TEATARSKA TIŠINA

Povezani članci

• Žive muke Muhameda Kondžića
• O Suli, Matvejevićevoj kući i Dijani
• Izložba ‘Vrijeme i uspjesi Prve književne komune Mostar’
• U Narodnom pozorištu Mostar u pripremi nova predstava “Novo normalno show”
• Darko Cvijetić: U soliterima su bukvalno susjedi napadali susjede
• IFIMES: „Velika Srbija“ protiv „velike Albanije“

Meša Selimović „Derviš i smrt“, dramatizacija, režija, scenografija i izbor muzike Slobodan Ćustić, Beogradsko dramsko pozorište, Beograd

 Piše: Gradimir Gojer

Jedna od zahtjevnih disciplina i suvremenog i klasičnog teatra je stvaranje tišine. Toj tišini posvećeni su u teatrološkoj literaturi brojni eseji jednako kao i stvaranju mraka na pozornici… Jer, stvoriti tišinu i kreirati mrak je jednako teško u poslu tvoraca cjeline. Zato mi se zanimljivim učinio pothvat istaknutog beogradskog glumca Slobodana Ćustića, koji je oduševljen djelom Meše Selimovića (Prva četa, Tuđa zemlja, Tišine, Magla i mjesečina, Derviš i smrt, Tvrđava, Ostrvo, Za i protiv Vuka, Eseji i Ogledi, Sjećanja) sam dramatizirao i svedenom, minimalističkom režijom postavio izbor proze velikoga pisca na pozornicu matičnog, Beogradskog dramskog pozorišta. Ćustić je svjestan da teatarsku tišinu, tu dragocjenost najvišeg stupnja, može napraviti samo pravilan raspored ritma u govorenju proznog teksta. On Selimovićevim cjelinama prilazi iznimno oprezno, nalazeći mjeru između eksplikativnog i stiliziranog u svojoj predstavi.

Za ulogu Bećira Ćustić je angažirao Miloša Lazića, koji je korektno odigrao svoju drugoplanu asistenciju u Ćustićevom razbokorenom monologu.

Ćustić osjeća način rezoniranja i potencira u scenskoj interpretaciji Selimovićevu filozofičnost. Tek u naznakama svog Ahmeda Nurudina Slobodan Ćustić će se zaputiti, prije svega fino stiliziranim pokretom, metafizičkoj suštini Selimovićevog teksta.

Skladna statura ovoga glumca došla je do izražaja i kroz kostimografski minimalizam Dušana Šordjana.

Ćustić je, istina, imao određenih problema sa tačnim izgovaranjem pojedinih, za Selimovića karakterističnih riječi, gdje je pogrešnom akcentuacijom, zapravo kvario kompletan utisak svoje dobre ekspresivne moći, kojom je djelovao na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta.

Izbor muzike bio je prikladan, a u tonskoj obradi Zorana Jerkovića stvarana je atmosfera tekije, derviškog života u tišini i potpune trijumfalne teatarske tišine an general.

Ova mala predstava, zaronjena u monologe i solilokvije Selimovićevog junaka, lijep je doprinos scenskom čitanju pisca koji je od pojave svojih kultnih romana Derviš i smrt i Tvrđava imao niz scenskih verzija proze.

Ćustićev pokušaj je refleksivni odnos, s jedne strane prema Selimovićevoj prozi, a s druge strane prema maloscenskom prostoru kao mogućnosti stvaranja odjeka Selimovićeve životne, i u književnom smislu vrhunske zapućenosti u najkrupnija pitanja čovjekovog bitka i opstanka, ovozemaljskog!