Turbulentna vremena hrvatskog tjednika Feral Tribune

Povezani članci

• “CRNI KOS” za rođendan
• Živio socijalizam!
• Susret sa autorom – četrdeset godina stvaralaštva Uzeira Bukvića
• Offshore za ubojice
• Mostarci i jutros drže blokiranu deponiju, tokom dana očekuju akciju policije
• Ustanak u Srbu

U prvom od dva teksta BIRN-a posvećena listu Feral Tribune govorimo o vremenu kada je prije 25 godina pokrenut ovaj tjednik, koji je vodio konstantnu bitku s režimom Hrvatske 1990-ih godina, a koji i dalje stoji kao najdugovječniji simbol neovisnog novinarstva.

Sven Milekić – BIRN

Split, na trećem katu zgrade na Šetalištu Bačvice 10, glasna rock muzika odzvanja hodnicima u noć. U zgradi u kojoj se nalaze brojne udruge i manje stranke, smjestio se atelje lokalnog umjetnika Pave Majića.

Među šarenim geometrijskim oblicima na njegovim radovima, u bojom zaprljanoj bijeloj kuti, Majić objašnjava kako mu je žao da „Feral nije preživio“.

Upravo u tim prostorijama u kojima je Majić, kao i većina trećeg kata te zgrade, prije 25 godina počeo je djelovati legendarni antisistemski satirični tjednik Feral Tribune.

Nekadašnja redakcija Ferala danas je umjetnički atelje. Foto: Sven Milekić/BIRN.

U prvom broju Feral je startao s velikim naslovom „Ante Pavelić pronađen živ“ najavljujući „ekskluzivan intervju“ s vođom ustaškog pokreta koji je preminuo prije više od 33 godine, sugerišući ironično „da se njegov duh vratio u politički život u Hrvatkoj“.

Naslovnica pokazuje jednu ruku kako uzima policijski pendrek iz ruku druge osobe, uz naslov „štafeta mladosti“ – parafrazirajući štafetu koje se tijekom Jugoslavije donosila njenom predsjedniku Josipu Brozu Titu – koju čitateljima poklanjaju povodom 71. rođendana tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.

Feral je bio jedan od rijetkih medija u Hrvatskoj koji se suprotstavio Tuđmanovom režimu tijekom 1990-ih, kada je večina medija bila pod kontrolom vlade. Sa svojom satirom i istraživačkim novinarstvom, Feral je predstavljao prostor za novinarsku slobodu, nudeći alternativu dominantnom narativu u državi.

Sve do svog zatvaranja 2008. godine, koje je bilo posljedica nedostatka reklama, tužbi i financijskih problema zbog uplitanje države, Feral je bio važan jer je pružao prostor mnogim uglednim novinarima, urednicima i kolumnista koji su u drugim medijima dobili otkaz ili su bili marginalizovani i koji su tražii slobodnije okruženje u kojem bi se mogli izraziti.

Feral Tribune – ideja rođena iz nužde

Prvi broj Ferala; orginalni logo lista kreirao je Boris Dežulović. Fotografija Lea Nikolića/Sven Milekić/BIRN.

Feral se rodio u ljeto 1988. kao satirični podlistak na jednoj stranici tjednika Nedjeljna Dalmacija, a pokrenuli su ga Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić, kasnije prozvani trio Viva Ludež – nazvan prema dijelovima njihovih imena i prezimena.

Novi list je brzo dobio publicitet. „Već nakon mjesec dana smo bili zabranjeni,“ kaže Dežulović kroz smijeh.

Razlog za zabranu je bio satirični prilog koji se ismijavao s mitinzima u organizaciji predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji su tada dominirali jugoslavenskom političkom scenom.

„Mjesec dana prije toga smo bili studenti koji su tulumarili, a sada smo bili po svim novinama, prikazani kao razbijači Jugoslavije, socijalističkog bratstva i jedinstva“, objasnio je Dežulović.

