ZABORAVLJENI BH PJESNICI

Povezani članci

• Dennis Gratz: EU i Milorad Dodik stvaraju privid pregovora o pravosuđu
• Gdje si pio 91?
• Ezan za mirjanu h.
• „Prvi mart“: Stvarnost ne prestaje kada počinju pregovori
• Festival “FEMUS 16” u Stocu
• Oskar Davičo: Pismo Miroslavu Krleži

Tko je danas od mladih bh. pjesnika čitao Huseina Tahmiščića? Kome je od njih uzorom Branko Čučak ili, pak, Duško Trifunović? Da li netko danas u Bosni i Hercegovini, tek zgodimice pomene poetiku Vladimira Nastića ili Ise Kalaća? Zašto se u našoj recentnoj časopisnoj i periodici uopće, ozbiljnije ne tretira pjesništvo Slavka Šantića?

Takav zaborav, koji, svejednako, pada na bogato poetsko tkanje Velimira Miloševića ili Marija Suška indikativ je neozbiljnosti naše književne kritike i teoretske misli o književnosti uopće.

Poseban problem otvara se kad je u pitanju sveučilišni tretman i odnos naših katedri  koje bi trebale izučavati bh. književnost, jer se ne primijeti ozbiljniji pristup, posebice prema pjesničkim opusima nastalim u Bosni i Hercegovini tijekom dvadesetog stoljeća.

Da ne govorim da se malo tko bavi dijelovima književnog opusa Nedžada Ibrišimovića ili Nijaza Alispahića, koji pripadaju eminentnom pjesničkom stvaralaštvu.

Kome su do li sporadičnim pojedinačnim pokušajima valorizacije prepuštena lirska pisma Diane Burazer ili, pak, Ružice Komar?

Tko se još sjeća pjesništva Tome Obradovića, Stanislava Bašića, Ahmeda Muhameda Imamovića?

Takav odnos prema literaturi, poglavito pjesništvu, je neshvatljiv i neodgovoran. Nevjerojatno je da se i Društvo pisaca rijetko prisjeća onih pjesnika koji su ispisivali ponajbolje stranice bh. književnosti u dvadesetom stoljeću!

O nakladnicima da i ne govorim. Za njih postoji poneki bh. pjesnički klasik, na čijim izdanjima posebice lektirskog smjera se može ostvariti profit, ostalo stvaralaštvo umjetnika pjesničke riječi je za izdavače terra incognita.

Komercijalni rezon u književnosti i umjetnosti uopće, koji je stvarni kosac smrtonosac, danas kreira književnu mapu bh. duhovnog prostora. Ako tome dometnemo i kojekakve politikantske limite koji ne pripadaju logici umjetničkog stvaralaštva, a određuju nerijetko po provincijalnim i kojekakvim entitetsko i kantonalno nacionalnim kriterijima tko je bio i tko je danas dignitetan pjesnik, vidi se dubina ponora provincijalnosti i nekompetentnosti pri valorizaciji pjesničkih opusa u Bosni iHercegovini.

Sve ovo vodi jednom jedinom zaključku da zaborav, ma iz kojih motiva dolazio (?!), prekriva čitave slojeve bh. pjesništva. Malo je danas izbora, panoramskih pregleda, antologija bh. pjesništva.

Kako će nas cijeniti drugi, kako će se netko odlučiti da prevodi bh. pjesnike kad su oni zaboravljeni u vlastitoj sredini?!

Nevjerojatno, ali istinito!!!