Tri hefte neba

Goran Sarić
Autor 14.7.2017. u 08:34

Izdvajamo

  • Sestra Sonja mi vadi krv. Ruka laka i njezna. Odjednom odnekud - iz susjedne sobe? - tihi, krhki glasovi. Sve nadjačava neko dijete. Pjevaju rođendansku pjesmu. Ničeg tužnijeg od rođendana, dječijeg, u pustoj bolnici.

Povezani članci

Tri hefte neba

***

 

Zmaj hladnog pepela

 

Gledam tako,

na ekranu,

uz čips i škrgut noge koje više nema,

Godišnjicu pada Srebrenice:

jedna “naša”,

rumena a drčna,

na svom terenu,

vatreno grdi goste,

došle da otvore

njihovom lovom iz tla iznikao

Memorijalni centar Potočari.

“Plavci” – ubice

tenkovima gazili ljude,

uzimali žene,

tukli našu djecu.

Mrze nas.

Mrze.

 

Pa poče da trga

već, za izložbu,

postavljene

slike i postere.

A ovi, Lale

sa daleka puta,

šute i gledaju dolje,

u krvlju natopljenu zemlju.

Potom ta ista,

zmaj hladnog pepela,

ko zna čime i kako otkravljena,

iz tašne poče žurno da vadi

neke slike.

Vidi,

ovo mi je unuka!

(Mala, stvarno, za upisa:

sunčane, kosica, frizurica.

Ribica.)

Hoće u manekensku,

a mi to ovdje nemamo.

Ne bih žalila…

I ruka joj,

u tašni,

krenu za nečim drugim.

 

A onaj tvrdi pogled,

u treptaju oka,

od kopca u lovu,

do zeke,

samog i bibavog,

na otvorenoj livadi.

***

Danas sedam dana od operacije. Prvi put sam u wc. Mali korak za čovječanstvo…

Samo neka sam pobjegao od urinala i tute!

Popodne Sven i ja dugo sjedili vani, u vrtu. U jednom trenu iza njegovih leđa ugledam malog sivog zeca.

Ih što bi bio dobar za gulaša, dere se Bosančeros u meni.

***

Jutros prvi put krišom mjerkao gaćice mlade sestrice, jasno ocrtane pod pantalonama.

Dobro je. Živ sam.

Živ sam!

***

Predveče nas, mene i D., koja se sjajno drži i ne da suzi na sebe, uveli u sobicu obojanu živim bojama i punu nekih ljupkih stoličica, kao za patuljčiće.

Saopštiće nam, tu, definitivnu dijagnozu, uzrok svih ovih belaja.

I, stvarno, DIXIT: rijetka bolest krvi i koštane srži, koja producira previše trombocita, kojih se onda organizam ne zna riješiti. Zbog toga imam i povećanu slezenu. Da bih te sejtane krvi držao pod kontrolom, cijeli život ću, u određenom ritmu, morati primati injekcije. Pa dokle izduram.

“E, moj mladiću, uvijek ima i gore. Mogli su ti, evo sad, reć’ da imaš još samo tri hefte neba”, kao da čujem promukli, topli, glas “mog” Zuke Džumhura.

Uz onaj njegov blagi, mudri osmjeh čovjeka koji sve zna. I odmah mi, zbog tog glasa niotkud, bi mnogo lašnje.

Zuko, i njegova Zelena čoja Montenegra.

***

Sestra Sonja mi vadi krv. Ruka laka i njezna. Odjednom odnekud – iz susjedne sobe? – tihi, krhki glasovi. Sve nadjačava neko dijete. Pjevaju rođendansku pjesmu.

Ničeg tužnijeg od rođendana, dječijeg, u pustoj bolnici.

Goran Sarić

Goran Sarić
Autor 14.7.2017. u 08:34