Sanjam kako se vraćam kući u Prijedor

Refik Hodžić
Autor 14.2.2017. u 15:37

Sanjam kako se vraćam kući u Prijedor

foto: jacsuman

Kako se nižu godine, tako se i sjećanja slažu i preslaguju, redaju se po hijerarhiji bitnosti i neupitnoj logici životnih lekcija. Neke događaje za koje sam mislio da su me odredili i da će do smrti ostati tu negdje u blizini kao vjerni ratni drugovi ne mogu više prizvati bez pomoći fotografija i sličnih pomagala. Odlelujali su u zaborav kao prozirna ljuspina ostavljajući trajno pohranjenu zlatnu pšenicu trenutaka i detalja vrijednih sjećanja. I sve češće, potaknuti nečim što ni ne primijetim u kakofoniji svakodnevnice, ali što ne propusti svevideća podsvijest, ovi dragulji memorije mi se prospu u snove.

Tako i noćas, sanjam kako se vraćam kući iz Sarajeva vozom “Štutgarcem”, međunarodna linija na relaciji Kardeljevo-Štutgart, sa sarajevske stanice kreće u 11:50, a u Prijedor stiže oko pola šest naveče. Da bi uhvatili taj voz morali smo ili pobjeći sa prakse ili smisliti neki dobar izgovor da nas puste sa nastave. Nisam jednom dobrovoljno dao krv na Koševu, samo da bih dobio dva slobodna dana iz škole koja bih razgodio na dva petka i hvatao ovaj voz da stignem izaći u grad i u petak i u subotu.

Putujem tako kući u snu, ostao sam jedini od grupe koja je skupa pobjegla na voz, u Banjaluci su mi izašli posljednji saučesnici – Ljubiša “Ljuštro” Šukalo i “Mičigen” (pravog imena mu se ne sjećam, a nadimak je dobio po Mišinom Hanu, rodnom mu selu na potezu Banja Luka-Prijedor) izlazim iz kupea u hodnik, voz je poluprazan, uglavnom na sastavljenim sjedištima spavaju terenci u povratku kućama za vikend, spuštam prozor, napolju mirisno proljetno predvečerje, promiče stanica u Kozarcu sa natmurenim otpravnikom u pozdravnom stavu, u daljini blago briježje Kozare zaogrće tamnozeleni plašt sumraka, kuće uz prugu se gušćaju i nagovještavaju prijedorsku stanicu obasjanu zalazećim suncem. Tu će mi dobrodošlicu poželjeti baka u crnini što sa dvoje unučadi čeka lokalac do Svodne, i stalna klijentela iz kafane “Trebević” izašla da vidi ko je stigao “Štutgarcem”, i mlada prodavačica što nezainteresovano pućka cigar za cigarom ispred butika sa asortimanom farmerica “Pop 84″ i patika “Recebok”.

Ja ću u prolazu svakom od njih udijeliti blentav, razdragan osmijeh, zabaciti torbu na rame i strčati niz stepenice kod podvožnjaka, i zaputiti se ka Tešinću, ka svojoj kući gdje me čeka mater i pečeno pile i magija života neopterećenog teškim i ozbiljnim spoznajama. I taman prije nego što dodjem do skretanja kod “Danice”, tu negdje kad prođem garnizon, probudiću se, i dugo ću u magnovenju pokušavati da se vratim u prekinuti san, sve dok se potpuno ne rastrijeznim i ne pomirim sa stvarnošću.

Refik Hodžić
Autor 14.2.2017. u 15:37