Vrijeme kada su ljudi i djetinjstva imali dušu

Povezani članci

• U PRODAJI ROMAN „SLUŠKINJINA PRIČA“ MARGARET ATWOOD
• NIETZSCHEOVO STABLO BUDUĆNOSTI
• Plavo-zelena ozračja Mile Džokić Kaplarević
• Jovan Nikolaidis: Crnogorskim izborima u čast
• Izbjeglice – aktualnost savremene civilizacije
• HDZ-ov treći zec ispada iz utrke već u prvom krugu

Bile su kasne sedamdesete u Splitu, ali još ne one spektakularne, blještave, kada je moj grad dobio nov, urban i moderan zamah, vizuru, sjaj koji će ga obilježiti u povijesti. Bile su kasne sedamdesete u kojima se taj moj novi Split rađao u mukama kranova, dizalica, armiranog betona koji je isušivao polagano močvare i periferiju, koji je svojim megalitskim kozmopolitizmom rastao pred nama neslućenom brzinom. Sve se to odvijalo nama daleko, nama u Getu što smo odrastali u staroj gradskoj jezgri. S vremena na vrijeme čuli bi detonacije, grad je poprimio užurbanost neobičnu za malo, lijeno mediteransko podneblje, a u moj grad slijevale su se kolone radnika iz cijele bivše države. Split mog djetinjstva, s prijelaza sedamdesetih na osamdesete, poprimio je čudnu kakofoniju, miješali su se tu dijalekti i jezici, no grad je ostao grad, moj grad u skučenim „kaletama“, koje su još uvijek odzvanjale vikom fakina, brodskim sirenama obližnje Lučke kapetanije i uobičajenim bučnim ritmom peškarije.

Živjeli smo u malom vlažnom stanu točno nasuprot cvjećarnice Mia, točno nasuprot kioska za kokice, točno nasuprot legendarnog kina Tesla. Te dane pamtim jer je u moj grad, moj Split, stigao King Kong, kralj džungli Afrike koji j u crno – bijeloj verziji osvojio splitska kina. Mi „mulci“ igrali smo se pred kinom gledajući očarano veliki plakat sa kojeg nas je promatrao Kong. Čak je i John Wayne pao u drugi plan i westerne smo zamijenili Kongom. Kong je definitivno osvojio Split. No taj dan pamtim i po još jednoj stvari koja mi se duboko urezala u pamćenje. Bili smo podstanari. Ja, moja majka, koja je radila u obližnjeg Bonačića i moj otac konobar na Jadroliniji, teta koja nas je čuvala, nas troje malih jedno drugom do uha. Jedini sam ja bio Titov pionir i išao u obližnju školu Nenad Ravlić. Nas šestero živjelo je u stanu od tridesetak kvadrata. I bilo nam je fino. Sve drugo, velebni grad koji je rastao na periferiji, današnjem Splitu 3 i Mertojaku, za mene malenog bio je daleki New York, u kojeg će odvesti Konga jednom da im ga ovaj poruši, zbog čežnje za svojim Getom, svojom Afrikom.

Naša gazdarica imala je dosta problema u životu. Stanovala je u stanu odvojenom od našeg, zapravo pregrađenog masivnim, zidnim ormarom, a kako joj se sin odlučio vjenčati, tog dana, tog dana Konga, uručila je mojoj uplakanoj majci otkaz. Da iselimo kroz dva dana. Pisamcem ubačenim kroz vrata. Između ormara. Problem, a slušao sam uplašeno prekriven jorganom, majku i oca kako šapuću, bio je stambeni prostor. Grad je bio malen, a periferiju su zauzeli radnici. Stanova u splitu, ukratko nije bilo ni za lijeka. Pogotovo za obitelj sa troje uplakane djece. Tog jutra krcali smo svoje stvari u zeleni kamion TAM, i moja majka je držeći brata plakala. Nismo imali kuda. Djed i baka imali su ionako ujaka koji se tek vjenčao i živio s njima u stanu još manjem od našeg. Bili smo siromašni, bili smo na ulici, bili smo bez nade. Otac je uzaludno tražio stan, majka nas je držala pred kamionom za ruke, a naša gazdarica je zatvorila „škure.“

Majci je prišao gospodin u finom odijelu kakva je nosio moj djed. Pitao je za bakalar koji mu je ona redovito ostavljala pred blagdane. Kada je vidio u kakvom je stanju, pitao je moju majku kako može pomoći. Imao je mali stan u podrumu u Istarskoj ulici, nije bio bog zna što, ali za „prvu ruku“ bi nam mogao poslužiti. Nije ga iznajmljivao, nije ga davao u prodaju i nije ga otvarao od kada mu je umrla žena. Taj mali stan bio je njen. Majka se zahvalila i rekla gospodinu kako trenutno nemamo sredstava za stan u tako elitnom dijelu graad i kako otac pokušava naći što skromnije, na periferiji, među radnicima. Gospodin se naljutio i kazao mojoj majci da njega novac ne zanima.

