Zijad Burgić: Šaputanje u košmaru

Povezani članci

• POSVETA MAKU DIZDARU I NJEGOVIM STEĆCIMA U STOCU
• ZVÄĆE SE HAMLET
• Božica Jelušić: TOLSTOJANSTVO
• ANGAŽIRANO, ALI…
• Deblokada uma
• Olga Lalić-Krowicka: A MENE NOĆAS NIJE BRIGA ZA BOL

Šaputanje u košmaru

Šta će vrijeme kazati o nama, običnim ljudima,
Ko smo nakon svih ovih nijemih i gluhih godina.
Mi, sa našim ranjenim dušama i čistim srcima,
Bog nam pomogao, kakva će biti naša sudbina?

Misao slatka ponese me u vremena davna i bolja
i snom opijen ne osjećam više mrak tuđeg neba,
Letim kao Ikar, u beskraje slobode nosi me volja,
Eho krika čujem: ”Grki su tamo zalogaji hljeba!”

Zemljo, majko, u plamenu i vatri sam te gledao
Hej stari prijatelji, mladost svoju mi potrošismo.
Za trenutak sreće pjesnik je život u dvoboju dao,
Mi godine patnje bez kajanja u ćutanju gubimo.

Sada bi o sudbini hudoj da šapućemo u košmaru,
Silama zla što ljude odvedoše na krvava stratišta.
Šta čovjeka običnog u neman – u zvjer premetnu,
I od jedine nam ove majčice zemlje načini ratišta!

Pokajmo se ljudi, oprostimo sad grijehe, smireno,
Nove dječake i djevojke budućnost ljepša raduje.
Dok njihovi životi se nadaju novoj slobodi iskreno,
naše zablude i grijehe koprena vremena sleduje!

Zatvorim oči i kažem sebi:”On je jedan i svemoćan”
Pretvaram se u zrno, trenutak, dio ljudskog vijeka.
On je po čemu sve jest – insan je prah i nemoćan.
O Bože, gdje si, Ti nurom bljesni, osvijetli čovjeka.

Zijad Burgić