Uz Dan zaštite životinja – Da li bismo rekli vremenu da stane?

Povezani članci

• Bogić Rakočević: Hibridna knjiga
• U Sarajevu promoviran novi roman Elvedina Nezirovića
• Pjesme iz Bulevara Narodne Revolucije
• Ovacije za savremenu plesnu predstavu Metronomija
• DVADESET GODINA AMELIE NOTHOMB
• Zavetnici

Dragi moji, prijateljice i prijatelji, neupitno je da li vas volim i da li poštujem vaš izbor u pogledu vaših svjetonazora, vjere, političkih uvjerenja, kulturnih stremljenja i svega ostalog što predstavlja kolektivnu društvenu i individualnu svijest. Iako sam svojevremeno u svojim oštrim kritikama prelazio granice nedodirljivosti bića drugog, znam da ste me shvatali iako se možda niste oglašavali svojim neslaganjem, iskazujući time veću tolerantnost od moje, dokazujući da ste bolji prijatelji od mene.

Piše: Marijan Hajnal, marijanhajnal.wordpress.com

Riječ je o osjetljivoj temi, čestitanje vjerskih praznika. Sigurno ste ranije zapazili da sam izazvao buru protesta kod nekih Facebook „prijatelja“ koji su se žestoko i zlonamjerno obrušili na mene kao čovjeka, jer sam objavio tekst „Zašto ne čestitam Božić“. Njima nisu bili važni argumenti, već osjećanje lične pogođenosti, stavljajući se u poziciju bogomdanih branitelja „napadnute“ vjere, identificirajući sebe sa njom. Ma koliko da sam dokazivao da mi nije bila namjera nikoga povrijediti, ti ekstremni politikanti svojih vjeronauka nisu odustali prikazivati me kao negativca. Naravno, ostajući pristojan i dosljedan znanosti, a i humanosti, nisam ih uvrijedio, štaviše, pozvao sam ih da mi dođu u goste u Izrael, da skupa obiđemo njima sveta mjesta i da razgovaramo. Na tome se naš razgovor nije završio, neko vrijeme je moj tekst (prema njihovom nahođenju, sporni)  objavljivan u glasilima mutne orijentacije i u svakom slučaju neprijateljske ne samo prema meni već i prema svakoj ideji mogućeg zajedništva u bivšoj nam domovini, otkrivajući na taj način temelj svog osobnog ekstremnog istrajavanja na principu „svako za sebe i svoj u svom ataru“.

Odrastao sam u ateističkoj porodici u kojoj se ipak poštovao red i vjerski praznici su se čestitali komšijama i prijateljima, ali ja sam u tri slučaja ostao po strani od te tradicije. Prvi slučaj sam prethodno spomenuo, a drugi se odnosi na Kurban-Bajram. Kao vegetarijancu-veganu teško mi pada ubijanje životinja i njihovo žrtvovanje za nešto što u osnovi ima (prema mom ubjeđenju) mitsku, pa čak i okultističku pozadinu. Osam stotina miliona životinja pogubiti za jedan dan… Treći slučaj tiče se mog neprihvatanja čestitanja meni i članovima moje porodice jevrejskih praznika. Znam da mnogi od vas (iz najbolje želje, ali i iz razloga nedovoljne obaviještenosti) po inerciji pretpostavljanja da ako živim u Izraelu vjerovatno svetkujem jevrejske praznike, želite mi čestitati neke od njih, a njih ima priličan broj, koji su svaki na svoj način važni sljedbenicima izvornog mojsijevskog religijskog nasljeđa, tj. jevrejima. Možda i protivno pravopisu, finese su subjektivne i variraju od pojedinca do pojedinca, različito koristim termin Jevrejin (pripadnik naroda Izraela, i jevrejin, vjerski sljedbenik). Analogno, pišem Musliman (pripadnik naroda RBiH, i, musliman, vjernik islamske vjeroispovijesti). Bosanske pravoslavce i katolike nikada nisam nazivao Srbima i Hrvatima, jer se to kosi sa mojim pogledom na lažnu „konstitutivnost“ koja je dovela do agresije na Bosnu i njeno totalno uništavanje, s akcentom na genocidu prema Muslimanima i muslimanima (za hrišćane, odnosno, kršćane, ta razlika uopće nije bila bitna, zlonamjerno i tendenciozno nazivajući svoje prve susjede, dojučerašnje drugove iz školskih klupa, sa odsluženja vojnog roka, sa svadbi, iz radnih kolektiva…, jednostrano, Turcima. Glupo, morbidno, zastrašujuće. U redu, sigurno je da i do danas ima puno Bosanaca-muslimana koji vjeruju da im je turska „majka“, ali ni slučajno se njihovo opredjeljenje ne može uzeti za generalan stav svih muslimana i Muslimana, jer, sve ih je više koji misle da im je Turska maćeha koja ih je prepustila nemilosti najviše zlih među prvim susjedima. Inače, ovu spornu disoluciju, ma koliko se ona činila samo pojmovnom, posmatram kao tragičku egzistencijalnu disoluciju unutar jednog naroda koji je tako teško stradao u nekoliko navrata tokom povijesti, samo zato što je ostajao dosljedan jedinstvenoj otadžbini Bosni.

