ENG
ŠAKOVIĆ ILI ESEJ O VRHUNSKOJ GLUMI
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Povezani članci
Rođeni Beograđanin, teatarski, filmski i televizijski glumac Dragan Šaković, umjetnički najslojevitiji dio teatarske karijere ostvario je na pozornici Narodnog pozorišta Mostar.
Duboka je stvaralačka brazda Šakovićevog mostarskog teatarskoga sna, iako je ovaj vrsni glumac svoju umjetničku energiju trošio, i to svesrdno, i na pozornicama Niša, Novog Sada i Beograda…
Bio je jedno vrijeme i član ansambla Drame Narodnog pozorišta Sarajevo. U mom osobnom poimanju glumačke umjetnosti, koja u svojim krunskim trenucima zrcali čak i magijskom notom ostvarenja Dragana Šakovića, ali i njegov način pripreme teatarskoga akta, smatram amblematskim za uočljivost cjelokupnog teatarskog stvaralačkog akta uopće!
Šaković je presudno uticao na skupinu mladih ljudi, tadašnjih polaznika Dramskog studija Narodnog pozorišta Mostar da, prije svega u artističkom smislu, ali ne manje i u etičkoj kategoriji glumačkog poziva, budu opredijeljeni da nikada ne zamjene daske na teatarskoj pozornici za neke jeftinije, a danas medijski eksponiranije načine komuniciranja sa teatarskim gledalištem. Veliki mag hrvatskoga kazališta Kosta Spajić, koji je pod evidentinim snažnim uplivom tadašnjeg vrsnog intendanta mostarskoga teatra, legendarnog Safeta Čišića, birao između mnogih europskih teatarskih metropola da radi sa ansamblom Narodnog pozorišta Mostar, prvo je uočio nevjerojatne glumačke sposobnosti i izvorni talenat budućeg prvaka ovog kazališta – Dragana Šakovića. Njegova nepogrešiva redateljska inicijacija Šakoviću je tada povjerila veliku i iznimno slojevitu i odgovornu ulogu Alsestea u Molijerovom Mizantropu. Šaković je već tada, kao i u narednim projektima koje je na mostarsku pozornicu postavio Kosta Spajić, pokazivao da je njegov talenat nesrazmjerno veći u odnosu na sve druge glumce ovoga ansambla!
Možda najznačajniju, potpuno bravuroznu teatarsku kreaciju Šaković će ostvariti u predstavi Pakao u gradu M. na komornoj pozornici Studio 64 mostarskoga teatra. Igrajući neku vrstu božjeg čovjeka, ubožnika, narodnjačkog Lera, koji gotovo profetski navješćuje sve što će se desiti, Šaković je svome Todoru Baljamezu dao takvu snagu da je ovaj kolaž Ćorovićevih proza, u dramaturškoj kompoziciji Mirka Miloradovića, a pod redateljskom palicom Bore Grigorovića postao, a za mene osobno i ostao, najznačajniji teatarski događaj u modernoj povjesti mostarskoga kazališta.
Kreacija Todora Baljameza bila je primjer, bila je glumačka amblematska cjelina za ono što se zove karakterologija lika u dramskom teatru.
Naravno, Šaković je ovom ulogom na neki način (prije svega on, osobno!!!) reaktivirao u teatarskom, a potom, posljedično i u književnom smislu aktualizirao velikog mostarskog i bh. pripovjedača, sa nesumnjivim darom i za dramatski prikaz, Svetozara Ćorovića.
Ova predstava redatelja Grigorovića sa nevjerojatnim učitavanjem Dragana Šakovića u književni, a prije svega u ljudski meritum slojevitog lika Todora Baljameza, donijela je prestižne poene najstarijoj mostarskoj teatarskoj kući i na tadašnjem Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, gdje je svojom dramatskom snagom i aktualitetom, odnosno asocijativnošću izrazito suvremenog karaktera, postala preko noći pravi teatarski hit u tadašnjim jugoslavenskim teatarskim razmjerama!
Dragan Šaković će jednu od verzija ovoga Ćorovićevog artistički atraktivnog lika, na neki način, ponoviti i za najšire televizijsko gledalište u odličnom TV serijalu Televizije Sarajevo Porobdžije (režija Aleksandar Jevđević). Tada je kompletna jugoslavenska kulturna javnost vidjela ono što je mostarski teatarski establišment davno znao, da je Dragan Šaković iznimno moćna glumačka figura.
Mnogo je uloga kojima je Dragan Šaković uspješno udahnuo dušu, a zadovoljiti ću se da pomenem dvije uloge koje je kreirao van mostarske teatarske sredine: Pubu Fabricija, čudesno vehementnog odvjetnika iz Krležine drame Gospoda Glembajevi, na pozornici Narodnog pozorišta Beograd, kao i ulogu Ljubavnika kojom će ovaj veliki glumac oplemeniti jednu od verzija drame Jerma Federika Garsije Lorke, na pozornici Narodnog pozorišta Sarajevo…
Ogroman doprinos u relativno kratkom životu Dragan Šaković je dao na planu filmske i televizijske glume. Vrijedi pobrojati neke televizijske drame u kojima je snažna karakterologija likova bila dominantom upravo zbog nepresušnih vrela karakterološke, mimičke, a ponad svega bravurozne Šakovićeve govorne kulture. Navešću televizijske drame: Ljetovanje na jugu, Husinska buna, Ćilim, Todora, Papirna, Priča o kmetu Simanu, Blago u duvaru, Zašto je pucao Alija Alijagić, Bijeg, Tri tačke, Radopolje.
Posebno bih istakao doprinos Dragana Šakovića pri realizaciji drame Ćilim Nedžada Ibrišimovića, gdje je ovaj glumac uspio da prodre u suštinske slojevitosti sarajevskog i bosanskog bića, kao i u slučaju, opet Ibrišimovićevog teksta – televizijske ekranizacije kultnog romana Ugursuz. U toj televizijskoj drami Šaković je svome Kadiji dometnuo takvu ljudsku dimenzioniranost da je, iako drugoplana, ova uloga postala dominantom u ovoj verziji Ugursuza. Jednako snažne bile su Šakovićeve kreacije u filmovima Bombaši i Kroz granje nebo.
Bio sam sretnikom da pogledam posljednju probu na koju je u mostarski teatar došao njegov prvosvećenik Dragan Šaković. Bila je to proba Nušićevog Sumnjivog lica u redateljskom čitanju Steve Žigona. Neponovljiva je bila Šakovićeva energija, izvorno teatarsko histrionstvo, precizno govorenje teksta i mimička razigranost, do tada nepoznata kada je u pitanju Nušićev teatar. Nažalost, bilo je to i moje posljednje viđenje sa čovjekom koji je sobom nosio teatar, koji je bio persona theatralis, koji je teatre mijenjao tragajući za stvarnim umjetničkim središtem…
U godinama u kojima je on zrelo oplođivao repertoar Narodnog pozorišta Mostar, sretnici smo bili svi mi koji smo gledali te predstave, a danas smo jedini pravi svjedoci magijske glume Dragana Šakovića.
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
