SCENOGRAF ANGAŽIRANOG PROSEDEA

Povezani članci

• Ako žrtva šuti, šuti i društvo u cjelini
• Srž ekonomske krize
• Tužiteljica BiH Diana Kajmaković uvrštena na ‘crnu listu’ Ministarstva finansija SAD
• Promocija knjige ‘’Kraljevstvo Božje i nacionalizam’’ Drage Bojića u Beogradu
• Naša stranka Ilidža: Prihvaćene inicijative u formi nacrta za uvođenje e-tendera i znakovnog jezika
• Ima izać’ ili kad huligani preuzmu vlast!

Prilozi o stvaralačkom radu Radovana Marušića – sjetno sjećanje

Radovan Marušić stvaralačka je osobnost izrazito polivalentnog, živoga interesiranja i tragalačke usmjerenosti. Njegov tvorački opus, osim temeljne likovne (scenografija i kostimografija) djelatnosti obuhvata zavidan književni opus vezan za dramu kao literarni rod, ali u posljednjoj fazi pisanja i za umjetničku prozu.

Marušić je otpočeo svoj likovni opus u teatru, prije svega, u srednjoj umjetničkoj školi u Novom Sadu. Za srpsku Atenu ostati će vezan i u svojim krunskim trenucima umjetničke karijere, kada njegove scenografije bivaju nagrađivane na Jugoslovenskim pozorišnim igrama – Sterijinom pozorju, a sam Marušić bio je sudionikom više ocjenjivačkih komisija, kao i brojnih povjerenstava i odbora u dobu kada je Sterijino pozorje uspostavljalo ljestvicu pojedinačnih i kolektivnih valorizacija u negdanjem jugoslovenskom teatru.

Marušićev stvaralački rad poglavito je bio vezan za zeničko Narodno pozorište, čijoj je promjeni imena u Bosansko narodno pozorište ovaj umjetnik dao ključni i dominantni udio.

Počeci njegovoga rada vezani su za, bukvalno, kompletan rad od šmir skica, preko njihove razrade, izbora materijala za scenografiju, gdje je bio, itekako, sklon inovativnosti do finalizacije izrade scenografskih elemenata.  Interesantan je detalj da u jednom dijelu svoje stvaralačke angažiranosti Marušić scenografije ostvaruje u tandemu sa Boškom Marićem, koji je, uz scenografski rad i rijetku kreativnost, kao slikar izvođač dometao aposutnu likovnu posebnost u ostvarenjima zeničkog teatra.

Interesantne su Marušićeve scenografske skice (nacrti u kojima je dominirala vrlo precizna mjerača razrada), sasvim određena koloristična opredjeljenost, konačno obogaćenost mustrama materijala od kojih buduće scenografske cjeline imaju biti izrađene…

Marušićeve skice na vidnim mjestima, vrlo često imaju dometnute poetske natuknice, sa lucidno biranim citatima iz dramskoga djela ili drugim poetski intoniranim evokativima.

Svojim scenografijama je ostvarivao znakovite odlične suradnje i pridonio vrijednosnicama redateljskih ostvarenja Jovana-Bate Putnika, Ljubiše Georgievskog, Ivice Kunčevića, Sulejmana Kupusovića…

Iz procesa rada sa ovim vrsnim scenografom i osobno nosim nekoliko značajki, koje su mi se ukazivale tijekom rada na predstavama Braća Karamazovi Dostojevskog, Sarajevski tabut Sidrana, Čiste ruke Hristića, Dundo Maroje Držića…

To su, prije svega, golema Marušićeva vjera u projekat čijem je uvrštavanju u repertoar kumovao; zatim temeljna studija društvenog konteksta u kojem se određena predstava radi; potom nezanemarivanje ni malo slučajno, trendovske intonacije u konkretnom vremenu i prostoru…

Marušićev iznimno uočljiv sluh za suvremene odjeke u javnosti, u njegovom scenografskom čitanju klasike, najeksplicitnije sam osjetio redateljski oblikujući Držićevog Dunda Maroja.

Ovaj umjetnik je u tom projektu Narodnog pozorišta, sarajevskog, toliko nametnuo svoj scenografski naum, da je jednim jedinim (!!!) stepeništem, dvostranim dubrovačkim skalama odredio golemi dio mizanscenske sheme i time praktično unutar ideosfere bitno uticao na redateljski koncept u cjelini.