Opstanak u toj otadžbini nesumnjivo je povezan sa osobnom karmom, ili, pojednostavljeno prevedeno, sudbinom, a ova je opet neraskidivo povezana sa kultom krvi. Bogumili su nastojali, u skladu sa drevnom vedskom tradicijom, napustiti čak i mitraističko poimanje obreda žrtvovanja bika (tauroktonija), čime su se najviše zamjerili vlastodršcima i svećenstvu zemalja u kojima su živjeli, pavši zbog toga pod anatemu crkvenih velikodostojnika, feudalnih velmoža i kasnijih raznih samoinaugurirajućih prinčeva i kraljeva. A bogumilsko opredjeljenje bilo je jednostavno: nenasilje, protivljenje uzaludnom prolijevanju krvi, i ljudske (samo prinudom su sudjelovali u sukobima i nosili štitove sa grbovima tuđih vladara i ikonografijom tuđih bogova). „Poiskah štit dobri da štiti me. Bacih ga potom dobrog. Jer tišti me“ (Mak Dizdar, “Zapis o štitu”).

Moj štit, kojim sam se pokušavao zaštititi, zove se humanost, i neću ga odbaciti, jer, ako se događalo da ne bih bivao zaštićen, bilo je samo onda kada bih počinjao pod navalom nevolja i sam sumnjati u njegovu djelotvornost. Zatim, zato što ne volim dvoličnost i poltronstvo, znajući da se uljudnost ne cijeni posebno, jer je puk, polazeći od vlastitog interesnog egoizma ne razaznaje kao mogući modus vivendi, sve što sam uvjereniji da je vjersko krivokletstvo uzrok pogubnih ratova i katastrofa čitavih naroda, osjećam da se moj humanizam sve više okreće marksističkom kozmopolitizmu, ma koliko on bio groteskno ocrnjen, a u suštini, licemjernički odbačen, jer je ostao neshvaćen, bačen na margine povijesne šanse opstanka svijeta.

Nakon što sam se uvjerio da ustalasana poplava novonastalih lažnih vjernika djeluje isključivo destruktivno, opsceno se zaklinjući u odanost Svevišnjem, ništa mi drugo nije preostalo nego da se vratim jedinoj postojanoj vjeri – moći uma i eteričkoj sudbotvornosti humanosti. Ne želeći nikoga uvrijediti niti povrijediti, samo želim reći da ne sudjelujem ni u kojoj formi represije nad bilo kojim oblikom života, ali da istovremeno, što je na prvi pogled malo paradoksalno, mirim se sa jednom vrstom nasilja, onog pozitivno-pravnog reguliranog, kojim se mora sankcionirati zločin. Konkretnije, nisam protiv prijekog suda i izvršenja smrtne kazne nad osvjedočenim počiniocima teških zlodjela uperenih protiv humane civilizacije.

