Željka oprosti

Ivo Anić
Autor 3.8.2018. u 20:57

Željka oprosti

Foto: Vecernje novosti

Nema nade bez straha, objasnio je Spinoza, kao ni straha bez nade. No ni strah, a bogami ni nada nisu ono što pokreće ljude, na koncu ih miri i gradi budućnost. Ljudi smo, a to znači da imamo volju, onu dobru, onu plemenitu koja nam je svima zapisana u kostima, u genetskom kodu. Volja je ono što nam treba i ono što nam nasušno nedostaje svih ovih godina u prvim danima svih vrućih kolovoza od kada se igramo samo sa dvije riječi, od kada se kurtoazno nadamo i pritom ništa ne činimo, i od kada smo u strahu, zbog kojeg smo paralizirani u svim našim istinama.

Istina.

Kako je to lijepa riječ zauvijek unakažena na ovim prostorima. Kako je to divna, čista riječ koja tvori sve one druge lijepe, kao što su mirenje, ljubav, život. Jer nije nada ona koja oslobađa, strah je još manje, samo je istina ona koja može riječ oživotvoriti pa je pretvoriti u istinsko, samo je ona jedna i jedina suprotstavljena očaju. Očaj je riječ koja je suštinska opreka radosti, očaj nikada nije životvoran i on je opreka bilo kojem nihilizmu, njegova je protuteža. Očaj zatim veže ogorčenost, i otvara vrata onima koji ne žele istinu, pa svi skupa ne opraštamo, ne zaboravljamo, prepuni kivnosti u svojim šancima gubimo sve te lijepe riječi, pa i onu zadnju koja prati istinu, a ona je zahvalnost. No bilo koji očaj mora jednom ustupiti mjesto životu, ljubavi prema njemu, kao što bilo koje putovanje mora imati svoj početak, i mora imati svoj kraj. Kraj na kojem se uvijek nazire ona zadnja riječ, ona čista i neukaljana, ona koja vremenom sruši sve laži i sve strahove, ona koja oslobađa, ona koja vodi prema istinskom miru, pravdi, poštenju, ljudskosti, samilosti. Koliko lijepih riječi ima naš jezik, zajednički jezik, jer me savršeno na njemu dobro razumiju svi u svojim šančevima, svi kojima istina smeta, svi koje istina boli. Jer čovječnost što je rijeđa i što je krhija ima svoju monumentalnu veličinu, a izgleda da je još uvijek samo to, biti čovjek, najteže na ovim prostorima.

Jer čovječnost ne šuti, samo čovjek šuti.

Dugo ostaje samo ono što se ne da zaboraviti. Čitajući danas pismo jedne Željke iz kolone koja se protezala tih kolovoških dana prema Bosanskom Novom, Željke čija je obitelj iz svoje kuće ponijela samo lijekove i hranu dostatnu za jedan dan, Željke kojoj obitelj nije, a zbog dobi nije niti mogla, sudjelovati u bilo kakvoj pobuni, vojnim operacijama ili tome slično, shvatio sam koliko smo unakazili te lijepe riječi na ovim prostorima. Koliko ih se bojimo izreći. Riječ tipičnu i ljudsku, riječ koja ništa ne košta, a opet svjesni smo svi da koštati može puno. Kada se okome na vas oni kojima ta riječ toliko smeta. Jer ti i takvi imaju istu mantru, a ona dolazi iz svog šanca, iz svog bunkera i uvijek započinje – a zašto se oni nisu ispričali za ovo ili ono, zašto njima smeta istina, zašto oni i tu započinje kraj, kraj bilo kojeg razgovora, kraj bilo kojeg budućeg susreta, kraj istine. No istina nema kraj. Takva riječ može istina stajati na kraju, ali vremenskog kraja po definiciji ona nema. Kada je Željkina obitelj konačno po toj kolovoškoj jari stigla u Bosanski Novi saznali su da im više povratka nema. I tada je nastupio očaj. I tada je nestalo svih onih lijepih riječi koje su nas vezale, mirile, ljetovale i zimovale s nama.

