Sestre Kočo – izvor prijateljstva

Savo Petrović
Autor 5.8.2018. u 10:04

Izdvajamo

  • A dolje, u gradu, čekale su me sestre Kočo sa svojim pričama. A kada si sa prijateljima, široko je polje za priče, za uspomene i sjećanja. Sestre Kočo – to su četiri izvora rijeke prijateljstva koja protiče kroz moje vene, rijeke koja je bistra i kristalno čista kao i njihova Neretva. Tokom mog boravka u Sarajevu i trodnevnog druženja i sestre Kočo i ja osjetili smo one najljepše dugine boje i mirise života Bosne i Hercegovine i Jugoslavije i učinilo nam se da će se ovdje opet roditi ona uspravna i ponosna zemlja. Stari grčki dramatičar Eshil, pisac ''Okovanog Prometeja'', vjerovao je u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. I francuski filozof Mišel de Montenj napisao je da je prijateljstvo najsavršenije čovjekovo osjećanje. Prijateljstvo među ljudima nudi opuštenost, mir, toplinu, svjetlost

Povezani članci

Sestre Kočo – izvor prijateljstva

Profesorica Emina Kočo Mašnić sa knjigom pjesama ‘’Otvorena vrata’’ Save Petrovića – foto Didier Torche 

Prijateljstvo među ljudima nudi opuštenost, mir, toplinu, svjetlost. Da, čovjek s prijateljima radosnije, potpunije i duže živi. A sestre Kočo već odavno su i moje sestre…

Autor Savo Petrović

Stari Grci pravili su oltare prijateljstvu među ljudima. Rimljani su prijateljstvo prikazivali kao božanstvo. Vrijeme provedeno sa iskrenim prijateljima je uzvišeno osjećanje koje uljepšava i dušu i tijelo. Jer, neko reče, prijateljstvo je dar bogova…

Poslije bezmalo tri decenije, s proljeća ove godine, posjetio sam Sarajevo i odavno se nisam osjećao bogatije i ljepše jer sam bio s prijateljima.  Susreti za pamćenje – četiri sestre Kočo: moja profesorka Emina, Subhija, Mediha i Fatima, Ivica Rorić, Edina Kamenica, Kemo Krdžalić, Feđa Maunagić…

U Sarajevo sam iz Doboja doputovao vozom nazvanim talgo koji ima internet, klima uređaje, sat, ekran na kome se najavljuju sljedeće stanice, putnici mogu gledati i film. Put od Doboja do Sarajeva traje nepuna tri i po sata. Još prije ulaska u voz zapitao sam se šta znači talgo i otkuda ta riječ u našem jeziku. Otkrio sam da je to španska riječ i naziv firme koja proizvodi željezničke vagone. A talgo znači i sistem koji je patentirao Alehandro Gojkočea još 1941. i služi vozovima za lakše savlađivanje krivina.

Sve krivine od Doboja do Sarajeva na pruzi dugoj oko 170 kilometara savladane su bez teškoća. Evo me na željezničkoj stanici u Sarajevu, nekada najvećoj i najljepšoj na Balkanu, koju je prije 71 godinu počela da  gradi omladina Jugoslavije kao poklon svojoj zemlji i drugu Titu. Izgradnju stanice su zatim nastavili njemački zarobljenici po nacrtu arhitekata iz Čehoslovačke i Istočne Njemačke. Poslije Informbira, Česi i Istočni Nijemci su napustili Sarajevo, a gradnju su nadgledali arhitekte Jahiel Finci, Muhamed Kadić i Emanuel Šamanek,  kao i inženjeri Bogdan Stojkov i Lorens Ajhberger. Izgradnja je završena 1953. godine i stanica je bila ponos Sarajeva, Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Nešto mi se čini da sada ipak nije kao prije: stanica je gotovo pusta, putnika malo, a plato ispred zaista nekada lijepe, a sada orunule i prilično zapuštene zgrade, nije čist i svijetao kao pred ratna stradanja…

Sve sam to zaboravio i izgubio iz vida pri prvom susretu sa sestrama Kočo – mojom profesorkom Eminom i Subhijom. Bože, kako smo se obradovali što se vidimo poslije nepune tri decenije! Samo što smo izmijenjali pozdrave i tople zagrljaje, počele su priče koje nisu završene ni nakon tri dana. Dolazi zatim Eminina sestra Mediha, tu su i njene kćerke i najdraže osobe moje profesorke – unuke Iman i Lamija, kćerka Velma i zet Damir. Pridružiće nam se i pjesnik Ivica Rorić Vanja, zatim Subhin suprug Kemo Krdžalić, novinarka Edina Kamenica koja je napisala i objavila u ‘Oslobođenju” na bezmalo dvije srednje stranice jednu od svojih najljepših reportaža upravo o prijateljstvu profesorice Emine i njenog učenika Save.