Na sudu su oslobođeni, a tadašnji sudac Branko Šerić obrazložio je svoju presudu izjavom kako je satiri „zagarantirana sloboda mišljenja“.

‘Viva Ludež’ – Ivančić (lijevo), Lučić (u sredini) i Dežulović – na početku 1990-ih. Fotografija Lea Nikolića.

Feral je zatim kao podlistak prešao u dnevne novine Slobodna Dalmacija, ali nakon što je list preuzeo biznismen blizak Tuđmanovoj vladajućoj stranci, trio je odlučio da nastavi zasebno.

U jeku ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1. lipnja 1993. godine, Feral je nastavio kao nezavisni list – veliki poduhvat na tadašnjoj medijskoj sceni, koja je većim dijelom bila pod utjecajem vladajuće stranke, Hrvatske demokratske zajednice, HDZ.

„Ta ideja se rodila iz nužde, nismo mi sanjali da radimo neku svoju novinu, nego kad je Slobodna Dalmacija pala, nije se imalo gdje; nije postojao taj medijski prostor gdje bismo mi uopće mogli pisati“, rekao je Ivančić za BIRN.

„Onda se rodila ideja, ‘ajmo nešto probati’, a ako ne, onda možemo ić’ u inozemstvo prati suđe“, dodao je on kroz smijeh.

Split 1990-ih kao Casablanca

Pripadnici jedinice “Rafael vitez Boban” Hrvatskog vjeća obrane paradiraju u Splitu 1995, uzvikujući da su ustaše i veličajući ustaškog lidera Antu Pavelića.

Kako bi se pokrili troškovi tiska prvog broja u neovisnom izdanju, trio je posudio novce.

„Nismo imali pojma kolika je ta ilegalna publika“, rekao je kroz smijeh Ivančić

Dodaje kako su slučajno odštampali 30,000 primjeraka, koji su se prodali praktički odmah prvi dan.

U to vrijeme je u Splitu vladala ratna atmosfera – iako grad nije bio na fronti – a Feral je bio doživljen kao stranac u gradu.

„Mi smo bili u toj maloj redakciji na Šetalištu Bačvice 10, kao u nekom azilu ili atomskom skloništu, odvojeni od tog užasa oko nas … Splitom tada hodaju klasični ustaše, crnokošuljaši s oznakama „U“ na kapama i kalašnjikovima“, prisjetio se Dežulović

„Mi smo se u Splitu uvijek osjećali kao da smo pali s Marsa u taj grad; nismo imali nikakvih dodirnih točaka s njime“, rekao je Ivančić.

„U Splitu je bila mračna atmosfera. On je bio neka verzija Casablance (iz legendarnog hollywoodskog filma): nisi na liniji fronte, ali su tu šverceri oružja i droge, mračni polusvijet koji se vuče oko rata. Uz to imaš tu masovnu otimačinu vojnih stanova, uz agresivnu desničarsku atmosferu“, dočarao je atmosferu Ivančić.

Feral – između rock benda i Monthy Pythona

Redakcija Ferala, slijeva nadesno: Lučić, Heni Erceg, sredni prst Rinoa Belana, Nebojša Taraba, Leo Nikolić, Dezulović i Ivančić. Fotografija Lea Nikolića.

Neprijateljska atmosfera u gradu i državi nisu utjerali defetizam u Feralovu redakciju.

„Mi nikad nismo funkcionirali kao super profesionalna redakcija u kojoj svak’ zna svoj posao i niko’ se nikome ne miješa u posao niti imam ikakav kontakt osim poslovnog. Mi smo se družili, svaki dan nakon posla smo zajedno išli u kafiće ili u Mirovu birtiju. Tako da samo zaista bili ko’ jedna obitelj“, rekao je Dežulović.

„To nije bila kao klasična redakcija, više kao neki rock n’ roll bend,“ dodao je.

Ono što u Feralu nije nedostajalo, bila je kreativnost.

