TEKST KOJI NE STARI

Povezani članci

• Godišnje izvješće o radu Vlade
• Esad Bajtal: Dotične studentice slijede ustaljeni narativ socijalne etno-patologije javnog negiranja genocida i heroiziranja zločinaca
• Čedomir Petrović: Tajni život Hranislava Dobrića – OTMICA
• KONTROLIRANA MEMORIJA I KREIRANJE ZABORAVA
• Na vratima šibenske crkvice koja je ugostila ratnog zločinca Kordića osvanuo popis njegovih žrtava
• Jezikom protiv plemena

Ljubomir Simović „Čudo u Šarganu“, režija i adaptacija Egon Savin, Narodno pozorište Beograd

U paleti projekata koji su trenutno na repertoaru beogradskih teatara, a koje je svojom redateljskom lucidijom prispodobio Egon Savin uspjelim ostvarenjem novog čitanja poznatog teksta akademika Ljubomira Simovića Čudo u Šarganu, neku vrstu scenske pozlate dala je izvrsna glumačka podjela, u neku ruku autentična kada je u pitanju ovaj scenski provokativan, duboko poetski intoniran disput Simovića o tragosu življenja Srba kroz stoljeća.

Prvi dio predstave Egon Savin koncipira u gotovo skučenim i prostornim i mizanscenskim linijama, u nekoj vrsti scenskog minimalizma, dok drugi dio (grobljanski sa nizom križeva na kosoj plohi) nastavlja tu minimalističku logiku, sa blagom akcentuacijom nekih temeljno glumačkih širina, koje sami glumci u prostoru postvaruju!

Punoću likova Srbije, neku vrstu masnoće, temeljnog mentalitetnog namaza u ovu predstavu donose prije svega glumice Dušanka Stojanović (Ikonija), Nataša Ninković (Gospava), Hana Selimović (Cmilja)…

Stavra Nebojše Kundačine, takođe je svojevrsna mentalitetna slika srpskog kafanskog logiciranja.

Ipak, najslojevitiju kreaciju dao je Predrag Ejdus, taj obelisk i bard suvremene srpske kazališne glume tumačeći lik Prosjaka, sa dubinskim polifonijama karakterološkog tipa. Zanimljiv je lik Vilotijevića, političara za sva vremena, donio Boris Pingović.

Scenografija Geroslava Zarića je minimalistički intonirana, ali u značenjima polifona, a glazbena rješenja Egona Savina su ne samo upotrebljiva nego zasigurno veličanstvena!

Maestralni tekst Ljubomira Simovića, koji odolijeva i traje u vremenu (premijerno izveden sedamdesetih godina prošlog stoljeća) nešto je što ponesete sa ove predstave kao teatarski neprolaz!

Poezija teksta i njena scenska postvarenja kroz miješanja svijetova, epoha u kojima Srbija ratuje, oplakuje, pije i banči kod Simovića se pretvara u jedan poetski amalgam iz kojeg talentirani scenski vidioci polučuju čisti nektar čudesnog poetskog sadržaja epoha u kojima i o kojima veliki pjesnik zbori.

Sretna je kultura, a posebice književnost u kojoj stvara pjesnik lucidnog čitanja malih stvari iz naših života, kakav je majstor Ljubomir Simović.

Ekstrakt njegovih poetskih lučevina drugi je majstor, Egon Savin, donio na pozornicu Narodnog pozorišta Beograd kao svoj nesumnjivi doprinos europskoj odiseji srpskog teatra i njegove zapućenosti, prije svega ka sebi i svom nacionu, sa svim povisilicama i snizilicama, ali i prema širokim civilizacijskim obzorjima!