I sestre Kočo i ja prognani smo iz Doboja. One su se poslije izbjegličke odiseje skrasile u Sarajevu, a ja još lutam po bijelom svijetu i imam namjeru da se vratim u svoj Doboj. Emina, Subhija i Mediha su neumorne i pitaju me kao nekada moja baka Ruža, majka Mara i tetka Cica: jesi gladan, hajde jedi, hoćeš kafu, čaj, sok, pričaj nam kako je u Americi, šta radiš, s kim se družiš, imamo specijalne kolače za tebe, de malo prilezi i odmori se… Pričama nikada kraja. A priče sestara Kočo, Ivice Rorića i Keme Krdžalića su svilene – one ne grebu, ne ujedaju, ne ruže, one miluju moju dušu. To su priče koje nose nešto radosno i svijetlo. Na usnama mojih sarajevskih prijatelja blistaju ljubav i pažnja, a ne pada snijeg niti grize mraz. Imao je pravo rimski pjesnik Horacije: ništa se ne može usporediti sa dobrim prijateljem. U životu pod još sumornim bosanskim i jugoslovenskim nebom sa kojeg nas političari, tajkuni (bogataši) i moćnici gađaju munjama, prijateljstvo među ljudima je najveća brana oblacima mržnje i  nacionalističkog ludila.

Sestre Kočo, rođene Trebinjke, sve četiri viskoobrazovane osobe,  pozvaće mene i Ivicu Rorića na večeru u restoranu ”Druga kuća” gdje smo pojeli po begovu čorbu koja je bila  jedna od najljepših i najukusnijih u mom životu. Za stolom su bile i Eminine ljubimice – Iman i Lamija kojima je Ivica Rorić poklonio svoje knjige pjesama sa posvetom. Djevojčice su se obradovale jer su na časovima našeg jezika već čitale pjesme ovog poznatog dječijeg pjesnika. U toku večere, profesorka Emina prisjetila se svog oca Ibrahima i njegove brige da pet kćeri (najstarija Ferdija umrla je 1996. godine) i sin Jusuf završe fakultete i u životu uvijek i na svakom mjestu pomažu ljudima. Sutradan me Ivica Rorić, moj pobratim, na predlog sestara, pozvao da krenemo u posjetu Trebeviću. Sa nama je i moj nekadašnji komšija Kemo koji ne prestaje da priča o Doboju, kćerki Almi i ljudima koji su mu ostali pri srcu.

I tako su tri mladića, istina u poodmaklim godinama, krenula put Trebevića. Ova planina dobila je ime po riječi trebe što znači sofre koje su nekada postavljane bogovima. Sarajevo je  za mene uvijek postavljalo sofre: i sada, 2018. kada je  Subha kojoj tako umilno tepaju Buba, postavljala ručak ili večeru za mene i svoje sestre, i za  dobre ljude, moje prijatelje. A davno, prije rata u Sarajevu su sofre za mene postavljali moji prijatelji Fadil Ademović, Senad Malohodžić, Dušan Paravac, Fuad Galijašević, Željko Graf, Nataša Sekerez, Muhamed Čengić, Jovo Mišković, Martin Biuklić, Branko Stojanović, Velimir Milošević, Borko Anđelić, Vlado Dijak, Izet Sarajlić, Muhamed Kopić, Milan Andrić…

Evo trojice mladića pred ulazom u Sarajevsku žičaru, atrakciji koja privlači hiljade turista. Ulazimo u kabinu žičare koje je proradila 6. aprila 2018. godine. Sarajevski zet, gospodin Edmond Offerman, rođen u Holandiji, doktor nauka, koji se bavio eksperimentalnom nuklearnom fizikom u laboratoriji u Virdžiniji i bio član tima CERN u Ženevi na programu koji je korišten pri pronalasku Higsove čestice, učinio je mnogo da se obnovi žičara. Sarajevo je za Offermana bila ljubav kao i za Kemala Montena. Još prije rata vozio se sarajevskom žičarom i pješačio po Trebeviću. Pitao je svoju suprugu Maju, rođenu Serdarević, kako bi mogao da pomogne gradu koji toliko obožava.

