VLADIMIR LAZIĆ ILI O SPEKTAKLU

Povezani članci

• Beograd: Smijenjen gradonačelnik Dragan Đilas
• Dino Mustafić: Za rasizam i razarujeće zlo i sami smo odgovorni
• Beogradska parada ponosa – Od ljubavi do mržnje
• SCENOGRAF ANGAŽIRANOG PROSEDEA
• ZAIMOVIĆEV SVIJET AUTENTIČNE LIKOVNE ENERGIJE
• TREĆA GODIŠNJICA ACCOUNT-a: Novinarke Mirjana Popović i Elma Kazagić dobitnice nagrade za najbolje izvještavanje o korupciji

Teatrologijske marginalije uz predstavu „Cigani lete u nebo“ Pozorišta na Terazijama u Beogradu

Cigani lete u nebo je predstava mjuzikalske impostacije nastala na glazbi Jevgenija Doge i tradicionalne ruske narodne glazbe. Međutim, temeljni element ove predstave, koji je uzrokovao i nastanak ove raskošne glazbene poeme je pripovjetka Maksima Gorkog Makar Čudra.

Dramaturg predstave Aleksandar Džaja pišući u programskoj knjižici jednog od najpopularnijih ostvarenja Pozorišta na Terazijama ističe: „Gorkijevi Cigani nose u sebi elemente romatičarskih legendi koje, međutim, pripovedaju pučki pripovedači. Njih autor sreće kraj čergi, u stepama, za vreme lutanja beskrajnim prostorima svoje domovine Rusije. U tim se novelama, zatim, pojavljuju i likovi skitnica – bosjaka, u kojima Gorki otkriva visoko ljudske kvalitete, sprecifičnu životnu filozofiju, često izraženu u brojnim aforizmima i sentencama. Njegovi junaci lišeni su društvenih dogmi i lako prekoračuju norme društvenog ponašanja, upravo zato što ne zavise sudbinski od materijalnih dobara. Jednom rečju – oni su slobodni. Zbog takvih osobina njegovih novela, Gorkog su u prvo vreme smatrali predstavnikom ruskog modernizma, dok se u vezi sa njegovim likovima najčešće spominjalo Ničeovo ime…“

Ovu predstavu Pozorišta na Terazijama, za koju je primjerenu dramatizaciju uradila Ivana Dimić, ipak ću pamtiti po redateljstvu Vladimira Lazića, koji je u suradnji sa Vojkanom Borisavljevićem, autorom glazbenih aranžmana i ravnateljem orkestra, izveo istinski podvig spektakla.

Poetička suština redateljstva Vladimira Lazića i ovdje je do kraja eksplicitna: ovom redatelju nije potrebna nikakva protetika od scenografije… On se i u ovoj predstavi pokazuje kao sljedbenik naputaka velikog Pitera Bruka da je prazan prostor idealno mjesto za stvaranje snova…

U Lazićevoj predstavi majstor scenografije Geroslav Zarić omeđuje prostor nekim divovskim skulpturama izumrlih konja, koji nevjerojatno asociraju na ambijente dalekih epoha, a brižljivo urađena rasvjetna shema ovog scenskog akta je ono što dominira u vizualnom smislu raskošnim spektaklom. Lazić se i ranije, ali posebno u ovoj predstavi pokazao kao vješt i nadasve moćan tvorac spektakularnih slika na pozornici, ali on nikada ne zaboravlja na suštinske detalje unutar masovki. Njemu je iznimno bitan i mimički geg ali i detalj na kostimu, čudesna ludička zaigranost ansambla koji zna ne samo voditi, već prije svega radikalno nadahnuti za stvaranje atmosfere kao temeljnog agensa kojim ova predstava diše sa gledateljstvom. Lazićevo iskustvo sa tvorbom spektakularnih prizora u predstavi  Cigani lete u nebo donijelo je, prije svega logične mizanscene, precizan odnos jedinke i mase, unutar scena masovnih karaktera.

Lazić sa Borisavljevićem uspjeva, nerijetko kontra ritmovima donijeti dramatiku svakog Gorki-Doginog mjuzikla.

Vladimir Lazić ni jednog trenutka nije zanemario nositelje glavnih uloga, ali je posebnu pozornost posvećivao izgradnji likova Izergil, koju moćno interpretira iskusna Ljiljana Stjepanović i Lojka Zobara u interpretaciji markantnog, glumački i pjevački raskošnog Ivana Bosiljčića.

Na južnoslavenskim prostorima imali smo, a srećom i imamo, dvije reprezentativne teatarske kuće koje kao svoj repertoarni amblematski znak gaje žanr mjuzikla – zagrebačku Komediju i beogradsko Pozorište na Terazijama. Ali, ne bi repertoar tih teatarskih kuća bio zasigurno tako dominantan u prostorima složene teatarske vrste kakva je neusumljivo mjuzikl, da teatarskim suštinama u ovim kazališnim kućama nisu dušu udahnjivali majstori poput Vlade Štefančića u zagrebačkoj Komediji i Vladimira Lazića u Pozorištu na Terazijama.

Tek će se nakon naše generacije moći teatrologijski valorizirati doprinos redatelja Vladimira Lazića stvaranju složenih teatarskih cjelina, kakve su nesumnjivo mjuzikalski sprektakli, kojima poetika ovog vrijednog redatelja, a to pokazuje i ova predstava, snažno tendira!