Željkina obitelj nikada nikome nije uradila ništa nažao. Dapače. Željkina obitelj živjela je pošteno i skromno, i nikada u Željkinoj kući nije bilo važno tko je koje vjere, koje nacionalnosti, koje zastave nosi. Kao i većina tog nesretnog naroda s Banije, i Željkina obitelj nije znala što ju je snašlo i zašto, kao i što se nalazi pred njima. Ustat će znam sada svi iz svojih bunkera i šančeva i zavapiti na pravdi boga nebesima kidajući kožu s prsiju, zašto Željkina obitelj ranije nije osudila, ranije vidjela patnje, žrtve, kao i onu pravednu koja joj se sprema? Pa upravo zbog tih riječi u pasusima gore, zbog tih riječi kao što su strah, kao što je očaj, a te riječi služe i dan danas da se svi oni koji su krivi za sve te nesretne sudbine, na bilo kojoj strani, prokažu u istini. Jer istina je i katarza. A bez katarze nema budućnosti.

Strah.

Strah je riječ koja vlada našim jezikom i dan danas. Ljudi se boje, pa ljudi krotko slave. Sve svoje servirane pobjede i prešućene poraze. Istinu se prostituira i množi, istine je na usnama mnogih, a one prave zapravo nigdje. Istina postoji naša, istina postoji njihova i stječe se dojam da će to trajati do vijeka. Dok je naših života sigurno. No treba li to zaista biti tako? Trebamo li svi za račun tih kojima istina donosi toliko koristi biti taoci istine? Njihovih istina? Treba li na koncu tako proživjeti život. Slaveći neke istine koje nisu ništa doli obične sramote pod kojima se prava istina brižno skriva? Trebamo li težiti takvom životu i živjeti ga? Životu u vječnom opasaču straha. Straha od života koji bi mogao nastupiti kada se istina kao riječ onako čista, onako ljekovita okupa u nama kao rijeka Una koju su ti ljudi tih dana pod granatam prešli?

Željkina obitelj danas polako nestaje. Odlaze joj najmiliji u vječnost i ono što nose za sobom su očaj, tuga i život bez istine. Život u tuđim istinama. Serviranim sa dvije strane koje imaju svoje istine, a ona prava, ona koju je ta obitelj znala, jest da nikada više nisu vidjeli svoj prag, svoje kuće, svoja polja, svoje vinograde na kojima su odrasli, na kojima su mladost proveli, ljubili, ženili se, sa susjedima slavili nove živote i tugovali za onima prošlim. To je jedina istina koju je Željkina obitelj sa sobom ponijela u vječnost.

I zbog toga je Željka napisala svoje pismo. Ne osuđujući nikog, već samo ljude kojima istina smeta. I u svom šancu, i u onom tuđem, ostali smo svi zajedno da gledamo Željku, kao što smo gledali željku iz Vukovara, kao što ćemo jednom gledati neku novu željku jer našim životima vlada strah, a ne mi, jer našim životima vlada laž, a ne istina i jer našim životima vlada histerija, a ne želja da konačno i zauvijek završe pisma svih Željki na ovim prostorima.

Ako ti bilo što znači moje oprosti, oprosti Željka. Jer moje oprosti ne odnosi se samo na tvoje oprosti, moje oprosti odnosi se i na moje oprosti, a oprostiti sebi je najteže. Najteže je oprostiti sebi što ću još jednu godinu pognuti glavu i strahovati, najteže je oprostiti sebi što ću znati za Željkinu priču, a neću je htjeti kazati sebi. Jer će glasniji biti oni u svojim šančevima koji će vikati kako će moje oprosti njima biti – bože mi oprosti, kao što će glasniji biti oni u drugim šančevima koji će vikati kako im moje oprosti, da oprostite, prosto ne zanči ništa, no to neće umanjiti ono ljudsko i ono čovječno u meni koje neće dopustiti da ti iz svojih bunkera budu glasniji, da budu jači i da budu strašniji.

Jer nema većeg starha nego umrijeti bez istine.

Jer nema većeg straha nego umrijeti sa spoznajom da si tom strahu bio sluga.

A ne istini.

I zbog toga Željka oprosti.

Nije puno, ali možda je mali korak. Korak koji je to dragocjeniji što je rijeđi i krhkiji. Jer pravda i konačni mir su to nužniji tim početnim, malim korakom.

To hitniji, jer ama baš ništa ne jamči njihovu pobjedu.

Ivo Anić
Autor 3.8.2018. u 20:57