„Feral je bio ozbiljan kreativan pogon od samog starta … Nas trojica kad bi radili satiru, bili smo međusobno lišeni taštine. Kad bi jedan drugome rekao ‘to ti ne valja’, ovaj drugi ne bi pitao zašto“, objasnio je Ivančić.

Časopis je razvio jedinstveni, hibridni stil izvještavanja, kombinirajući satiru, ozbiljno istraživačko novinarstvo, kao i više književnih oblika.

Damir Pilić je počeo raditi za Feral 1994. godine. Dan-danas se sjeća duhovitih i kreativnih kolegija u Feralu, gdje je trio vodio glavnu riječ.

„Njih trojica, osim što su izvrsni novinari, su najduhovitiji ljudi koje znam. Kad još uz to imaš Ivicu Ivaniševića i Čiću Senjanovića (novinari), ja sam svaki put na kolegiju imao osjećaj da gledam Monthy Python“, rekao je Pilić za BIRN.

„Osim toga, svi oni su bili vrhunski intelektualci. Viktor je nama govorio, ‘morate čitati novine da bi bili informirani, ali morate čitati knjige, da bi imali rječnik’. To mi nikada poslije više nitko nije rekao“, dodao je on.

Feral i Tuđman – David i Golijat

Tuđman kao ‘Franjo 5’ – referenca na holivudski klasik ‘Jaws’, Tuđmanovo izmišljeno svjedočenje pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, na kojem kaže: “Časni sud, nisam živ”. Fotografija Lupiga.

Vlada i dužnosnici HDZ-a su, što možda ne iznenađujuće, kritizirali Feral, optužujući ga za antihrvatsko izvještavanje u vrijeme kada je zemlja bila u ratu.

Iako je u prvim nastupima u Splitu 1990. godine još pozitivno govorio o Feralu, hrvatski predsjednik Tuđman ubrzo je promijenio ton i govorio o tome da „nekakve feralovske sramote“, „sramote Split i Hrvatsku“.

Godine 1996. državno odvjetništvo je pokrenulo proces protiv Ivančića i novinara Marinka Čulića zbog teksta u kojem su tvrdili kako se Tuđman ugledao na politiku pomirenja nekadašnjeg španjolskog diktatora Francisa Franca.

Iako je proces pokrenut od državnog odvjetništva po službenoj dužnosti, Tuđman je kao predsjednik mora potpisati da se slaže s tim – što je i učinio.

U kasnijim medijskim nastupima, Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić, koji je Feral okarakterizirao kao „ultraljevičarski i antihrvatski“, rekao kako je Tuđmanu zapravo žao zbog takvog pristupa Ferala prema njemu, ali da ih zapravo nikad nije mislio zabraniti.

Vezano za Tuđmana, Ivančić smatra da je on jednostavno bio iznimno neduhovit čovjek i imao „osobnih problema sa satirom kao takvom“ i time je postao pogodna ličnost za satiru.

„S druge strane, to je bilo doba autokratske vlasti. Bilo je normalno da Tuđman odlučuje o svemu – od nogometa, preko ekonomije do rata – i u tom smislu je bilo normalno da smo mi fokusirani na njega kao simbol vlasti“, dodao je Ivančić.

Naslovnica s Tuđmanom i Miloševićem obišla je planetu

Naslovnica iz 1993. s Tuđmanom i Miloševićem; kasnija verzija je uključivala i Aliju Izetbegovića – reakcija Ferala na Dejtonski mirovni sporazum. Fotografija Lupiga i Lea Niikolića.

Ono po čemu je Feral postao poznat su satirične naslovnice s duhovitim naslovima. Naslovnice su, uz obilate reference iz popularne kulture i dnevne politike, uključivale fotomontaže političkih zvaničnika i drugih moćnika.

Zbog tih naslovnica i satire koja se bavila najtežim društvenim i političkim temama je uredništvo također legendarnog Charlie Hebdoa posjetilo Split i redakciju Ferala 1994. godine.

