Slikajući krajolike pod crvenim nebom

Božica Jelušić
Autor 16.2.2017. u 12:17

Izdvajamo

  • Izbor i posljedica izbora pripadaju svakoj osobi pojedinačno, i nitko nikome ne može ni pomoći ni odmoći. Jedino se voda muti i nebo naoblači, a trag krvi na horizontu upozorava da uvijek i u svako doba negdje, na nekom mjestu "Smrt se sprehađa s kosom", čekajući da je pozovemo, što bi rekao naš genijalni Galović.

Povezani članci

Slikajući krajolike pod crvenim nebom

“Među oružjem šute Muze”, veli slavna poslovica. Također hrđaju plugovi, zatupljuju vrhovi olovaka, zjape nezavršene rime u knjigama, tonu knjige u plijesan, kiša i vjetar ruše nepokrivene krovove, žižak ulazi u krušno brašno, strojevi se kvare od stajanja, znanost stagnira, bolesti caruju, dječja pamet u školama ostaje nenahranjena i neizbrušena. Tada na scenu stupaju svi oni, koji u doba rata nastavljaju raditi svoj posao, da svijet ne stane “u tome strašnom času” i da ljudi ne izgube uporište nade, osjećaj kontinuiteta života, ratu usprkos.

Postoji trenutak kad te tema stigne i ne možeš od nje pobjeći. Pokušavam sebi objasniti zašto je tako dugo držim “na udaljenosti ispružene ruke”, kad je već toliko prisutna u našim životima, da ju je nemoguće izbjeći. Ona dotiče područje SLOBODNOGA IZBORA i odgovornosti za svoj izbor. Nametnula se, između ostaloga, u poraću, kad oni koji su izabrali aktivnu službu domovini, vojno i obrambeno djelovanje, u mirnodopskim uvjetima s neupitnim autoritetom (kako oni misle) prozivaju “pozadince”, pitajući ih GDJE SU BILI, ŠTO SU RADILI, u doba njihovih rana i hvatanja za tanku životnu nit, pod crvenim nebom, veleposjedom boga Marsa. Primjećujem kako nitko i nigdje ne ulazi u raspravu i ne stavlja “grudobran” ovoj temi, vraćajući je na pravo mjesto – u oblik nasrtanja na tuđu privatnost i pravo izbora.

U trenutku promišljanja teme, pročitah i pjesmu Ljiljane Dirjan, mile prijateljice, koja bilježi zgodu iz doba francusko-pruskog rata, kada slavni slikar Cezanne, na upit gdje je bio i što je radio u danima rata, smireno odgovara: “Risao sam svoje krajolike”. Vrlo dostojanstven odgovor, dubok i realističan. Smirenost dolazi iz ispunjenog osjećaja dužnosti, jer onaj tko ima sudbinu, mjesto u svijetu,osjećaj odgovornosti prema životnom zadatku, ne napušta zadani “položaj”, već radi po unutrašnjem diktatu i s mišlju na dolazeće doba i ljude u njemu. Krajolici staroga barda neizmjerno su važni, oni su kulturološka i estetska činjenica koja nadrasta vrijeme i mjesto, te pripadaju cijelome svijetu. Treba se duboko pokloniti autoru, što se u vrijeme stradanja i bola nije predao demonima očaja, već je radio s najvećim žarom srca i umijećem ruke. Naravno, takav rad i takav heroizam proslavit će i njegovu domovinu, kada dođe vrijeme skinutih okova i utišanih smrtnih hropaca.

“Među oružjem šute Muze”, veli slavna poslovica. Također hrđaju plugovi, zatupljuju vrhovi olovaka, zjape nezavršene rime u knjigama, tonu knjige u plijesan, kiša i vjetar ruše nepokrivene krovove, žižak ulazi u krušno brašno, strojevi se kvare od stajanja, znanost stagnira, bolesti caruju, dječja pamet u školama ostaje nenahranjena i neizbrušena. Tada na scenu stupaju svi oni, koji u doba rata nastavljaju raditi svoj posao, da svijet ne stane “u tome strašnom času” i da ljudi ne izgube uporište nade, osjećaj kontinuiteta života, ratu usprkos. I svi koji su radili na tome, da kotač napretka ne proklizne unatrag, ispunili su svoju dužnost, pokazali svoje domoljublje, kao i stupanj osobnog heroizma, za koji su bili sposobni. Da i ne govorimo o onima koji su ostali u domovima, na izvjesnim adresama, pored rijeka i šuma svoga zavičaja, ne smjerajući jednim okom u mogući bijeg, ne tražeći sinekure i zaštitu stanovitih mjesta, gdje bi im bilo bolje, sigurnije i udobnije.

Nitko nema pravo zamjerati onima, ljudima koji su bježali za spas života, ne imajući drugoga izbora, budući da je njihov izbor jedino moguć i neupitan. I njih, također, valja poštovati i ne rovati po ranama, pitanjem “GDJE SI BIO…GODINE TEITE?”. Razumijemo gorčinu neispunjenih ideala, jasno nam je da iskustvo kucanja na posljednja vrata nitko nikome ne može prenijeti. Ali također, to bi pitanje iz uljudbenih razloga trebalo nestati iz komunikacije, štoviše, valjalo bi potpuno ignorirati. Izbor i posljedica izbora pripadaju svakoj osobi pojedinačno, i nitko nikome ne može ni pomoći ni odmoći. Jedino se voda muti i nebo naoblači, a trag krvi na horizontu upozorava da uvijek i u svako doba negdje, na nekom mjestu “Smrt se sprehađa s kosom”, čekajući da je pozovemo, što bi rekao naš genijalni Galović.

Božica Jelušić
Autor 16.2.2017. u 12:17