U pepelu zavičaja

Autor/ica 👤Mile Stojić 21.8.2013. u 08:54

Povezani članci

Piše: Mile Stojić, E-novine

Riječju pjesništvo (Dichtung) u njemačkom se jeziku određuje svaka jezična umjetnina, a imenica “pjesnik” podjednako se odnosi i na liričara, dramskog pisca i romansijera. Pjesništvo je u njemačkom jezičnom osjećaju sveukupna beletristika, tako da se odredba “pjesnik” podjednako upotrebljava uz djela Goethea, Hartmana von Auea, Gottfrieda Benna i Thomasa Manna. U našem jeziku nešto je drugačiji slučaj – imenica pjesništvo uglavnom se veže za liriku, a kad se spominje u vezi sa romanom, to je manje više u negativnom značenju. Reći za nekog romanijera da je pjesnik u nas pretežno znači da njegovi romani i nisu kakva književnost, već više proizvoljna i neprecizna naklapanja i patetične nebuloze. Pa ipak, uprkos svemu tome, uobičajeno je i ovdje, primjerice, za Andrića kazati da mu svaka rečenica zvuči kao stih.

I baš tu se, u tom jezičnom majstorstvu i preciznosti, u toj književnoj melodiji krije duboka razlika koja dijeli literaturu od običnog govora i pisanja. Svako pisanje koje se uzdiže iznad običnog komunikativnog diskursa i preobražava se u jezičnu umjetninu (sprahliches Kuntswerk) jest poezija. Stoga književnost Mirka Kovača (1938), njegovi romani i pripovijesti jesu pjesništvo: po svojoj preciznosti, dotjeranosti, eleganciji i muzikalnosti, rječju po nesvakidašnjem jezičnom umjeću, svojstvima koje njegove knjige izdvajaju iz stotina drugih suvremenih djela našeg jezika. No, da ne bi bilo zabune, moramo još jednom istaći: Kovač ne poetizira stvarnost, već u umjetničkom procesu otkriva (i stvara) njezinu poeziju, a romaneskni ili pripovjedački rezultat tog procesa je jedna impresivna jezična umjetnost.

I, logično, nakon desetak proznih knjiga, Kovač nam nudi i jednu “čistu” zbirku stihova. Zbirka “Razvalina” nije plod autorova koncepta, ona tek derivira autorova “neposredna” prozodijska iskustva. “Razvalina” je, dakle, zbirka stihova, niska onih kristalnih segmenata iz autorove duhovne laboratorije, koji su se jedino mogli izraziti stihom. I potpuno je nebitno radi li se o autonomnim poetičkim cjelinama, fragmentima nekog već obrađenog djela, ili o “nusproduktima”, ostacima koji su trebali pripadati nekom drugom Kovačevu literarnom kompleksu, ali im nije bilo suđeno. Među koricama Kovačeve pjesničke zbirke vrlo lako ćemo prepoznati uvodne dijelove njegovih romana (Riječi istine), potom iskričave fragmente priča (Pronađeno u očevoj knjizi izdataka i prihoda bakalnice za 1937. godinu), poetske «poslanice» koje je autor u sedamdesetim godinama sa stranica književnih časopisa odašiljao piscima, vjerujući tad, valjda, u prosvjetiteljsku moć književnosti (Molitva za intelektualca). Ovi, već viđeni, redovi funkcioniraju sad u drugom kontekstu i na drugi način, udjenuti među ujevićevske pesimističke sekstine i posmodernističke “poeme” Kovačeve, u kojima on izmiruje vlastite račune sa svijetom i životom.

Netko je već jednom napisao, valjda Carver, da moderna pjesma i nije drugo do komprimirana priča, toliko zbijena da njena gustoća počne isijavati ona meta-značenja, one silnice i zračenja koja određuju svaki poetski govor otkad on postoji. Kovač, dakle, priča, naslanjajući se na arhaične narativne obrasce, ali dodajući im nesvakidašnju jezičnu energiju. Tako nastaje pjesma – sublimat, pjesma – komprimat, pjesma – sjemenka u kojoj se kriju sva svojstva nekog stabla, koje je spržio grom. Iako su sve pjesme u knjizi, izuzev posljednje, nastale prije gotovo tri desetljeća, u njima se nazira slutnja našeg usuda. Naravno, da je sam naslov uslijedio kasnije, ali turobna atmosfera Kovačevih inkantacija kao da sluti klanje i apokalipsu, kao da sluti razvaline: Sad braća počivaju,/ prazne ih lubanje navode na svirepa djela. / Praznina će pomutiti budućnost,/ sve što je prošlo nadolazi.(“Evo knjige u koju nema sumnje”).

