TEŠKO BEZ OKOMICA

Povezani članci

• Zlatne devedesete
• Imovinski napredak bh. političara
• Hvala ti za moju sretnu mladost
• STRANKA PAMETNO TRAŽI PROVEDBU ZAKLJUČKA GRADSKOG VIJEĆA O UPISU POSEBNOG PRAVNOG REŽIMA ZA PARK ŠUMU MARJAN
• Bilten SNV-a: Diskriminacija Srba porasla za 57 posto
• Pretjerani hvalospjevi Milana Rakovca o knjizi i autoru koji se nije bavio proučavanjem žrtava kraških jama!

Boraveći na festivalu Pozorišno proleće u Šapcu uočio sam neke stvari koje bitno određuju sudbinu teatarske, ali i umjetnosti uopće u Srbiji i regionu…

Najvažnijom mi se, ipak, ukazuje nedostatak umjetničkih i ljudskih okomica, koje su nekada estetički arbitrirale, a to znači i određivale budućnost teatra, putove kojima će se kretati scenska umjetnost u godinama i decenijama pred nama.

Teatre danas vode nedignitetne osobe, uglavnom. Čast izuzecima.

Teško je zamisliti Jugoslovensko dramsko pozorište bez takvih ljudskih gromada, gospode i arbitara umjetnosti, kakvi su bili Stupica, Dedinac, Ćirilov, Buca Mirković… Pa onda Narodno pozorište u Beogradu bez Velimira-Vece Lukića, a da ne govorim o Ateljeu 212 gdje su nekad, u sretna vremena, Mira Trailović, Borislav Mihajlović Mihiz, Jovan Ćirilov i Borka Pavićević praveći fini balans između nacionalno-zavičajne literature i najšire moguće verzije kozmopolitizma u domaćoj i stranoj literaturi stvarali kazalište europske snage i relevantnosti.

Nije drugačije, pogotovo sa kazališnom kritikom. Kad nabrojim negdanje prosuditelje: Eli Finci, Muharem Pervić, Slobodan Selenić, Vladimir Stamenković, Milosav Buca Mirković vidi se prava provalija koja je stvorena na polju kazališne kritike i estetike između vremena punog aktiviteta ovih osoba i doba koje upravo proživljavamo, a u kojem nedostatak ovih korifeja kazališne duhovnosti stvara prostor pigmejcima u svim oblastima teatarske umjetnosti.

U Sarajevu i BiH je situacija identična, ako ne i gora, bremenitija, složenija i teža.
Nema u teatru više Vlajka Ubavića, Jurislava Korenića, Josipa Lešića, nema u kazališnoj kritici Velimira Stojanovića, Luke Pavlovića…

U Skopju nema Bakevskog, u Zagrebu Foretića i Brečića, a Mani Gotovac se sve češće posvećuje prozi i direktorovanju, tako da ni tamo u kritici nema svjetonazornih okomica.  Da ne govorim da aktivnog u teatru nema ni Vjerana Zuppe, koji je osmislio uistinu genijalni Teatar ITD.

Nema u Splitu u kazališnom životu prisutnog Ivice Restovića niti kritičara Anatolija Kudrjavceva.

Evidentno je da je teško bez okomica duhovnosti na južnoslavenskom prostoru. U njihovom odsustvu cvjeta kvazi stvaralaštvo, umjetnost zamjenjuju surogati i nekreativnost na mnogim planovima.

Tragično je ovo doba golemih zabluda!