U toj predstavi, kao i u mojoj postavci predstave Braća Karamazovi (minuciozno oslikani tabloi,  freskovita prizorišta, maksimalno pokretni i dominantno funkcionalni u prostoru…) Marušić elemente klasičnog u likovnosti predstave vješto prebacije u suvremeni kontekst. Sluh za suvremenost i suvremeno kod ovoga je scenografa bio gotovo podjednako prisutan?!

Jer, vrlo često, što ne smatram štetnim za njegov ukupni stvaralački angažman, Marušić je, na neki način, povučen da se priključi nerijetko i nekritički (?!) strujama modernizma, što je uzrokovalo i različite kritičke interpretacije njegovog stvaralačkog djela…

Radeći scenografiju za prvu bošnjačku operu Hasanaginica autora Horozića (skladatelj) i Alispahića (libreto) sa redateljem Sulejmanom Kupusovićem, Marušić je ostvario pravu simfoniju boja i oblika, već u dosluhu sa gotovo vanvremenim odjecima ove dramsko-glazbene, baladične storije, kako ju je čitao i tumačio redatelj Kupusović i dirigent Miroslav Homen. Ostaće nezaboravna golema kapija, koju je u stilu rada sarajevskih umjetničkih kujundžija sa Marušićem izvojštio hadžija Jabučar. To je bila uistinu likovna senzacija podvižništva, jer su golema vrata bila praktično, i u funkcionalnom i u estetskom smislu, način i mogućnost da se progovara o propulzivnosti ideje ljubavi, koegzistencije, odnosa prema prošlosti i sadašnjasti, a posredno i prema budućnosti…

Sjećam se jednog trenutka iz povjesnice Festivala malih i eksperimentalnih scena, kada je zenička verzija Hrvatske rapsodije Miroslava Krleže, u adaptaciji i režiji Ljubiše Georgievskog nastanjivala prostor Velike scene Narodnog pozorišta Sarajevo. Marušić je scenografski intimizirao cijelu Krležinu storiju posjedavši šezdesetak gledatelja u pravi pravcati teretni željeznički vagon?! Potom su svi gledatelji zajedno sa glumačkim ansamblom ostali iza zatvorenih i zakatančenih vrata vagona… Tada je kazališni kritičar i vrsni dramski pisac, istaknuti srpski prozaist Žarko Komanin uskliknuo, i to pred vagonom: „… Dalje ne trebaju ništa ni raditi… Ovo je genijalnost!“ Ne sjećam se ovog trenutka bez razloga, jer ovo je bio jedan od prvih primjera u jugoslavenskom kazalištu, takozvanog ambijentalnog teatra!¨ (Drugi značajan primjer ambijentalong teatra doživjeti ću sa drugim Krležinim tekstom Aretejem – na dubrovačkoj tvrđavi Bokar, kada je redatelj Georgij Paro razudio dramsku radnju na tri plohe pomenute tvrđave, i u vertikalnom i u horizontalnom smislu!)

Ta postavka Ljubiše Georgievskog, kao i svojedobna inscenacija istog redatelja predstave Vox humana Mome Kapora u prostoru spomen memorijala Slobodišta u Kruševcu smatram najznačajnijim ostvarenjima ambijentalnog teatra u BiH. Oba puta predstave zeničkog teatra scenografski je u prostor kotvio savršenim scenografskim senzom genijalni Radovan Marušić.

Redateljska ostvarenja dramatizacija romana Jovana Ćirilova Neko vreme u Salcburgu, te Grobnice za Borisa Davidoviča Zlatka Svibena i Ljubiše Georgievskog pokazali su da inače prostrana pozornica Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici može biti još duža i šira, u vizualnom smislu, kada je majstorstvo scenografa Marušića dovede u poziciju gledateljevog trećeg i četvrtog oka, jedne prošireno medijske vizualnosti…

Kada sam svojedobno prenosio svoju režiju Sajevskog tabuta Abdulaha Sidrana, za koju je dramaturšku adaptaciju načinio takođe Radovan Marušić, u prostor bašte sarajevskog restorana Aeroplan (za potrebe programa dramskih i poetskih izvedbi Baščaršijskih noći!) vidio sam kako Marušićev senz za korištenje prostora postvaruje Sidranove poetske izohipse na tri načina: postavkom dekora (obojene sjedalice!); rasvjetom, koja koristi rasitnje unutar prostora dvorišta Aeroplana i konačno rasporedom glumačkih tijela u odnosu na fontanu – šedrvan!