Leo Nikolić je radio kao grafički urednik i dizajner lista od njegovog prvog do poslednjeg broja. On se podsjeća kako je nastala glasovita naslovnica Ferala od 28. prosinca 1993. godine, koja pokazuje polugole Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića zagrljeni u krevetu.

Naslov je glasio, „Jesmo li se zato borili“ – referenca na poznatu izreku partizanskih veterana nakon Drugog svjetskog rat. Naslovnica se na ironični način osvrtala na mirovne pregovore u Ženevi, na kojima su sudjelovali i Tuđman i Milošević.

Nikolić je nadalje objasnio kako su tijela Ivančića i Dežulovića u krevetu u Lucićevom stanu, uz Photo Shop, korišteni za legendarnu naslovnicu.

„Redizajn te fotomontaže je više puta ponavljan, a nešto slično su napravili nedavno s Kolindom Grabar Kitarović i Aleksandrom Vučićem. Ta je naslovnica postala opće mjesto u regiji, pa i na širem istočno-europskom prostoru,“ objasnio je Nikolić.

Iako je naslovnica zadobila pažnju svjetskih medija, a New York Times ju uokvirio u svojoj redakciji, reakcija državnog režima je bila žestoka i brza.

Prvi okršaj s vlašću

Naslovnica s porukom “Pazi Leđa”, kada je Ivančić bio mobiliziran, koja fotomontažom prikazuje kako glavnog urednika progoni zvaničnik HDZ-a Drago Krpina, glasni kritičar Ferala; “Feral vas oslobađa”, parafraza slogana nacističkog logora “Arbeit Macht Frei”. Fotografija Media centra Sarajevo i Lea Nikolića.

Već za Staru godinu, vojni policajci su došli u redakciju Ferala uručiti poziv za odlazak na bojište Ivančiću. Rekli su kako će ga pričekati ispred.

„Meni se uopće nije dopadalo da na Staru godinu budem u kasarni. Oni su čekali ispred, međutim u dogovoru s fotoreporterom ja sam brisnuo i došao u Zagreb, jer sam htio da stvar bude javno obznanjena. Imao sam loš osjećaj, jer sam vidio da je to kaznena mjera prema meni, ništa regularnog tu nije bilo“, objasnio je Ivančić.

Ivančić se prikrio u Zagrebu na nekoliko dana dok su u Feralu obavijestili međunarodnu zajednicu. Onda se vratio u Split i javio vojnoj policiji i da dođu i da ga pokupe.

Policija ga je uhitila, stavila u vojni zatvor na nekoliko dana i odvela u kasarnu Dračevac blizu Splita, gdje je odradio kraću vojnu obuku, te je ubrzo nakon toga otpušten.

Dežulović dodaje kako je Ivančićeva mobilizacija bila protivna dogovoru koji je Ministarstvo obrane napravilo s medijskim kućama.

„Bilo je to van svih i običaja, a na kraju krajeva, izravnog dogovora hrvatskih izdavača s Ministarstvom obrane po kojem se urednici i novinari zapravo nisu, bili su pošteđeni mobilizacije, pošto smo kao novinari, u krajnjoj liniji, i bili na frontu i bez poziva“, objasnio je Dežulović.

„Osim toga, to je bio najlakši način da makneš unutrašnjeg neprijatelja. Mobiliziraš ga i on nastrada na frontu i riješio si problem. Teško će me netko razuvjeriti da se i o tome nije razmišljalo u Viktorovom slučaju,“ dodaje Dežulović.

Međutim, Ivančićev relativno brz izlazak iz kasarne bio je tek privremena pobjeda Ferala, jer je država uskoro počela sa još izravnijim pokušajima destabilizacije lista, koristeći financijske i pravne pritiske – koji su na kraju doveli do gašenja časopisa.

Drugi dio BIRN-ovog teksta o tjedniku Feral Tribune: Feral Tribune: Država uzvraća udarac