ZAŠTO SAM NAPISAO AKVAREL KOJI PJEVA?

Povezani članci

• Sarajevo na jedan dan postalo mjesto preko 50 različitih kultura
• Filozofija senke
• Ljepota poraženih
• Dramatične posljedice planirane kriminalizacije klevete u RS
• Gratz: Trgovce koji na pijacama prodaju vlastite poljoprivredne proizvode osloboditi fiskalizacije
• Vek rođenja Branka Ćopića: Pisac koji je pokušavao da popravi društvo u kojem je živeo

ili o bh. zaboravima i (ne)kulturnim stramputicama…

Nedavno sam okončao pisanje knjige Akvarel koji pjeva o slikarskom opusu i životu Fuada Arifhodžića, slikara sarajevskih veduta. Ta knjiga, koju je recenzirao ugledni sarajevski sveučilišni profesor i filozof, Sulejman Bosto, nastala je kao plod mog višegodišnjeg drugovanja i promatranja stvaralačkog opusa, ali i ukupnosti uspravnog gospodstvenog opusa akvareliste Fuada Arifhodžića, nastojanja legatskog angažiranja njegovog sina, uglednog bh. ambasadora,  Nerkeza Arifhodžića, redaktorskog  rada Svetlane Broz, ali do njenog izlaska iz tiska očito dug je put, jer mi živimo u kulturi zaborava, u kojoj sve ono što je kvalitet vrlo brzo zaboravljamo i tako sami osporavamo iznimno ozbiljne stvaralačke domete bh. umjetnosti.

Povod za ispisivanje ovog teksta je jedan izvanredni akvarel Ismeta Rizvića koji krasi zid moje sobe… Nevjerojatno je da smo i tog velikog sarajevskog akvarelistu tako brzo i tako temeljito stavili u ropotarnicu zaborava…

Kada jedna kultura, a da ne govorimo jedan grad, imaju takve slikarske gigante kakvi objektivno jesu i Rizvić i Arifhodžić najmanja mjera odnosa prema njihovim djelima koja su proslavila i Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u sferi zamamne, ali i iznimno zahtjevne akvarelističke slikarske meštrije, bila bi da čuvamo, njegujemo i svijetu dostojno prezentiramo njihove opuse.

U praksi, nažalost nije tako…

Svjedokom sam borbe da se knjiga Akvarel koji pjeva  izda, da postane dijelom svjedočanstvenih tapija o umjetnosti i njenim tvorcima u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Kao autor mogu sa punom argumentacijom tvrditi, a mnoge će me kolege pisci u tome podržati, da je u Bosni i Hercegovini knjigu lakše napisati nego izdati!?

Jednostavno, ne postoji u Bosni i Hercegovini kultura sjećanja, pa time niti ozbiljnija kultura valorizacije onoga što je, bojim se, jedino tačno, najozbiljnija bh. komparativna prednost u odnosu na ostali civilizirani svijet…

Nedostatak svijesti o književnom afirmiranju velikana bh. likovne umjetnosti potakla me je da pišem o vrijednom Arifhodžićevom opusu, ali poslije pisanja ovog eseja o slikaru Sarajeva intenzivno razmišljam kako bi zapravo prošao neki veliki francuski ili italijanski ili ruski, pak, slikar, da je stvarao u Bosni i Hercegovini…

Ponižavajuće je za autora knjige  da obija pragove bh. vlastodržaca da bi svjedočanstvo o veličajnom slikarskom opusu ugledalo svjetlo dana…

Dok sam pisao Akvarel koji pjeva promišljao sam kako u literarnu formu pretočiti bogatstvo Arifhodžićeve akvarelistike, a danas moram misliti o kulturi zaborava, sarajevskoj i bosanskohercegovačkoj. Kao da na svakom kutu bh. ulica i gradova stanuje jedan velikan poput Arifhodžića.

Žalosna je kulturna politika koja se ovako odnosi prema korifejima umjetnosti, jer isto ovako trnoviti put prolazio sam kao autor knjige Bard s Miljacke o djelu Vladimira Jokanovića, prvaka sarajevskih kazališnih scena.

Ovu državu neće pokoriti nitko od njenih političkih dušmana. Nisu to uspjeli kroz stoljeća, pa neće ni sad, ali pokorava nas zaborav, ta opaka bolest anticiviliziranosti…