona, Maxwella, Einsteina…, i da je samo htio, mogao je već od četrdesete živjeti na konto svog besmrtnog djela.

        Rekosmo, gospodin M. bijaše fizičar, ali se on nikada ne bi složio sa ovakvim svojim određenjem.

        „Palo mi je u udio“ – govorio bi on – „da svojim skromnim snagama doprinosim shvaćanju veličanstvene Božje tvorevine koju zovemo Prirodom. I ukoliko svako istinsko umjetničko djelo sadrži poruku, utoliko su svi moji napori usmjereni na to da je shvatim. Ako ovakva djelatnost uopće zahtijeva bilo koje određenje, dozvolite mi onda da se smatram filozofom“.

        I sada, u šezdesetpetoj, njega nisu više privlačili detalji ove kolosalne građevine, niti bi ga mogla zadovoljiti još jedna otkrivena simetrija Vasione. Kao što je njegov život došao u fazu preispitivanja i sistematiziranja ličnih postignuća, ušavši iz mladenačkih brzica u široke i mirne tokove starosti, težeći da iz mora relativiziranja izluči makar kap apsolutnog, tako bijaše i sa njegovim djelom.

        Gospodin M. pripremao je veliku sintezu.

        Ne, nije bila to sinteza u smisla generaliziranih jednadžbi polja, univerzalna svjetska formula iz koje bi se kao zečevi iz mađioničarskog cilindra pojavili svi prirodni zakoni, sve poznate interakcije materije.

        Ne. U njegovih papirima ne bijaše formula ili jednadžbi, grafikona i tabela, ali je opet na izvjestan način sve počivalo na tome. Spoznaja, nužnost i sloboda, etika i moral, smisao i besmisao, materija i duh, bijahu pojmovi što su sasvim istisnuli integrale kretanja, simetrije i invarijantnosti.

        Bijaše to filozofska sinteza.

        Razumije se da je takav zadatak zahtijevao ono što se u Renesansi zvalo „il homo universale“, a ako se itko u ovo doba uske specijalizacije približio ovom idealu, bijaše to gospodin M. Njegove sudove cijenili su najveći autoriteti na područjima raznih znanosti, dok je sijaset patenata bilo posijano na poljima tehnike.

        Krivo bismo imali kada bi na temelju ovoga tvrdili kako je gospodin M. bio hladnog, metodičnog i egzaktnog uma koji svoje sudove donosi primjenjujući jedino neoborivu logiku. Naravno da je po prirodi svog posla bio primoran da se služi njome i kao što svaki dobar majstor cijeni i čuva svoj alat, tako ga je i on s ljubavlju održavao, ali…

        Bio je prije svega lirska duša.

        Kao što je elegancija i bespogovorna strogost njegovih matematičkih metoda u stručnjaka izazivala zaklinjanja da zaista čuju muziku sfera, tako je njegova violina u muzičkim kvartetima sa Zaganinijem, Ponderevskin i Rubinovitchem općila sa duhovima starih majstora, dovodeći muzičke kritičare unedoumicu nije li poput Fausta sklopio ugovor sa đavlom.

        Gospodina M. smatrali su humanistom.

        Nije pripadao političkim partijama, a ideološka kretanja na Istoku i Zapadu i djelovanja koja su njima pravdana mogla su samo izazvati njegov podsmijeh ili jezu. Pa ipak, nijedna strana polariziranog svijeta nije mogla ne uvažavati angažman ovakvog duha. Njegovo učešće u antiratnim, ekologističkim, antirasističkim pokretima možda je izazvalo po koji ironični komentar službenih krugova ili perfidni napad na idejnu zbrku u njegovoj glavi, ali je kod malog čovjeka opterećenog svakodnevnom indoktrinacijom, eksploatacijom, terorom i sviješću o ugroženoj egzistenciji, samo pojačavalo osjećaj poštovanja.

        I desilo se, eto, da gospodin M.sjedeći u stolici za ljuljanje na trijemu svoje ladanjske kuće i skupljajući u glavi razasute elemente svoje velike sinteze, ostvari toliko očekivani „prvi kontakt“.

        Tko još nije razmišljao na temu kontakta. Tko nije čitao knjige o „njima“ i njihovom prvom susretu sa „nama“, o nadama i strahovima koje ovaj hipotetički đogađaj može iznjedriti. Nepotrebno je napomenuti da je gospodin M. bio mnogo više nego samo površno informiran o mogućnostima i teškoćama ostvarenja ove zamisli. Gospodin M. imao je također i stav prema kontaktu.

        Ali da je ove zvjezdane ljetne večeri, utonuo u suptilnu melodiju svog završnog djela, bio upitan želi li da mu se ovakav susret dogodi, našao bi se u velikoj nedoumici.

        Gospodin M. bio je svijestan najvećeg nedostatka svojih filozofskih preokupacija. Nedostajala mu je referentna točka. Bez nje sva njegova razmišljanja, svi naizgled logično izvedeni zaključci počivali su na labavih temeljima i kao takvi rađali mnogo više pitanja nego li su nudili odgovora. A on je žudio za konačnim odgovorima.

        Užasavao se pomisli da se sada, pri kraju svog životnog puta, nađe u situaciji svojih dalekih predaka koji su, odgovorivši da Zemlja stoji na leđima kornjača, samo otvorili novo pitanje.

        Ustvari, nekoć veoma davno, jedan je Grk pokušao naznačiti referentnu točku – „Čovjek je mjerilo svih stvari…“.  Međutim, gospodin M. ne bijaše zadovoljan.

         „Čovjek je“ – razmišljao bi on – „mjera svih ljudskih stvari. Estetika, plemenitost, dobro, možda i jesu kategorije podložne ljudskom sudu, ali što je sa nužnošću, smislom, spoznajom, duhom ili materijom? Ta, to mora da su već po svojoj suštini pojmovi koji ne smiju ovisiti o antropomorfnim vrijednosnim sudovima. A ja sam čovjek, i kao takvo, moje razmišljanje nužno počiva na ljudskim premisama i slijedeći ljudsku logiku dovodi do ljudskog zaključka. a ima li ovaj univerzalnu vrijednost? Vrijedi li uvijek i svugdje i za svakoga u Kozmosu? Vrijedi li uopće? Je li to zaista moguće doznati ako se ne poredimo sa drugim, neljudskim civilizacijama? Bi li ovakva usporedba donijela potvrdu ili rodila nove sumnje?“ – pitao se gospodin M.

        Znao je da bi svaki susret ove vrste mogao neizrecivo povećati težinu njegovih argumenata ali isto tako, poput vala koji od kule na žalu ostavlja za sobom samo građevni materijal za novo zdanje, pretvoriti plodove njegova života u preispitivanja za jedan drugi život.

        Nitko ne voli prisustvovati sahrani svojih ideja i da je gospodin M. mogao birati…

        Ovako je, ove zvjezdane ljetne večeri, kada se svemirski brod bešumno spustio na poljanu pored kuće, a stranac krenuo pravo prema trijemu sa stolicom za ljuljanje, gospodin M. stajao pred svojom referentnom točkom.

preuzeto sa afirmator.org/