SORRY STARI MOJ – NIJE KRIVA „OLUJA“ – KRIVI SMO MI!

tačno.net
Autor/ica 25.3.2016. u 15:26

SORRY STARI MOJ – NIJE KRIVA „OLUJA“ – KRIVI SMO MI!

Pravedno bi bilo, da danas osude nas!
Pravedno bi bilo, da pred lice pravde danas izvedu nas – predugo smo od istine bježali, predugo smo se od odgovornosti sakrivali…
Predugo smo lagali sami sebe i čitav svijet!
Pravedno bi bilo, da nam vrhovni sudac – ako ga ima – konačno presudi, da:
presude o nama, ubuduće donosimo isključivo mi – sami sebi – ni po babu, ni po stričevima!
Mi smo ti, koji svojim životima presuđujemo sami sebi – svakodnevno – doživotno!
Sorry stari moj – nije kriva „oluja“ – krivi smo mi!

Piše: Sergio Šotrić

Rođen sam tog 13. novembra 1965. u 18 sati. Oluja sa kišom je bjesnila nad gradom. U porodilištu mostarske bolnice Dr. Safet Mujić, usljed oluje, kratko je nestalo struje, tako da su meni, već pri rođenju, zapalili svijeću.
Možda je tako i bolje – možda svijeću treba zapaliti životu – pri dolasku, a ne pri odlsaku sa ovoga svijeta…

Došao sam na ovaj svijet kao beba u ljudskom obliku, a tadašnja matičarka (Jelena Zurovac) u matičnu knjigu rođenih – rodni list  – zapisala je – moja majka Jelena (koju su u Mostaru svi zvali Lela) je Srpkinja, a moj otac Aleksandar (koga su su u Mostaru svi zvali Saša) je Srbin.

Ni meni, niti bilo kojoj drugoj bebi tih godina, u mostarski rodni list nisu upisivali naciju / nacionalnost / narodnost. To uopšte nije ni bilo predviđeno u tadašnjem dokumentu (izvodu iz matične knjige rođenih). Upis državljanstva i nacionalnosti (nardonosti) naših roditelja, je tadašnjim institucijama bilo sasvim dovoljno.
A možda je tada jednostavno vladao patrijarharni sistem – kakav otac, takav i sin?

Nas bebe, to tada ionako uopšte nije zanimalo. Mi bebe smo zadovoljno sisali mostarsko-bosanskohercegovačko majčino mlijeko, a kasnije su nas roditelji hranili i sa modernim prehrambenim proizvodima (domaće proizvodnje) toga vremena – čokolinom, medolinom, paštetom, hrenovkama, sirom, kajmakom…
Mi bebe smo tada imali sve uslove za brz i uspješan razvoj, kao i naš grad, kao i naša zemlja. Mostar je tada rastao iz dana u dan, proizvodeći namjenski – od tekstilne mode, preko cigareta, kompresora – do mlaznih aviona, koji su na međunarodnim sajmovima osvajali visoke nagrade i koji su tada letjeli puno brže od zvuka.

Mi smo rasli i narasli – izrasli smo u zrele ljude, postali smo punoljtni, postali smo odgovorni za svoje postupke.
Mi smo ti, za koje su tada govorili: „zemlja koja ima ovakvu omladinu, ne treba da se boji za svoju budućnost“.

Neupućeni bi, čitajući ove gornje redove, možda mogli zaključiti, da smo svi mi, kao u bajci, živjeli sretno do kraja života.

Međutim, nažalost… NISMO!

Mnogi od nas su kasnije bili uskraćeni za goli život…
Mnogi od nas su jedva nekako preživjeli, ali su danas uskraćeni za samopoštovanje i život dostojan čovjeka…
Mnogi od nas su, preko noći, završili pod zemljom, jer su im, pri rođenju, u matičnu knjigu rođenih, upisali „pogrešnu“ nacionalnost (narodnost) njihovih roditelja.

Kako je to bilo moguće na kraju 20. vijeka/stoljeća, kada smo imali skoro sve: i stručnjake i bolnice i fabrike i medije i univerzitete i institucije i mladost i iskustvo…?
Kada smo imali dovoljno i hrane i vode?
Kada smo imali i zemlju i resurse, kada smo imali ugled, kada smo imali međunarodne uspjehe?
Kada smo živjeli svi zajedno – u jednoj kući, u jednoj zgradi, u jednom soliteru?
Šta se desilo?
Šta i ko nas je preko noći tako unesrećio, da se ni do danas nismo oporavili?

Odgovor na ova pitanja često imam priliku čuti, u privatnim razgovorima, od mnogih (još uvijek živih) svjedoka tog našeg vremena.
Svjedoci vremena – npr. moji poznanici i prijatelji, meni dragi ljudi – često (uz duboki uzdah) imaju običaj reći: „šta ćeš, desio nam se nesretni rat“.

Molim?
Desio nam se?
„Jednostavno“ nam se desio?
Po toj definiciji, mi ništa nismo krivi – mi ne snosimo dio odgovornosti?
Ljudi – monstrumi – kao što je npr. Radovan Karadžić, „jednostavno“ su nam se desili – oni su nam „pali sa neba“ kao neka vrsta elementarne nepogode?
Kao meteorit, koji je iznenada promijenio svoju svemirsku putanju i neočekivano se sunovratio na našu pitomu planetu, bogatu zajedničkim životom?

