Škola jezika XX(N)L: dodatak

tačno.net
Autor/ica 29.6.2015. u 10:02

Izdvajamo

  • Na kraju krajeva, dvije činjenice bi se morale znati kada se radi o našem jeziku. Prvo je da se njegove varijante apsolutno ne podudaraju s etno-nacionalnim granicama njenih govornika. Jezik u tom smislu ne određuje niti definira našu nacionalnost. Drugo je da, ako se priznaje kriterij ovakve raznolikosti kao obrazac po kojem se konstituiraju BHS jezici, time se utemeljuje mogućnost postojanja i drugih jezika kao na primjer, crnogorskog, dalmatinskog, pa zašto ne onda hercegovačkog, sandžačkog, itd. Ne treba mu ni nacija ni država, svaki od ovde navedenih jezika je poseban i po svojoj raznolikosti ali i po svojoj istoriji i kulturi. A kada ovi dobiju status jezika onda nema nikakvog razloga da recimo lingvistički specifični Niš, ne dobije svoj jezik. Iza Niša dolazi brački jezik, čije govornike kontinentalci jedva razumiju. A onda hvarski, pa korčulanski, međimurski itd, itd. Drugim riječima, kada se krene sa ovim besmislenim cijepanjem jezika, nema nikakvog razloga da se BHS-u ne prilijepi još par konsonanti.

Povezani članci

Škola jezika XX(N)L: dodatak

jezik

Piše: Almir Methadžović

Dana 26.06., objavljen je članak Gorana Sarića Škola jezika XX(N)L: cajke i nacionalizam neće proći! Iz teksta saznajemo za inicijativu osnivanja škole Balkan u Amsterdamu, čiji projekt, to jeste program, po riječima suosnivačice škole Vedrane Halepović “se neće ograničiti na jednu varijantu (samo hrvatski, ili samo srpski), već ponuditi kako ‘domaćim’, tako i ‘strancima’ (Holanđanima ili drugima), priliku učenja našeg jezika”. U ostatku citata, autor teksta podvlači ono najbitnije, a to je da su polaznici raznih škola jezika podložni ideološkoj (i svakoj drugoj) manipulaciji. Nadalje autor s potpunim pravom zaključuje da je jedna takva inicijativa “lijep, jasan i plemenit cilj”.

Problem amsterdamske inicijative je, međutim, tehničke naravi. Kako Sarić navodi, u školi Balkan bi se koristio udžbenik  Bosnian, Croatian, Serbian, a Textbook: With Exercises and Basic Grammar (2010) autorica Ronelle Alexander i Ellen Elias-Bursac. Po navodu Vedrane Halepović “ideja je da se ljudi mogu opredijeliti za određenu varijantu (učenje samo srpskog, naprimjer) ali i da se uporedo objašnjavaju i druge dvije varijante, kako bi se shvatile razlike, a u većem broju sličnosti, između tri standardizacije”. Ovaj udžbenik je ustvari drugo izdanje Bosnian, Croatian, Serbian, a Grammar: With Sociolinguistic Commentary (2006), u kojem Alexander i Elias-Bursac navode da „iako su ta tri jezika vrlo slična, oni nisu identični: svaki ima svoje karakteristične osobine. Svaki od ta tri jezika posebice izražava unikatni istorijski i kulturni identitet. Ali u isto vrijeme oni su dovoljno slični u gramatici i riječniku da mogu biti izučavani skupa u istoj učionici“ (xi). Ovaj citat, sam po sebi, zvuči više kao zagonetka nego kao radna definicija po kojoj bi se krojio sadržaj udžbenika. U praksi to izgleda još zamršenije. Na primjer autorice se u svom udžbeniku trude isticati razlike sve tri varijante u lingvističkim blokovima (uglavnom leksika) što neizbježno dovodi do nepotrebnog i opasnog dijeljenja riječi na etno-nacionalnoj osnovi. Tako se na početku prve lekcije navodi da se na bosanskom kaže „zdravo“, na hrvatskom „bok“, a na srpskom „ćao“ (ћао).

Samo na ovom primjeru se vidi apsurdnost naše trojezičnosti jer dok “bok” nekako i može biti smješteno u jedan dio (!) hrvatskog govornog korpusa, “ćao” i “zdravo”, nisu i ne mogu biti limitirane ama baš nikakvim etno-nacionalnim granicama.