Ono što je tipično za cjelokupnu Kovačevu literaturu, pa i ovu netipičnu knjigu (Razvalina, op. a.) jest kršćanska metafizika, koja stoji u podlozi njegova pisma, ali koja se neprestano urušava, osipa. Kovač čak i formalno “oponaša” mudri jezik Starog zavjeta, izbjegavajući metaforu, ali mu dodaježestinu suvremenosti, jauk bogohulne prispodobe. Ta filozofija “ruševnog kršćanstva” (termin je skovao Hugo Fridrich u povodu Baudelairea) ako nas više i ne šokira – jer šokirati nas ne može više ništa – onda nas barem upućuje na propitivanje, na razmišljanje o uzaludnosti svake vjere. Uđoh u crkvu – ruinu, / Razvalinu, ruševinu, urvinu, / Tu gdje me jedan mladić zgrabi za mošnje. / Vidjeh Bogorodicu koja okreće glavu / I njezina sina kako čisti riblje kosti / Sve se svrši u trenutnoj boli.(“Razvalina”). Zar ovi stihovi, tako karakteristični za Kovača, ne govore o sumraku svijeta, koji karakteriziraju razvaline crkava i bogomolja, crkava u kojima se ne nalazi put ka spasenju, nego se tek produžavaju muke jednog života bez Boga, jednog putovanja bez nade.

Photo: www.matica.hr

Slijedeći svoje trajne opsesije o izrazu raspolućenosti čovjekove između duha i tijela, pjesnik miru i pobožnosti kršćanskih rituala suprotstavlja nemir i vrisak tijela. U pjesmi “Žena nad jezerom” opisuje se zako siloviti seksualni odnos sa ženom u koroti, ženom koja je izgubila muža i strasno se, vođena primitivnim instiktom, podaje drugom. Jer, divlje sile prirode slične su orguljama mračnih bura, pjevao je Trakl, a Kovač se miri s njihovom divljinom, on tu divljinu pripitomljuje: Vjerujem u to čudo / Prirodnih tvari / Dok nad jezerom cvili mužjak / Za pticom koja roni. Cjelokupna poetska “Filozofija” Kovačeva zasniva se na potrazi nježnog u grubom, na plauzibilnosti tih na prvi pogled životinjskih čovjekovih svojstva. U pjesmi “Volim stare stvari” on izriče pohvalu prolaznosti, kao naše jedine vječnosti: Volim sve što u sebi nosi smrt epohe, / Volim zadah truljenja. / Volim sve sačinjeno u slavu raspadljivog života. Tu ružmonovsku apoteozu raspadanju on će izraziti i u svojim rimovanim varijacijamna, gdje govori kako naš netaknuti duh neprestano biva uništavan od prisutnosti nebića, ništavila.

Kovač se u svojim imaginarnim putovanjima uvijek vraća zavičajnim vedutama Kotora, Dubrovnika. On piše pohvalnice Mediteranu i Mediterancima, govoreći tako o mogućnostimna jednog života u antičkim elementima, gdje Izdužuju se antičke sjene / krivudaju staze / koje vode naviše. Međutim, od toga uzdignuća nije ostalo ništa, samo posrtanje, samo spoticanje, samo vraćanje istom sizifovskom paklu. U tom mračnom prostoru ne preostaje nam ništa drugo nego slati riječi poput karata pasijansa, da bi se dočarala apokaliptična slika naše “Zimske idile”. To je u knjizi jedina pjesma iz našeg sadašnjeg vremena (napisana 1992.), i njezini su slogovi istrzani, prekinuti, jer su mržnja i smrt napučili naša srca i naše misli. Nema više one pjesnikove poslovične brige za klasičnom ljepotom i formom – ostaje tek ironija među iskrzanim riječima, razbacanim i suhoparnim suglasnicima, kao, kako bi to rekao Herbert, “akcentima nad ništavilom i prahom”.

Na kraju, nek bude primjećeno i to da je prva Kovačeva knjiga stihova druga njegova knjiga koja se objavljuje u Bosni i Hercegovini. Nakon romana «Kristalne rešetke», po mnogima najboljeg njegovog djela, koje je objavio u ratnom Sarajevu 1995., Mirko Kovač svoje pjesme sad tiska u rodnoj Hercegovini, kojoj je u svojim romanima, pogotovo u romanima, poglavito u romanu “Vrata od utrobe”, podigao spomenik trajniji od mjedi.

U anketi o najboljem bosanskohercegovačkom romanu, koju sam prije desetak godina priredio u sarajevskom časopisu Dani, većina kritičara prepoznala je Kovača, uz Andrića i Selimovića kao, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih modernih spisatelja, mada sam autor u Bosni nije književno živio nikada. Sad, kad se Razvalina pojavljuje u razvaljenom zavičaju, to poprima i simboliku piščeve osobne drame i njezine i istovremeno apsurdne paradigme – pobjegao iz srpskog mraka u hrvatsku tamu, da bi, poput feniksa, ponovo nikao u vlastitoj rodnoj ruini. U pepelu zavičaja.