SLIKOVNA POZORJA BOBE SAMARDŽIĆA

Povezani članci

• ZAČUDNO
• Pravna država BiH: 454 krivična korupcijska djela, od toga 298 zloupotreba službenog položaja
• Ivo Goldstein: Želeći ostvariti shizofreni san o Herceg-Bosni, Tuđman se nije ustezao uraditi bilo što
• Izložba fotografija “Ljepota različitosti” autorice Sonje Marić u Centru za kulturu Mostar
• O čemu razmišljamo kad govorimo o njihovoj ljubavi
• Otvoren Plato Milana Mladenovića

Scenograf, a poglavito slikar Dobrivoje-Bobo Samardžić, bio je uglavnom vezan za mostarski kazališni život i mostarski umjetnički ambijent, uopće…

Prisjećajući se njegovih brojnih scenografskih radova, najprije na pozornici Narodnog pozorišta Mostar, a potom mostarskog Pozorišta lutaka, vrijedi konstatirati dvije tvoračke okomice ovoga majstora slikarske kičice.

Prva se, svakako, odnosi na njegovu vjeru i vjerno služenje čudu boje, njenih raznolikih i velikih  mogućnosti. Druga je, pak, vezana za Samardžićevo drugovanje sa velikim djelima književnosti, za njegovo traganje po književnosti i drugovanje sa njom.

Samardžić je tvorac bajkovitog scenografskoga svijeta, posebno kada su u pitanju ostvarenja i kreacije u lutkarskom teatru, ali ne manji doprinos bila su mu konstrukciona rješenja u umjetnosti lutkarenja.

Briljantne grafike koje je Samardžić, na poticaj profesora Ihsana Ice Mutevelića, osnivača i čelnika Prve književne komune u Mostaru, stvorio inspiriran stihovima Alekse Šantića za zbirku O klasje moje, nisu, nažalost,  još uvijek doživjela verifikaciju umjetničke kritike, a sve sam sigurniji da bi, da je autor duže poživio, i one same, odnosno ta poetična i surova prizorišta progovorila scenskom energijom i stvorila novu umjetničku sadržajnost vezanu za teatarske prizore…

Samardžić je imao izuzetno precizan osjećaj za neku vrstu slikovne ritmizacije, pri čemu se rukovodio osjećanjem vrlo specifičnih ritmova življenja, po hercegovačku i specifičnim mostarskim načinom rezoniranja o životu…

Bio je tragalac, ali i hedonist, na svoj način…

Znao je Samardžić satima uživati u crtačkoj magiji grafizirajući bjelinu papira, da bi potom pokušavao izrisanoj pačetvorini dodati nanose boje, vrlo delikatno odmjeravajući što i gdje uopće može doživjeti čast Samardžićevih boja, koje su me, nemalo puta asocirale na čudesni svijet Marka Šagala. U tom cizeliranju slikarskih prizora poticaje je doživljavao koliko u literaturi, poglavito mostarskih pisaca Šantića i Ćorovića, jednako i u bogatim revirima hercegovačke duhovne tradicije.

Samardžićev scenografski rad nije nikada bio isključivo vezan za njegov stvaralački atelje, već i za prirodu u kojoj je tragao za prvotnim oblicima života, pronalazeći autentične i autohtone temeljne prirodne materijale za buduću kreaciju scenografskih, teatarskih sadržaja.

Veliki je značaj radova ovoga slikara i scenografa za emancipaciju i duhovnu rekonstrukciju stare mostarske čaršije, posebno kujundžiluka, koju je u likovnom smislu njegovao, u suradnji sa takođe velikim mostarskim slikarom i scenografom Mirkom Kujačićem.

Šteta je što do danas nitko u Mostaru još nije reanimirao bar dio ostavštine i likovne sadržajnosti Dobrivoja Samardžića kroz mali postav – spomen galeriju ili bar onaj dio stvaralaštva vezan za lutkarstvo, ali i za živo kazalište, pa zašto ne – i za čisto slikarsku meštriju ovog umjetnika?!

Njegova čudesna slikovna pozorja i pozorja slike obavezuju nas da to što prije učinimo!