Tako bi nam se možda i danas sve isto i „jednostavno“ opet ponovo desilo, kada bi danas, ili možda sutra, odvodili i ubijali naše nedužne komšije i susjede, mi za to „ne bismo snosili nikakvu odgovornost niti krivicu“ – zločin bi nam se ponovo-iznova „jednostavno“ dešavao…
Opet bi nam se dešavao nesretni rat?
Kao oluja, koja je bjesnila na dan moga rođenja u Mostaru ili kao oluja, koja bi bjesnila na neki drugi dan u neko drugo vrijeme – na nekom drugom mjestu?

Svakog časa – i danas – opet bi nam se mogao desiti nesretni rat!
Svakog časa – i danas – opet bi nam se mogla desiti „oluja“!

Kao što se „oluja“ desila mome djedu (sa očeve strane) Milanu Šotriću – na Vidovdan 1941. u Mostaru – kada su mu se „jednostavno“ desili fašisti-ustaše, koji ga ubiše i baciše u Neretvu, a petero njegove djece učiniše siročićima…
Kao što se „oluja“ desila mome djedu (sa majčine strane) Vasi Ivelji – 1941. u koncentracionom logoru Jasenovac – kada su mu se „jednostavno“ desili fašisti-ustaše, koji su ga iz Mostara transportovali u Jasenovac, tamo ubili, a troje djece učinili siročićima…
Kao što se „oluja“ desila mnogim članovima moje uže i šire familije – kako u 2. Svjetskom ratu, tako i u zadnjim ratovima 90tih godina…

Kao što se „oluja“ desila ljudima u Srebrenici?
Kao što se „oluja“, u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine, desila NEsrbima – LJUDIMA- muslimanima, LJUDIMA- katolicima, LJUDIMA- ateistima – našim komšijama, našim susjedima, našim kumovima, našim prijateljima?
Ovi ljudi od krvi i mesa – ova živa bića – preko noći su završila pod zemljom, jer su im u matičnu knjigu rođenih, pri rođenju,  upisali „pogrešnu“ nacionalnost (narodnost) njihovih roditelja?

Danas su moje misli i sa vama, dragi bosanskohercegovački Srbi, dragi bosanskohercegovački pravoslavci, dragi Srbi iz Srbije, dragi Srbi iz ostalih dijelova svijeta…

Danas, kada je u Haagu izrečena prvostepena presuda Radovanu Karadžiću – „našem velikom“ Srbinu, moje misli su i sa vama.

Jednom od (po mome mišljenju) najvećih izroda ljudske rase, danas je presudilo pravo, paragrafi i akti – sudija je rekao ono što je imao reći…

Al´ puno važnije pitanje za nas je, da li će Radovan Karadžić biti osuđen u našim srcima – da li će ovaj zločinac biti osuđen u dubini srca naše djece?
Puno važnije pitanje je, da li ćemo mi javno – svakodnevno – doživotno – osuđivati genocid i zločine protiv čovječnosti, koji su vršeni u naše ime?

Presudu o nama, donosimo mi – sami sebi – svakodnevno – doživotno!

Sudci su pročitali presudu i napustili sudnicu – do neke sljedeće „oluje“.
Zločinac Karadžić je KRIV – osuđen je na 40 godina zatvora!
Žrtve su ostale žrtve – mučene, silovane, ubijene…
Žrtve šute – žrtve su mrtve!
Žrtve su i dalje uskraćene za goli život, žrtve su zauvijek pokopane – žrtve su nestale u „oluji“…

Dragi moji, da li biste smatrali pravednim, kada bi zločinca, kao što je to Radovan Karadžić, osudili na 40 godina, a da je, ne daj Bože, ubijeno vaše dijete ili vaš otac ili vaš muz ili da je, ne daj Bože, silovana vaša majka – uz hiljade i hiljade nečije djece, nečijih očeva, nečijih majki?
Koliko je to minuta zatvora za jedno ljudsko biće?
Koliko to minuta zatvora, vrijedi život jednog ljudskog bića u toj nesretnoj „oluji“?

Zločinac je KRIV – žrtve su MRTVE.
Sorry stari moj, rekao bi Balašević – KRIVI SMO MI!

Jer nisu krivi zločinci, primitivci, paraziti, krvnici, generali…
Krivi smo mi, da smo ih pustili!

SORRY STARI MOJ, NIJE KRIVA „OLUJA“ – KRIVI SMO MI!

Pravedno bi bilo, da danas osude nas!
Pravedno bi bilo, da pred lice pravde danas izvedu nas – predugo smo od istine bježali, predugo smo se od odgovornosti sakrivali…
Predugo smo lagali sami sebe i čitav svijet!
Pravedno bi bilo, da nam vrhovni sudac – ako ga ima – konačno presudi, da: presude o nama, ubuduće donosimo isključivo mi – sami sebi – ni po babu, ni po stričevima!
Mi smo ti, koji svojim životima presuđujemo sami sebi – svakodnevno – doživotno!

Sorry stari moj – nije kriva „oluja“ – krivi smo mi!

Najavljuju nam pogoršanje vremena…
Najavljuju nam dolazak nove „oluje“.
Sorry stari moj – nikad neće biti krive nadolazeće „oluje“.
UVIJEK ĆEMO KRIVI BITI MI!
Doživotno…

tačno.net
Autor/ica 25.3.2016. u 15:26