ZAŠTO FEMINIZAM?

Izdvajamo

• Šta to toliko uznemiruje nacionalne i religijske puritance pa pišu pamfletske članke protiv feminizma, protiv Dana žena i rodne ravnopravnosti, predstavljajući ih kao nemoralne vrijednosti i tekovine koje ugrožavaju njihovu tradiciju, a sami uživaju pogodnosti tih tekovina kada im odgovara?

Povezani članci

• Božica Jelušić: MALI STAVAK O BOSCHU
• U Sarajevu počinje obuka za novinare/ke i nvo predstavnike/ce iz Iraka i Sirije
• Devijacija koja teče
• PROJEKCIJE VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANOG DOKUMENTARNOG FILMA “SLOBODNI“ U BANJOJ LUCI, MOSTARU I SARAJEVU
• O akademskoj orkastraciji
• Istinom protiv historijskog revizionizma!

Šta to toliko uznemiruje nacionalne i religijske puritance pa pišu pamfletske članke protiv feminizma, protiv Dana žena i rodne ravnopravnosti, predstavljajući ih kao nemoralne vrijednosti i tekovine koje ugrožavaju njihovu tradiciju, a sami uživaju pogodnosti tih tekovina kada im odgovara?

Piše: Zilka Spahić-Šiljak

Zašto feminizam?

ZATO što živimo u društvu nasilja i kultura nasilja se prihvaća kao normalnost.

ZATO što svaka svaka treća žena danas u svijetu doživi jedan od oblika nasilja.

ZATO što su žene i žensko tijelo poprište borbe i nasilja,  kako u ratu kroz silovanje, tako i u miru kroz seksualnu objektifikaciju i komercijalizaciju.

ZATO što o ratu i miru pregovaraju muškarci, a žene su kolateralna šteta i nose glavninu tereta izgradnje mira u lokalnim zajednicama.

ZATO što živimo u siromaštvu, a 70% od ukupnog broja siromašnih su žene.

ZATO što žene obavljaju 66% svih poslova danas, a samo 1% žena vlasnice su imovine.

ZATO što su žene podzastupljene na mjestima odlučivanja u politici i biznisu.

ZATO što su djevojčice žrtve maloljetnih brakova i trgovine ljudima.

ZATO što hiljade žena strada svake godine u tzv. ”ubistvima iz časti.”

ZATO što hiljade djevojčica umire svake godine zbog genitalnog sakaćenja.

ZATO što je biologija još uvijek sudbina najvećeg broja žena.

ZATO…

Biti feminista i feministica važna je obaveza i danas jer opresija nad ženama i drugim marginalnim grupama, socijalna nepravda i ekonomsko porobljavanje slabijih još uvijek postoje. Još uvijek se sterotipno shvaćaju rodne uloge i osporava se ženama da budu ravnopravne sudionice u porodici i društvu.

Šta je feminizam, kakav je to bauk od kojeg i danas nelagodu osjećaju i žene i muškarci?

Šta to toliko uznemiruje nacionalne i religijske puritance pa pišu pamfletske članke protiv feminizma, protiv Dana žena i rodne ravnopravnosti, predstavljajući ih kao nemoralne vrijednosti i tekovine koje ugrožavaju njihovu tradiciju, a sami uživaju pogodnosti tih tekovina kada im odgovara? Zbog čega veliki broj uspješnih žena počinje svoje izlaganje o ženskim pravima i ravnopravnosti rečenicom: “Nisam feministica, ALI zalažem se za ravnopravnost žena i muškaraca, jednake mogućnosti i …“.

Isto to učinila je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, propustivši priliku da kaže kako feminizam jeste borba za rodnu ravnopravnost i jednake mogućnosti i da feministice ne žele privilegije za žene, niti smatraju da su žene bolje od muškaraca, niti žele vladati muškarcima. Feministice žele da imaju pravo vladati sobom i odlučivati o sebi i svome životu, i naravno ravnopravno sudjelovati u svim sferema života zajedno sa muškarcima. Da bi se ravnopravnost postigla u patrijarhalnim društvima potrebni su mehanizmi podrške i  kvote, a o čemu ponajbolje svjedoče primjeri skandinavskih zemalja.