- Možda bi mogli da obnovimo  žičaru, to bi bio vrijedan poklon Sarajlijama – rekla je Maja, rođena Sarajka.

I bi tako. Gospodin Offerman izdvojio je šest miliona konvertilbilnih maraka (tri i po miliona eura) i pomogao da žičara ponovo vozi turiste na Trebević.

- Kao što sam se zaljubio u svoju suprugu Maju, nuklearnu fizičarku, tako su mi i u srcu Sarajevo, njegovi građani i okolne planine. Ovaj grad je jedinstven, nekoliko glavnih religija se ovdje prakticiraju, ovdje gdje su olimpijske planine, gdje su  ljudi živjeli u miru i međusobnom poštivanju i uvažavanju i različitosti kultura, ima li to igdje u svijetu? Ovaj grad i ovi ljudi nalaze se u meni, tu, ispod srca. Edmond Offerman je proglašen za počasnog građanina Sarajeva.

Žičara ima 33 kabine, koje ukrašavaju olimpijske boje u znak sjećanja na Olimpijadu  u Sarajevu 1984. godine. Do žičare se dolazi sa Bistrika; u kabinu može da stane i sedam-osam putnika i na planinu se stiže za sedam minuta i 15 sekundi. Povratna karta je šest, a za strance 20 maraka. Ivica Rorić kaže da je to u suprotnosti sa pravilima Evropske unije i nije pošteno prema strancima. Jer, upravo je stranac omogućio da se napravi i proradi nova žičara. Uzgred, do ulaza u žičaru se dolazi stepenicama, a nisam primijetio da ljudi koji nemaju snage da se popnu ili se kreću samo u kolicima imaju mogućnost da stignu do žičare.

I evo, stigli su mladići na Trebević, ostali tu da lutaju puna tri i po sata i onda otišli u restoran Trebevićki raj i za ručak poručili – begovu čorbu. I tako su tri prijatelja sa energijom mladića  – Ivica koji se bliži sedamdesetoj i Kemo i ja koji smo na pragu osamdesete proveli vrijeme na planini koja te osvježava i čini mlađim i snažnijim. Divili smo se čistom zraku, borovoj šumi, stazama pored kojih cvjetaju ciklame, bob stazi, nezaboravnom pogledu na grad koji je imao i hrabre partizane u borbi za slobodu protiv fašista u Drugom svjetskom ratu. To je ovjekovječeno  u filmu ”Valter brani Sarajevo”. Film je režirao Hajrudin Krvavac i pogledalo ga je nekoliko desetina miliona ljudi širom svijeta.  Glavne uloge su igrali Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Rade Marković, Relja Bašić…

A dolje, u gradu,  čekale su me sestre Kočo sa svojim pričama. A kada si sa prijateljima, široko je polje za priče, za uspomene i sjećanja. Sestre Kočo – to su četiri izvora rijeke prijateljstva koja protiče kroz moje vene, rijeke koja je bistra i kristalno čista kao i njihova  Neretva. Tokom mog boravka u Sarajevu i trodnevnog druženja i sestre Kočo i ja osjetili smo one najljepše dugine boje i mirise života Bosne i Hercegovine i Jugoslavije i učinilo nam se da će se ovdje opet roditi ona uspravna i ponosna zemlja. Stari grčki dramatičar Eshil, pisac ”Okovanog Prometeja”, vjerovao je u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. I francuski filozof Mišel de Montenj napisao je da je prijateljstvo najsavršenije čovjekovo osjećanje. Prijateljstvo među ljudima nudi opuštenost, mir, toplinu, svjetlost. Da, čovjek s prijateljima radosnije, potpunije i duže živi. A sestre Kočo već odavno su i moje sestre…

Savo Petrović
Autor 5.8.2018. u 10:04