Autorice u ostatku udžbenika kontinuirano ponavljaju ovaj šablon, što je možda dobra sociolingvistička vježba za jezičke entuzijaste, ali je njen učinak istovremeno vrlo kontraproduktivan kako za domaće tako i za strane studente. Domaći studenti (djeca naših imigranata iz bivše Jugoslavije) će obavezno biti u iskušenju da „selektiraju“ njihove (svoje) riječi. Za dijete kojem mama i tata kažu da je „bošnjak/inja“ će „bok“ i „ćao“ postati riječi koje ne pripadaju njegovom ili njenom lingvističkom sklopu, a to je već poznata polit-lingvistička falacija koja nam godinama zagorčava život. Što se tiče stranih studenata, stvar nije toliko opasna koliko je nefunkcionalna. Strani student (recimo iz Amsterdama) koji se sudari sa sedam padeža BHS jezika, dva pisma, i besmislenim „ćao, bok, zdravo“ razlikama, će nakon par lekcija pobjeći glavom bez obzira jer će mu se učenje našeg jezika pretvoriti u torturu našim jezikom.

Da ironija bude veća, glavna autorica Ronelle Alexander, je vodeći stručnjak u području dijalektologije Balkana. Kao takva, ona najbolje zna da svaka varijanta bilo kojeg policentričnog jezika ima svoj kulturni i istorijski identitet. Autorica također zna da unutar tih istih varijanti postoji solidna raznolikost, što je lako dokazivo ako se porede govorni partikulariteti između, na primjer, bosanskog (Sarajevo – Mostar); hrvatskog (Split – Zagreb); srpskog (Beograd – Niš)…

Razlog ovakvog pristupa BHS udžbeniku je vrlo vjerovatno političke prirode po kojoj ova eminentna profesorica sa Berkleyja pokušava da se ne zamjeri nacionalistički nastrojenim jezikoslovcima. Ona zna da bi joj se jasnijim insistiranjem na jednojezičnosti naših naroda zatvorila vrata mnogih institucija u regionu, stoga gorenavedenu definiciju BHS jezika kamuflira anamorfozom, koja otvara prostor slobodnoj interpretaciji korisnika u zavisnosti od tačke gledišta. Na žalost ovako strukturiran udžbenik uz mogućnost slobodne interpretacije po kojoj su BHS istorijski i kulturno različiti, a u stvari, toliko su slični da se mogu učiti u jednoj učionici postaje moćno oružje u rukama, recimo, Sande Ham i sličnima. Ukratko, predavač BHS jezika može slobodno, i uz pomoć ovog udžbenika vrlo fundamentirano, insistirati na svim „razlikama“ tih jezika, ma koliko one apsurde bile.

Radi toga,  Bosnian, Croatian, Serbian, a Textbook bi se trebao koristiti oprezno jer više pokazuje kako ne treba da se uči, nego obrnuto. Dizajnirajući ovaj udžbenik i smišljeno razbijajući naš jezik na tri dijela, plus „srpska“ ćirilica, Ronelle Alexander nas zapravo poziva na razmišljanje. Budite uvjereni, ona će na njenim predavanjima svoje studente vrlo brzo dovesti do zaključka da se ustvari radi o istom jeziku. Studenti će tako saznati da su leksičke razlike mjestimično manje među „tuđima“ nego među „svojima“. Također će saznati, između ostalog, da ekavica nije ekskluzivno srpski refleks jata, te da hrvatski ima čak tri takva, uključujući i ekavski. Na kraju krajeva saznaće da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci, u lingvističkom pogledu imaju puno više zajedničkog nego što su to spremni prihvatiti. A kada se povuče pitanje ćirilice dobiće odgovor da se u srpskom jeziku latinica koristi isto ili više nego ćirilica, a relativno malim intelektualnim naporom će doći do zaključka da Bošnjaci i Hrvati neuko i neutemeljeno negiraju istorijske i kulturne veze s tim pismom.

Na kraju krajeva, dvije činjenice bi se morale znati kada se radi o našem jeziku. Prvo je da se njegove varijante apsolutno ne podudaraju s etno-nacionalnim granicama njenih govornika. Jezik u tom smislu ne određuje niti definira našu nacionalnost. Drugo je da, ako se priznaje kriterij ovakve raznolikosti kao obrazac po kojem se konstituiraju BHS jezici, time se utemeljuje mogućnost postojanja i drugih jezika kao na primjer, crnogorskog, dalmatinskog, pa zašto ne onda hercegovačkog, sandžačkog, itd. Ne treba mu ni nacija ni država, svaki od ovde navedenih jezika je poseban i po svojoj raznolikosti ali i po svojoj istoriji i kulturi. A kada ovi dobiju status jezika onda nema nikakvog razloga da recimo lingvistički specifični Niš, ne dobije svoj jezik. Iza Niša dolazi brački jezik, čije govornike kontinentalci jedva razumiju. A onda hvarski, pa korčulanski, međimurski itd, itd. Drugim riječima, kada se krene sa ovim besmislenim cijepanjem jezika, nema nikakvog razloga da se BHS-u ne prilijepi još par konsonanti.

tačno.net
Autor/ica 29.6.2015. u 10:02