Na kraju, oni koji su pročitali i bar djelomično razumjeli Bhagatad Gitu znaju o čemu govorim. Svi imaju svoje neke svete ili „svete“, knjige, a meni je bliska svojim porukama upravo ta knjiga, temelj izvornih Veda i vjerovanja da svim dušama u kozmosu odlučuje jedan vrhovni Gospodar prostor-vremena, Gospodar nad Bitkom/Logosom. Tekovine Veda su sve znanosti i umjetnosti. Tek sa njima se izmiruju teizam i ateizam, marksizam i anti-revolucija, zemlja i krv, mir i rat, narod i narod, država i država. Ko u ovo ne vjeruje mora pokušati na sebi provjeriti da je njegovo (svagda naslijeđeno) uvjerenje uistinu progresivno. No, da li je? Vjera, pro-vjera, u-vjera.

Ko naprazno, inercijski, formalistički „vjeruje“, on zapravo ne vjeruje i rezultati takvog „vjerovanja“ se vidi u praksi. Krv rađa krv. Ratovi i samo ratovi. Kada se antisemiti/anti-jevreji obrušavaju na jevreje i Jevreje (cioniste), zanemaruju da sami u „svojim“ vjerama slijede najpogrešnije principe judaizma. Okrivljujući generalno jevreje za mogući skori kolaps civilizacije, ne vide i ne žele priznati vlastiti doprinos sveopćem kraju, uzrokovan prividnim i neiskrenim emanicipovanjem od promašaja jevrejstva. A najveći promašaj judejskog vjerovanja je implantacija neutaživog ataviziranog zova krvi u samu supstancu Vrhunaravnog bića, tj. Boga.

Krv je sila, ali, negativno shvaćena. Ne smeta masama u ime Jednog Gospodara, tokom mračnih milenijuma, somnambulno gaziti kroz jezera i rijeke krvi. A šta poslije? Kada se iz nanosa krvavog mulja životinjske nesreće probude u najbolnijem košmaru, shvativši da to u čemu su već do grla, nije više životinjska krv, već ljudska?

Vjera i krv? Nije li i za G. Orwella previše? Šta je presudilo starosjediocima Amerike? Aboridžinima? Situaciji u Vijetnamu? Japanu? Jermeniji? Alžiru? Ruandi? Čečeniji? Afganistanu? Iraku? Bosni? Libiji? Siriji? Ukrajini? Mitovi i mitologemi, okultni kultovi, a u suštni, ludilo, mizantropija, loše prerušeni ili otvoreni kanibalizam. I svugdje priča o piramidama, čak i na dnu okeana u trouglu bermudskog arhipelaga. Dođavola već sa jezuitima i iluminatima, neka već priznaju da su pod vlašću vanzemaljaca kojima smeta kiseonik i moraju Planetu ugušiti amonijakom, metanom, sumpordioksidom, dioksinom, stroncijumom, radonom, cijano/hlorovodonikom, sumporhloridom, da zapravo, cijelu Zemlju trebaju depopularizirati, isprazniti je, spaliti, da ne ostane ništa osim malo većeg ogoljenog lutajućeg kamena. To je cilj vjernika Apokalipse? Hvala im. Samo, ima jedna stvar: ako je Zemlja jedna od 28 kažnjeničkih planeta u svemiru, na kojoj sljedećoj će se utjeloviti duše prokletnika ogrezlih u krv? Za ovu krv, palu po nesrećnom nesuđenom plavom dragulju u svemiru, ko će odgovarati? Vjerujemo li doista u Jednog Pravednog Boga? Ako vjerujemo, da li bismo rekli vremenu da stane, da nam pruži dovoljno mogućnosti da se još uvijek probudimo kao ljudi?