SAGA O ŠKRTOSTI I USAMLJENOSTI

Povezani članci

• Mesić: Iz političkog života treba eliminirati sve one koji misle da se BiH može dijeliti
• Polje mogućega
• MOŽE LI SE NOVA EVROPA GRADITI NA TEMELJIMA LOGORA I GENOCIDA!?
• Kosovo će tužiti Srbiju za genocid, u toku su velike pripreme
• Tomislav Marković: Faruk peva posle rata
• Ko je kriv što u Sarajevu živi samo petina predratnih građana srpske nacionalnosti

Ivo Andrić „Gospođica“, režija Gorčin Stojanović, Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd

 Piše: Gradimir Gojer

U svom eseju Gospođica – hronika jednog poroka, Žaneta Đukić–Perišić piše: „… Opšti pokret i velika lomljava, uzdrhtalost u ljudima i uznemirenost u društvu posle sarajevskog atentata 1914. godine, prouzrokovani događajima koji su se sudarali i preskakali, Rajku Radaković, međutim, pomeraju samo u ravni njenih finansijskih poslova. Atrofiranog nacionalnog čula, zamagljenih patriotskih osećanja, ona rat doživljava kao fon na kojem se realizuju njene novčane transakcije, koje napreduju sve više kako rat dobija na ubrzanju. Gospođica, za koju je „rat bio brat“, autentični umetnik ketmana, sa mimikrijskom veštinom i odsustvom empatije, bezbolno preživljava vreme u kojem njeni sunarodnici bivaju kažnjavani silovito, brutalno i neumoljivo. A kada, gotovo izgnana iz rodnog grada, posle rata prelazi u Beograd, prestonicu slobodne, nove države u kojoj, posle ratnih strahota, ljudi entuzijastički počinju da rade, zarađuju, napreduju i troše, Rajka Radaković ne razume novo doba; pisac je vidi kao anahronu, grotesknu figuru ekscentričnih pogleda na svet, ličnost zaptivenu u sitcanju i tvrdičluku…“

Ova prozna tvorevina našeg nobelovca Ive Andrića doživjela je još davnih dana svoju dramatizaciju. Načinio ju je veliki redatelj i teatrolog dr. Marko Fotez.

Vjerno svojim tradicijama da u prikazivanju najvrijednijih tekstova naše prošlosti i suvremenosti poštuje djela korifeja južnoslavenskih književnosti i kazališta za ovu se dramatizaciju Gospođice odlučilo Jugoslovensko dramsko pozorište.

Redatelju Gorčinu Stojanoviću nemalo je, a na istovjetnoj dramaturško-redateljskoj vizualnoj matrici, pomogao dramaturg Miloš Krečković.

Vrlo uspješan i kao scenograf, Gorčin Stojanović je u post-modernističnom stilu organizirao prostor sa minimalističkom signalizacijom, bogatih likovnih inkantacija i mogućnosti organizacije decentnog, ali maštovitog mizanscena. Na fonu odličnog zvuka, koji su dizajnirali Robert Klajn i sam redatelj, odvijaju se slike, ubjedljive ponajviše po glumačkoj punoći, koje do kraja zorno, pa čak, ponekad i pretjerano deskriptivno, u scenskom smislu, dočaravaju radnju Andrićevog romana.

Predstavom dominira mlada Nataša Ninković, čija Gospođica je i gestom i škrtim govorom, koji se kreće između realnog i farsičnog, donijela jedan svijet samoće i beskrajne odanosti idejama sticanja i gomilanja blaga, po preciznom naputku koji joj je u amanet ostavio umirući otac, sam prevaren i opljačkan od svojih suvremenika. Njoj uz bok idu uloge Vojislava Brajovića (otac Rafo Konforti i Pesnik). Nataša Tapušković donijela je jednu tipičnu scensku studiju malograđanske torokuše – provodadžike. Ozbiljnim, a stilski ujednačenim kreacijama doimaju se i Dajdža Vlado, te Hadživasić i Ratko Srđana Timarova, kao i Majka Jasmine Avramović. Postojan, iz jednog poteza oblikovan je lik tutora Gazde Mihaila, koji je igrao Marko Baćović. Zanimljivu kreaciju i u glazbenom smislu donijela je Anđelka Simić kao Karmensita. Ujednačenom ansamblu doprinos daju i Vesna Stanković, Stefan Bundalo i Dejan Dedić.

