ENG
ZAJEDNO U POČITELJU
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Ili o onima koji su odabrali iskrenu alternativu!
Piše: Gradimir Gojer
Drevni bosansko-hercegovački grad Počitelj (Čuvaj Stoca, ne daj Počitelja, a ni Mostara ne ostavljaj sama… – stara narodna) bio je poznat, između ostalog i po svojoj nadaleko čuvenoj Umjetničkoj koloniji u koju su dolazili ne samo bh. likovni stvaraoci već i brojni gosti, slikari i skulptori iz regiona…
Kako je splašnjavala ideja bilo kakvog zajedništva, a jačala ideja jednosti, odnosno individualiteta ili ideja malih trupica unutar artističkog stvaralaštva tako je i udruga koja se bavila i skrbila nad Umjetničkom kolonijom u Počitelju slabila i imala sve manji značaj u našoj kulturnoj javnosti.
Kao i u drugim gradovima BiH i u samom Počitelju počele su nicati alternativne galerije, jer je bogom dani prostor drevnosti i artističkih izazova ove naseobine bio jednostavno neodoljiv… Tako je i Zlatan Smajlović stvorio galerijsko-izlagačko-artistički prostor Mlaz. U ovoj galeriji, koja je nastala na temelju Smajlovićevog uklona u stijenje koje je zašlo u njegovu kuću otvorena je neobična skulptorska izložba. Naslov joj je Zajedno! Tačan naslov, za ono što su dva iznimno afirmirana likovna djelatnika iz Sarajeva donijeli da ponude kao likovni simposion – nevjerojatnu gozbu likovnosti, usred atraktivnog drevnog, ali bitno uspavanog grada! Mensud Kečo i Fikret Libovac, u vremenima kada se jednost i individualnost nameću kao isključiva logika suvremenog likovnog stvaralaštva odlučili su ponuditi organski spoj svojih poetika.
Mensud Kečo odlučio je da minimalnim izlošcima uđe u suprotstavljanje i angažiranu borbu protiv zla koje je prevlađujuće u današnjem suvremenom svijetu od Srebrenice do Mosula i od Čečenije do Sirije… Kečo koristi izloške koje je tako formirao da neodoljivo podsjećaju na dijelove odlomljenih, urušenih, granatiranih dijelova nastambi. Njegova likovna imaginacija formira novonastalu cjelinu od onoga što je razoreno, od onoga što je otpali dio velikih nastambenih cjelina…
U Kečinoj poetici osjeća se trag konzekventnosti likovnog mišljenja, jer onako kako je formirao spomeničke cjeline, na primjer ubijenoj djeci Sarajeva ili legendama Grada Mirzi Delibašiću i Davorinu Popoviću, Kečo i ovdje nalazi suštinsku razliku između onoga što je realistička predodžba i onoga što je simbolička izvedenica događaja o kojem želi imaginativno zboriti. U Kečinoj poetici, koja je sva u svijetlim tonovima, bijela, nježna, kakvi i jesu stradalnici i ljudi i gradovi, osjeća se neka vrsta suosjećanja sa svom boli svijeta!
Kao protuteža ili kao logična posljedica da se u svijetu ne može dešavati zlo, a da se na drugoj strani svijeta ne dešava dobro, Fikret Libovac donosi u prostor galerije Mlaz bojene, toplim tonovima osjenčene figurine ljudskih tijela, u karakterističnim pokretima (nevjerojatan je djelić pokreta figurina koje neodoljivo podsjećaju i jesu dio takozvanog ringišpila!).
Libovčeve figurine imaju dozu optimistične veselosti i one su apsolutni likovni kontra udar na bijeli, sterilni Kečin odslik uništenih gradova i ljudi… Fantastičan odnos tragedije i pastorale… Tragedije koju donose moderni razorni ratovi i Libovčeve pastorale koja je sva uzbibana u nekoj gotovo renesansnoj arkadičnosti! Likovni postav ove izložbe, čiji su autori i autori izložaka učinjen je sa velikim majstorstvom, jer je dio stijene koja kroči usred galerijskog prostora, a kao dio brda na koji je naslonjena kuća vlasnika galerije, temeljen je na vrlo osjetljivom, krajnje decentnom odnosu između onoga što je likovni supstrat ponuđene umjetnine i onoga što je realni prostor ponuđen za njeno izlaganje.
Kako je samo majstorski Kečo iskoristio nivoe, neke vrsta stepenika, kojima se dolazi do hadske suštine rušiteljstva u svijetu!?!
Nisam bio iznenađen likovnom imaginacijom dvojice profesora (Kečo, profesor Srednje škole za primjenjenu umjetnost i Libovac, profesor Likovne akademije u Sarajevu), ali jesam bio iznenađen i klanjam se pred načinom na koji su ova dva autentična sarajevska likovna stvaraoca pobjegla od surove realije u kojoj svi živimo zarobljeni administriranjem i groznim nametnutim logikama političke uštrojenosti stvaralaštva. Bijeg u nevinost prostora u kojima ministarstva, općine, županije, država, ne uređuju ništa, u kojima vlada zakon da onaj tko ima što kazati to i može kazati, učinio je od ove izložbe, kojoj su nazočili oni koji su to željeli, a ne oni koji su imali pozivnicu ili koji su po funkciji morali da dođu, prvorazrednu hedonističku svetkovinu Ljepote!
Galerija Mlaz je gotovo anonimna, ali njen fenomenalno razuđeni prostor i ekserijerno i enterijerno naselili su izlošci dvojice majstora likovne djelatnosti pa se opet potvrdilo pravilo da mjesto ne čini osobu, već osoba čini mjesto značajnim!!!
Poslije ove izložbe, poslije nekoliko posljednjih izložbi u galeriji Zvono u Sarajevu, treba ozbiljno postaviti pitanje za šta uopće služe Umjetnička galerija BiH i Gradska galerija Collegium Artisticum??? Pogotovo nakon, po svemu, katastrofalne postavke izložaka na tradicionalnoj Šestoaprilskoj izložbi u Gradskoj galeriji Collegium Artisticum! Alternativa i privatno poduzetništvo u likovnoj djelatnosti preuzimaju primat! Nije ni slučajno što je tako, jer više ne postoji nikakva ljestvica vrijednosti, četrnaest (14!) ministarstva kulture u državi, entitetima, županijama i gradu ispustila su iz ruku svaku kriteriologiju, a finansiranje kulture postalo je u državi BiH terra incognita.
Zato s razlozima i jamčevinom umjetnosti uzvikujem: Vivat Galerija Mandžić u Tuzli, Vivat Charlama, Vivat Galerija Mlaz u Počitelju!
Autor/ica 👤tačno.net