Ako su svi ljudi darovani razumom, intelektualnim potencijalom i slobodnom voljom, onda nema razloga da ženski intelektualni genij bude manje vrijedan i nepriznat samo zbog njenog spola i da svi njeni kapaciteti i htijenja budu svedeni isključio na biologiju.

To se ipak događa i danas jer su žene bez obzira na kvalifikacije i znanje vrlo malo zastupljene na pozicijama odlučivanja u politici i ekonomiji,  manje su plaćene od muškaraca, u malom procentu su vlasnice imovine, a još uvijek nose glavninu tereta kućnih poslova i odgoja djece, što niti je vrednovano, niti plaćeno.

Ne postoji jedna definicija feminizma, niti jedan unificirani oblik feminističkog djelovanja. Feminizam  se obično definira kao set ideja, društveni pokret i teorija, a osnovni cilj je zalaganje za pravdu i pravičnost, jednakost i eliminaciju svih oblika seksizma. bell hooks autorica knjige ”Feminizam je za sve”, okarakterizirala je feminizam kao pokret koji želi okončati seksizam, seksističku eksploataciju i opresiju. Ona među feministicama prepoznaje dvije glavne struje: jednu reformističku koja zahtijeva jednakopravnost žena sa muškarcima u postojećim okvirima, i drugu revolucionarnu koja smatra da strukture moći i institucije treba mijenjati i da se ravnopravnost ne može samo dodati u već etablirani patrijarhalni poredak.

U svijetu su prisutni različiti oblici feminizama od najliberalnijih do najradikalnijih, od ateističkih do religijskih, ovisno o tome šta je kojoj grupi u određenome kontekstu prioritet i na koji način se žele boriti za te prioritete. Feminizam nije ni Zapadni ni Istočni i niko nema tapiju i ekskluzivno pravo da druge patroniznira i kolonizira svojim receptima feminizma, a i to se događa.

Važno je znati da i žene i muškarci mogu i trebaju biti feministi i feministice jer se prava, slobode i jednake mogućnosti tiču svih, a ne samo onih koji su marginalni, potlačeni, ugroženi i isključeni. Na koncu samo u zajedničkom djelovanju i savezništvu žena i muškaraca moguće je napraviti značajnije iskorake i promjene.

Feminizam također podrazumijeva subverzivno znanje kojim se propituju znanstveni kanoni u različitim disciplinama, pa i u religijama. Problem je što i u znanstvenim krugovima, institucijama i religijama vlada dogmatizam i strah od propitivanja, a bez zdrave kritike, sumnje, provjetravanja znanja i propitivanja okamenjenih zadatnih kanona nema niti istinske znanosti ni vjere.

Epistemološki modeli i obrasci  znanosti nisu nepromjenjivi, već su konstrukt onih koji imaju moć, a žene su uglavnom bile isključene i još uvijek su u velikoj mjeri isključene iz intelektualnih procesa kreiranja znanstvenih kanona. Iako već desetljećima imaju pristup obrazovanju i katedrama još uvijek postoje brojne prepreke s kojima se susreću samo su te prepreke sada suptilnije i često izražene kroz benevolentni seksizam. Feminizam  isto tako znači i da subverzivno djelujemo i tako dovodimo u pitanje opresivne neoliberalne obrasce ekonomske i političke moći, sukusirane u rukama korportativne manjine koja upravlja svijetom, koja uništava eko-sistem i zloupotrebljava resurse.

Otpori prema feminizmu dolaze iz neznanja, konformizma i oportunizma. Vrlo često ljudi ne razumiju o čemu je zapravo riječ, ali imaju formiran stav o tome i on uglavnom nije utemeljen na literaturi i analizi, već propagandnim vijestima i seksističkim tekstovima i pričama koje služe različitim vidovima indoktrinacije. Feminizam se tako smatra zapadnim uvozom, buržoaskim produktom, kako je to tumačeno u socijalizmu, te da ženama ne treba feminizam da bi ostvarile svoja prava. Žene još uvijek dopuštaju da im muškarci tumače i određuju šta su njihova prava i slobode i ne usuđuju se dovesti u pitanje njihov autoritet, jer će biti proglašene feministicama – opasnim ženama koje uzdrmavaju postojeći poredak moći.

