SUBKULTURA ANTE PORTAS

Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis 25.11.2017. u 08:57

Povezani članci

„Mišljenja većine ljudi mogu da se uporede sa igrom
djece!“ Empedokle

Godinama vodim korespondenciju sa poznanicima
iz regije. Putujem sve rjeđe pa su mi dijalozi
putem mail-poruka preostali da nadoknadim
susretanja kakvima sam se ranije svesrdno
odavao. Stekao sam dosta prijatelja, jake su niti
koje nas povezuju. Decenije to potvrđuju: bliski
jedni drugima, od Istre do Subotice, Ulcinja i
Korče, Tirane i Kopra, Splita i Sarajeva, Skoplja, Pule
i Beograda. Tužan sam što najmanje razgovora
vodim sa znancima iz Crne Gore. Zavidni mi
okreću leđa, sapatnici sliježu ramenima. A meni
u osami kao u dvorcu. Krivica je ipak na meni:
ne prihvatam da se mjera društvene stvarnos
ti i kulture njene podstiče iz bastiona kumstva,
rodstveništva ili partijske pripadnosti. Vezanost
po vjeri pogotovo prezirem. Uvriježilo se kod nas
da se jedni drugima ne zamjeramo. Nidajakibog!
Lagati smijemo, laskati umijemo. Reći će mi
mnogi od vitezova naših, krenem li suditi o zlom
i naopakom: „Pušti tu priču, očiju ti! miči mi
rasprave, oli? ne mogu se ni sa sobom sastavit’.“
Međutim, žal zbog ugasle baklje kulture u
meni tinja. Kulturu su ubili u korist zabave
i pučkih igrališta, lagodnost nam je postala
mjerilo ponašanja u kulturi. Nama, u manjini,
ostalo je zdravo sjećanje na ‘dirigovanu kulturu’.
Ova današnja, navodno oslobođena kultura,
površnost je i konzumeraj. Gdje je prosvijećena
despotija? Govori se da nismo živjeli u demokratskom
društvu, već u jednopartizmu. Danas
smo usred grotla višepartizma, ali našu demokratsku
kulturu sve više doživljavam kao agresiju. Jer su
mnogi od novopečenih kulturnjaka zapravo
agresori na dobar ukus, na pristojnost, na ljudsku
potrebu da jačamo duh. Sve smo više nalik
rulji koja i guta i bljuje subkulturne sadržaje. U
svakoj od državica na Balkanu pozitivnog duha
je sve manje, dok je neukus sve očitiji. Plitka
poseljačena elita.

Puk pjeva Cecu na trgovima. Masa glođe
prepržene šarune u prijestolnici turizma. Plemenici
srču usred Vira crmničko, ‘najbolje na
svijet’. Ocvali valceri pod mirisom mimoza.
Gušimo se u smogu krivo uspostavljene komocije.
Demokratija tako nije vladavina naroda već
despotizam protežiranih predstavnika naroda nad
masom. Ni traga prosvijećenim despotima koji
provode prosvijećenu despotiju. Zato je naših
lidera kvazievropske provenijencije sve više.
Neuki, površni i sebični emisari. Balkanska demokratija
je postala nova ‘tamnica naroda’.
Sve češće mi – skrajnuta braća po idejama, još
samo u korespondencijama, za svoj račun, sa sjetom
pominjemo fenomen prosvijećene despotije.
I nalazimo da nam je potreban novi fijuk biča po
našoj raspojasanosti, batina sa jednim krajem po
plećima našeg nehaja. E da bi se sloboda u kulturi,
koju naše demokrate slave, jednom pretvorila
u obavezu i normativ. Bez čega, nigdje i nikad,
nije se rodilo valjano društvo. Društvo koje daje
pravo i nameće obavezu, najedno.