Marušić je ovom adaptacijom prostora postigao trostruki efekat: udijevanje u polihistorijski ambijent Aeroplana, korištenje kamena i rastinja kao scenografskog elementa i, konačno, omogućavanje mizanscenskih linija koje nisu bile isprekidane, a omogućavale su da gledateljstvo uđe u radnju dramata. Marušić je u teatru bio prepoznatljiv i po neobičnom korištenju nekih materijala, na primjer poznatih bh. prostirki, takozvanih ruta, koje je vješao na cugove, da bi u jednoj predstavi velikog Deana Mijača u tuzlanskom teatru (Varalica Hamza Ali Bejia) ovim elementom postigao kolorističku raznovrsnost, ali i okomitu atraktivnost prizora drame.

Marušićev scenografski i kostimografski rad bio je stalno obilježen stanovitim nemirom, koji je predvorje uspješnog eksperimenta! Ako je u nekoj predstavi postigao savršenstvo onda je to bilo zasigurno u predstavi U korovu Uroša Kovačevića, a u redateljskom čitanju Branka Pleše, kada je pozornicu Narodnog pozorišta Sarajevo podjelio na kosinu i ravni prostor, komponirajući odvijanje radnje u dosluhu sa redateljskom bogatom orkestracijom…

Marušić je oplemenio i niz neteatarskih spektakla, prije posljednjeg rata u BiH, koje je producirala Zajednica profesionalnih pozorišta BiH (različiti povjesni događaji i njihova evokacija, obilježavanje obljetnica značajnih povjesnih događaja, revijalne manifestacije…).

Kao scenograf i kostimograf dao je Marušić stanovitog dopirnosa razvoju i radu Dječije scene Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, sa golemim uspjehom proničući temeljnom likovnošću u maštoviti dječiji svijet.

Ipak, najznačajnija ostvarenja Radovana Marušića su ona koja potpisuje kao scenograf uz velikana teatarske režije Jovana-Batu Putnika, u najsvjetlijim trenucima povjesti zeničkoga teatra, što je iskazano kroz predstave Kod večite slavine Nastasijevića, Derivš i smrt i Pehlivan Šahin Meše Selimovića. U tim predstavama Marušićeva scenografija, u kongenijalnoj sintezi i estetskom sinhronitetu sa crtama Putnikovog redateljskog plana, poštovala je s jedne strane literarnu suštinu djela, ali bez naivne ilustrativnosti; potom razuđivala tangentne ose scenografskih ploha, da bi zadobila, u krajnjem likovnom ishodu, ono što nazivamo zlatnim rezom u likovnosti!

Kao kompletna teatarska osobnost Marušić je zeničkom teatru podario i golemi broj vrlo uspjelih plakata za teatarske izvedbe od doba korištenja tehnike letraseta, do kompjuterske tehnike, kreirajući plakatne plohe podjednako likovnošću prizora i likovnošću čiste grafije!

Tek će vrijeme iza nas moći da dosegne kuda je stremila Marušićeva stvaralačka energija, neiscrpna, a sva u dosluhu sa vremenom…

Ovaj scenograf nije se mirio sa svojim godinama, nikada nije poštovao uvjetnosti koju diktiraju te godine. Njegova stvaralačka angažiranost bila je rasprostrta od Zenice preko Sarajeva, Tuzle i Mostara sve do Novog Sada, Beograda i Splita, a značajan doprinos Marušić je dao i afirmaciji pojedinih bh. pisaca (Selimović i Žalica) u umjetničkom sadejstvu sa nekoliko značajnih poljskih redatelja, koji su ove bh. pisce sa uspjehom postavili na scenama poljskih kazališta.

Ako se doprinos jednog stvaraoca u teatru može mjeriti i po raznovrsnosti njegovih interesiranja onda je tu Marušić nenadmašan, jer je njegov opus dramatičara obuhvatio oblast drame, komedije, libreta, farse, groteske…

Ako svemu dodamo da je možda i najuspješniji dio povjesti Bosanskog narodnog pozorišta povezan uz intendantski rad Radovana Marušića dobiva se cjelovita i zaokružena slika o angažiranjima ovog poglavito scenografa i kostimografa u teatarskoj zbilji BiH.