ENG
SVILENI BUBNJEVI NAJBOLJEG DRAŠKOVIĆEVOG UČENIKA
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
O poetici redateljstva Harisa Pašovića
Piše: Gradimir Gojer
Jedne dobrano daleke godine pojavio se u mom životu, što je i mene iznenadilo, pravi pravcati asistent. Asistenti režije u teatru dugo su, a bojim se i danas (!) shvatani kao dječaci koji donose kave redateljima i eventualno nose njihov skript (???!).
Haris Pašović je došao da naukuje, dok sam režirao predstavu prema tekstu velikog slovenačkog književnika Andreja Hinga Izgubljeni sin.
I pored iznimne učtivosti, niti jednog trenutka mi nije palo napamet da ovog učenog i ambicioznog dječaka pošaljem po kavu (?!). Od prvog dana rada na predstavi u Drami Narodnog pozorišta Sarajevo Pašović se ponašao maksimalno kreativno i gajio redateljski partnerizam. Nakon toga, iako ne mislim niti tvrdim da je asistiranje u mojoj predstavi bilo presudno za budući Pašovićev profesionalni izbor, ovaj mladi čovjek odlazi u Novi Sad i upisuje Akademiju umetnosti. Dopao je Pašović u prave ruke, ruke majstora multimedijske režije profesora Bore Draškovića! U njegovom školovanju bitnog doprinosa dali su i drugi profesori Akademije umetnosti, ali iako nikada o tome nisam prozborio ni jednu riječ sa Pašovićem, po predstavama koje sam vidio mislim da je u njegovom formiranju itekako imala posla estetika velikog filmskog režisera Vlatka Gilića?!?
Pašović već u toku studija u klasi u kojoj je studirao još jedan talentiran mladić, izvjesni Belegišanin, pravi neke predstave koje će Akademiju umetnosti iz Novog Sada kontekstirati među mjesta najvećeg uzbuđenja kada je u pitanju kazalište na južnoslavenskoj mapi… Takva je, naprimjer, bila predstava Jelka kod Ivanovih, koju su svi festivali južnoslavenske zemljopisne sfere i duhovnog ozračja prisvajali u svoje programe.
Pamtim i eru Pašovićevih možda i najznačajnijih u njegovoj umjetničkoj karijeri predstava ostvarenih u Jugoslovenskom dramskom pozorištu…
Nije nezanimljivo kazati da dok su mnogi građani Sarajeva, a među njima znatan broj teatarskih stvaralaca, pod granatnim nebom napuštali svoj grad, Haris Pašović se, preko piste, izlažući se snajperskoj vatri, vratio u Sarajevo! Od tog trenutka on otpočinje specifičnu djelatnost i u teatru i na filmu, koja će mu priskrbiti osim katedre ze režiju na Akademiji scenskih umjetnosti i karizmatičan položaj u onome što se danas, i neposredno juče, u Sarajevu zove najnaprednija teatarska akcionost! Kod stavaranja predstave Čekajući Godoa Samuela Beketa u Pozorištu mladih Sarajevo, Haris Pašović je bio svojevrsni spiritus movens ovog teatarskog akta koji je začela, redateljski provela i krunski uokvirila u ambijent ratnog Sarajeva, europski relevantna intelektualka Suzan Sontag. Pašovićeva je ideja bila, a u jednom trenu on ju je i realizirao, da se u ratnom Sarajevu napravi prvi teatarski i filmski festival. Sve ono što će dalje nastajati pod umjetičkom auspicijom dvojice značajnih stvaralaca kulturnog ambijenta u Sarajevu i BiH Mirsada Purivatre i Dine Mustafića, koji danas vode Sarajevo film festival i MESS imalo je klicu zametnu u idejnosti Pašovićeve želje da se razbije stravični, beznadežni život u gradu po kojem je sa brda sijana smrt…
Nakon ratnih stradanja Pašović ispoljava nevjerojatni kulturološki aktivitet. On se ne bavi samo redateljskim radom u teatru i pedagoškim radom sa studentima režije, on snima filmove, radi revijalne programe sa izrazitim političkim angažmanom, snima za televiziju, aktivno učestvuje u okviru nevladinog sektora u političkim raspravama o budućnosti države BiH, polemizira, kritizira, vodi intenzivan javni život, da bi sve rezultiralo stvaranjem specifičnog umjetničkog centra East – West centar. Gotovo da me to podsjeća na Brukov teatar Bouffes du Nord u Parizu.
Pašović je u samom ratu stvorio predstavu koju, zaista, nikada neću zaboraviti! To je bila predstava poetičnog i čudesnog naziva Svileni bubnjevi.
Skupinu mlađih glumaca – zavjerenika, jer Pašović niti ne zna režirati bez uspostave logike zajedništva u ansamblu, a onda iz toga proistekle poetike zavjereništva, u ovoj vizualno atraktivnoj, sa scenskim pokretom čudesnih kadenci i dekadencioniranja, predvodila je najstarija glumica u ratnom Sarajevu, ali i u poraću, sve do svoje smrti, velika Ines Fančović! Taj hod po pozornici kojim je stotninom milimetara ansambl Pašovićeve predstave osvajao prostor, do današnjeg dana pokazuje jarke slike u mom sjećanju…
Politički angažman, angažman na promjeni odnosa u društvu kroz promjenu odnosa u teatru, Pašović je artikulirao korz predstavu Pobuna u Narodnom pozorištu.
Kao u svim Pašovićevim postavkama i u ovoj je od glumaca zahtijevana briljantna koncentracija, savršena tehnika glume i gotovo na našim prostorima neviđena kondicija!
Dugo poslije Kraljeva Miroslava Krleže, kojeg sam režirao u Narodnom pozorištu Sarajevo, Krleža je ponovo bio izbačen iz Grada na Miljacki… Vratio ga je Pašović nekom vrstom ritualiziranja prizora sa sjajnom glazbom ljubljanske kultne grupe Laibach. I samo njemu svojstvenim briljantnim govorenjem Krležinog teksta od strane neponovljivog genija srpske glume Mikija Manojlovića, koji je već ranije u produkcijama Jugoslovenskog dramskog pozorišta surađivao sa Harisom Pašovićem.
Nekonvencionalnost u pristupu, heretičan odnos prema lokalnoj politici i lokalnoj zajednici, strasne inovacije poroditi će, kako u Sarajevu, tako i u Zagrebu (ZKM!) Pašovićeve predstave, provokativne i u estetskom i u političkom smislu. Jedna od posljednjih predstava koja se bavi tragičnošću primitivizma našeg trenutka, a koja pripada autorskom teatru Harisa Pašovića je Mujo i Fata u svijetu spektakla.
Temeljno obrazovan na ozbiljnoj literaturi, zapućen u neosvojene prostore estetike dvadeset prvog i dvadeset drugog stoljeća, Haris Pašović svojim djelom, i stalnim propitivanjem toga djela, slijedi trag svoga učitelja, pa mogao bih kazati i svoga gurua, svoga profesora Bore Draškovića.
Autor/ica 👤tačno.net