Epohi vjerne a stilizirane kostime kreirala je Lana Cvijanović, a bez scenskog poketa Miloša Paunovića pojedine scene, bez obzira na režiju, ne bi imale tu punoću koju u predstavi imaju.

Ovo je predstava  koja u suvremenom ključu čita klasično ispisane replike, prašinom zasute motive, koji istina, ne gube na vrijednosti ni u stoljeću u koje smo ušli, ali za koje smo vjerovali da će ostati tek i samo kvalitetna literatura…??

Gorčin Stojanović i ovom predstavom potvrdio mi je utisak koji nosim iz njegovog redateljstva u sarajevskom Narodnom pozorištu, kada je postavljao jedan potpuno nedramski tekst Peđe Kojovića i Ričarda trećeg Vilijama Šekspira. U njegovim režijama ni jednog trenutka ne robuje se pričanju bukvalne priče. Stojanović vješto koalžira svoj asocijativni ritam i iz prizora u  prizor, nikada ne manipulirajući glumcima, već svima ostavljajući prostora da se dostatno izraze; stvara sustavom kolaža onu sliku literarnog djela na pozornici koja ima elemente iznimne suvremenosti, realizirane kroz scensku likovnost, kao i vrlo suvremen glumački iskaz. U ovoj predstavi iskusni Vojislav Brajović u tri različite uloge pokazuje raskoš glumačkih sredstava, koje redatelj Stojanović usmjerava, ipak, prema onoj redateljskoj slici koja potvrđuje logiku redatelja kao tvorca cjeline!

U prizorima u kojima stara gradska pjesma i sevdalinka dominiraju Stojanović svoj redateljski metaforski sklop stvara sustavom čiste asocijativnosti. Tako će sebi redatelj dopustiti da u jednom trenutku scenom dominira glumica koja izvrsno otpjeva sevdalinku i time redateljski plan ostvari sve ono što bi u nekadašnjim teatarskim postavkama pravila komplikovana i ogromna scenografija, dimovi i ostali pomoćni scenski rekvizitarij.

Iznimno zanimljivo i intrigantno djelovala je postavka tri mikrofona kao tri vizualna akcenta, a po staroj teatarskoj logici vezanoj za Antona Pavloviča Čehova da ako u prvom činu negdje visi puška u trećem i četvrtom ona će svakako opaliti…  Koristeći mikrofone u jednom trenutku, tek i samo kao dekorativnu vizualnu akordaciju, Stojanović već sljedećeg trenutka njih i praktično koristi u funkciji pojačivača tona.

Ne može se govoriti da je Stojanović inovator, ali se može govoriti da je on redatelj koji već sad vrlo mudro, nadahnuto i rafinirano zna da koristi golu pozornicu i tka prizore apsolutno scenskog minimalizma!

Sama činjenica da ova predstava traje već nekoliko sezona na repertoaru renomiranog Jugoslovenskog dramskog pozorišta govori u prilog da srpski teatar u kući koju je svojedobno stvorio Bojan Stupica sa skupinom kazališnih beba,  sakupljenih po logici glumačke reprezentacije negdanje Jugoslavije, ima iznimnu riznicu talentiranih stvaralaca svih generacija, koji su i ovog puta napravili predstavu koja, bez obzira na improvizirane tvrdnje, koje nas zaokupljaju godinama o Andriću kao nedramskom piscu, pada u vodu pred bujnim i rasnim talentom glumačkog ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta i scenskim rafinmanom Gorčina Stojanovića.