Prevladavaju stereotipne slike feministica kao agresivnih isfrustriranih žena, usidjelica koje se nisu mogle udati, koje mrze muškarce i žele dominirati svijetom. Žene i muškarci ponavljaju ove naučene lekcije koje im sa serviraju kroz različite vidove socijalizacije i obrazovanja. Očito je većini tako lakše, umjesto da seriozno proučavaju povijest i kritički promišljaju – kako o sebi, tako i o svijetu  u kojem žive, te da pokazuju solidarnost i brigu za drugoga što su temeljne odlike feminističkog rada.

Paradoksalno je da recimo neke žene odbacuju feminizam i tekovine Međunarodnog dana žena kao nešto što ne pripada njihovoj tradiciji i religiji. Kada im je povrijeđeno neko ljudsko pravo pozivaju se na međunarodne konvencije i deklaracije, a istovremeno negiraju tekovine i borbu koji su doveli do usvajanja tih međunarodnih normi ljudskih prava. Riječ je o selektivnom pristupu ljudskim pravima, ali i o licemjerstvu. Ako se neko poziva na međunarodne norme ljudskih prava, kada je njegovo ili njezino pravo ugroženo, licemjerno je ne stati uz druge ljude i grupe čija su ljudska prava ugrožena na temelju tih istih normi ma koliko se možda svjetonazorski ne slagali sa idejama takvih grupa. Treba biti principijelan i ne tražiti ništa za sebe što nismo spremni osigurati drugima, jer je to na koncu temeljna poruka svih svjetonazora.

Neshvatljivo je da neko koristi politička i građanska prava: pravo da glasa, pravo na obrazovanje, rad i zarađivanje, a problem mu je (i osporava) Međunarodni dan žena koji je tekovina ženskog pokreta za pravo glasa žena, prava na rad, i jednake nadnice. Ta prava je neko izborio i životima platio tokom 18., 19. i 20. stoljeća, dižući svoj glas protiv opresije i tiranije, a danas žene ta prava uzimaju zdravo za gotovo i još im neko savjetuje da ne treba da se prisjećaju tog dana, jer je to Zapadni namet i ostavština.

Takvi stavovi snažan su indikator otpora strukturalnog patrijarhata koji ne dozvoljava pomjeranje granica moći i utjecaja, već očuvanje postojećeg poretka koji se nerijetko pravda tradicijom i religijom dobro poznatim riječima da je to tako uvijek bilo, i da neko sa Zapada želi mijenjati našu tradiciju, kao da mi nismo na Zapadu i kao da tekovine suvremenog koncepta ljudskih prava nisu i naša tekovina. Donekle je razumljivo da se feminizmu protive muškarci, jer njima ne odgovara promjena režima moći, ali to nažalost podupiru i mnoge žene svojim pasivnim držanjem. Istraživanja su pokazala da patrijarhat ne održavaju samo muškarci, već i žene, te da žene odgajaju nove generacije preko kojih prenose i čuvaju patrijarhat. One ne žele izgubiti sigurne pozicije koje imaju i previše su skoncentrirane na sebe i svoje porodice i ne obaziru su ne druge i njihovu obespravljenost i isključenost. Uglavnom reagiraju ako su direktno ugrožene i obespravljene.

Danas je možda više nego ikada važno dati svoj doprinos u borbi protiv diskriminacije i isključivanja, jer su rasna, klasna, ideološka, etnička, statusna i druga raslojavanja sve snažnija, a podupiru ih desničarske snage, dok s druge strane ljevica mudruje i pehlivani bez pravih alternativa i odgovora. Feministička revolucija nije rješenje i ne bi donijela željene promjene jer treba eliminirati, rasizam, nacionalizam, elitizam, imperijalizam i porobljavanje svijeta preko multinacionalnih korporacija. Feminizam ipak može pomoći da budemo samosvjesni građani i građanke koji će u svojim zajednicama raditi na uspostavi slobode, pravde i ravnopravnosti. U prilog tome, završavam porukom bell hooks:

”Zamislite svijet bez dominacije, u kojem žene i muškarci nisu isti, niti su uvijek jednaki, ali je to svijet u kojem je vizija o međusobnoj saradnji i uvažavanju temeljni etos koji oblikuje naše odnose.”