Već bakalar.

Idućih pet godina ostali smo u tom malom stanu u podrumu, otac se dogovorio oko najamnine, a ja sam proživio svoje sretno i zadovoljno djetinjtvo na nekih stotinjak metara od svoje škole Nenad Ravlić, i nekim dvjesto od mojih getana sa kojima sam visio po cijele božje dane. Naš život, nastavio se svojim mirnim, sretnim tempom, zaslugom tog čovjeka kojem nikada nisam zapamtio ime.

Dok ga danas nisam saznao, primivši u ruke knjigu mog dragog prijatelja i velikog glumca, redatelja, pisca i čovjeka Čedomira Petrovića, sina mog idola iz djetinjstva, čovjeka koji me naučio kako se smijati od srca treba, Miodraga Petrovića – Čkalje. Kada sam pročitao njegovu priču, a ona počinje slično, u drugom vremenskom periodu, shvatio sam da sam napokon doznao ime tog dobrog i plemenitog čovjeka koji nam je dao krov nad glavom. Njegovo ime nažalost ne zna ni Čedomir, ali mu zna samo da je i njemu djelovao kao Kong, džin iz bajke onako velik u finom odijelu i da se predstavio kao rođeni brat narodnog heroja Ivana Milutinovića. Ne znam što je kuhala Čedomirova majka taj dan, možda baš bakalar koji je taj čovjek toliko volio, no on im je ponudio svoj stan, od 42 kvadrata, kćerka mu je otišla na studije, pa da ne stoji prazan. Ja sam vas, druže Petroviću, gledao u “Zajedničkom stanu”, nekoliko puta, a i pročitao sam negde da stanujete u garsonjeri sa suprugom i sinom, pa sam hteo da vam predložim da vi pređete u taj stan što sam dobio, a mojoj kćerki je ovaj vaš sasvim dovoljan, još i veliki.

„Šetali smo po stanu. Išli iz jedne sobe u drugu. Imali smo dva pogleda: na dvorište i na ulicu. Izlazili na malu terasu. Ledadžija nam je donosio kukom zakačen komad leda i ostavljao u kadu. Majka je tu držala namirnice dok se led ne istopi. Nije bilo frižidera. Jednom sam se propeo na prste i ugledao u kadi punoj vode jednog ogromnog brkatog soma kako pliva. Bližila se slava, a ja sam od tada počeo da mrzim kupanje i pranje.

I kad god dođe to glupo veče kada svi kao nešto čekamo i očekujemo, setim se ogromnog čoveka, sa velikim brkovima, dugačkim zimskim kaputom i šeširom na glavi. Srce mu nisam video, ali mora da je toliko veliko da je zato i nosio toliko veliki zimski kaput. Setim se rođenog brata Ivana Milutinovića, kome nisam ime zapamtio, ali sam zapamtio njegovu dobrotu i poštenje.

Setim se da je bilo nekad davno jedno vreme, kad je bilo dobrih ljudi…“, ispričao nam je Čedomir Petrović, a ja sam ispustio njegovu zbilja toplu, veličanstvenu knjigu i preplavila me neizreciva tuga.

Kamo je u vremenu nestao taj dobri čovjek, sin narodnog heroja Ivana Milutinovića, a da mu i ja i Čedomir nikada nismo stisnuli ruku, zahvalili za sretna djetinjstva? Kamo su nestali svi ti dobri ljudi, plemeniti ljudi koji su dijelili djetinjstva, brinuli se da iz  ta dva dječaka izrastu ljudi koji će vam jednom pričati o njima? Kamo su nestali takvi dobri ljudi i kamo je nestalo takvo dobro vrijeme?

Kada su i ljudi i djetinjstva imali dušu. I zašto je taj dobri čovjek, sin narodnog heroja odabrao baš nas dvojicu?

Vjerujem čvrsto i iskreno da je znao, gledajući nas onako uplakane, da ćemo jednom odrasti i svima vama pričati o njemu. O jednom vremenu kada su ljudi bili ljudi, djetinjstva djetinjstva, a jedino im srce niste mogli vidjeti.

Zbog tih finih, otmjenih i dugačkih kaputa.

 ————————————————————————————————-

Čedomir Petrović i Ivo Anić, Klub Ghetto, Split, 25.5.2017 od 20 sati