Živija život, i Lepa i Smoje!

Predrag Lucić
Autor/ica 12.3.2016. u 21:44

Živija život, i Lepa i Smoje!

OTIŠLA JE “ONA”

Nisu trebali napisat da će Lepa Smoje bit sahranjena na groblju u Žrnovnici, pored svoga Miljenka. Ali kad su već napisali, nek im bude. Neka po svojoj pameti misle da će Ona, koja nikada nije išla na sprovode, doći i na svoj vlastiti sprovod. I neka se ne iznenade kad se danas okupe na žrnovničkom groblju, pa shvate da su došli svi, a samo Ona nije

Javili su da je u četvrtak ujutro, tiho, u snu, u svom stanu na Dražancu… Ostalo nisu morali ni javljat.

Ni da je otišla, ni da je partila, ni da je, kako još kažu, umrla i preminula.

Nisu joj morali ni ime napisat, svi bi ionako znali da je to Ona.

Nisu trebali napisat ni da će Lepa Smoje bit sahranjena na groblju u Žrnovnici, pored svoga Miljenka. Ali kad su već napisali, nek im bude. Neka po svojoj pameti misle da će Ona, koja nikada nije išla na sprovode, doći i na svoj vlastiti sprovod.

I neka se ne iznenade kad se danas okupe na žrnovničkom groblju, pa shvate da su došli svi, a samo Ona nije.

Koliko je samo puta rekla da nikada ne ide na sprovode? Koliko je puta ispričala onaj prvi doživljaj smrti, kad su je s ostalom djecom iz kotorske škole natjerali da ide na sprovod? Zar su zaboravili da Ona nikada nije zaboravila jednog mladog popa kako leži na odru, s krvavom vatom u nosu? »A nas djecu, sve u bijelim haljinama, s velikim crnim fjokom straga, poredali oko njega da ga dobro vidimo. Već zarana dobiješ tako ubod u srce. To ti je crkva: da te odmah preplaši života!« – pričala je onima koji su znali čuti i umjeli osjetiti. A ostalo je to i zapisano u romanu njezina života, ispripovijedanom novinarki Elizabeti Garber.

Smrt u životu ne postoji

»Od toga vremena nikad više nisam bila na sprovodu. Nikome, osim didu Mateu, koji je umro baš u Kotoru, iznenada, od srca. Jedan dan svi sjedimo za velikim stolom, nona Virđinija vadi juhu, svi sviramo i plešemo, a već sutra ga nema. Od tada, za mene smrt u životu ne postoji.« Pa zato nije išla na sprovod ni sinu Borisu koji je poživio samo nekoliko dana, a »naš katolički pop u Cetinju, don Stipe nije htio doći da ga poškropi, pomaže i da mu sve što treba za pokop, jer mali nije kršten«. Ni kćeri Renati koju joj je otela strašna bolest. Ni svome Tunji, kako je samo Ona zvala Smoju. Nikome.

Nije htjela čuti za sprovode. Ni za muziku koja se na groblju svira. Čak i djeci.

Jer Lepa je bila dijete muzike života. Njen otac Fedor Čatipović je u Beču studirao pravo, ali »više ga je zanimala muzička škola nego pravna, pa je na kraju, da bi imao od čega živjeti, završio – policijsku«. I tako je čovjek »cijeli život infišan u muziku, postao policjot«. Ali kakav policjot… Valjda jedini koji nikad nikoga nije strpao u zatvor, već je u praznom kotorskom zatvoru sa svojim sugrađanima održavao probe za kazališne predstave.

Zatvor je u Kotoru bio nepotreban jer je muzikalni šef Javne bezbjednosti za Boku kotorsku osnovao orkestar, limenu glazbu, uposlio cijeli Kotor na muzici i umjetnosti…

»Svi su imali toliko posla, da je u gradu bilo svega osim kriminala. Svi su samo pjevali, glumili i plesali.« Svi, uključujući i Čatipovićevu obitelj – suprugu Veroniku, sina Feđu i kćerku Lepu – u čijoj je kući klavir bio najvažnija stvar.

Lepin brat Feđa je i u partizane otišao s violončelom. I nikada se nije vratio. Niti se ikada doznalo gdje mu je grob. A stradao je, najvjerojatnije, u velikom četničkom klanju 1943. u istočnoj Hercegovini. Majka se nadala njegovu povratku sve dok nije umrla od čekanja, 25 godina nakon što je završio rat. »Uvijek je bilo ‘možda’. Možda je u zarobljeništvu, možda je na putu kući, možda je izgubio pamćenje… Na kraju je i to možda izmoždilo.«

I Lepa se u okupiranom Splitu, kao mlada AFŽ-ovka s tek rođenom djevojčicom u naručju, suprotstavljala fašizmu. Dočekala slobodu i užasavala se terora pobjednika.

Nije mogla prešutjeti obješene ljude koje je vidjela u oslobođenom Dubrovniku, kamo je otišla da pokuša spasiti zatvorene roditelje, pa je i sama, nakon oznaškog isljeđivanja, dospjela u splitski zatvor. »Zbog šporkog jezika«, kako je sama rekla. Jezika koji nije znao šutjeti ni pred čijim zlom.

Poslije izlaska iz zatvora počela je plesati u splitskom teatru. »Sa svom mižerjom, život je bio pun veselja: nema više bombardiranja! Samo su kao sjena nečije nesreće prolazili udbaši i taj krug političkih budala, malih sitnih pokvarenjaka.« Ali pokvarenjaci i budale nisu mimoilazili ni kazalište. »U teatru su u međuvremenu počele ćakule, političke igre, mračna atmosfera. Svi su se počeli uvlačiti i dodvoravati partijskim komesarima, odavati i prodavati druge.«

Ona nije bila od tih svih. Baš kao ni čovjek njezina života, Miljenko Smoje kojega je upoznala na dan oslobođenja Splita. A taj susret bio je sve osim ljubavi na prvi pogled.

»Ja o vama sve znan. Rekli su mi da ste gangster, da ste lopov, da ste niko i ništa, da ste pokeraš, da ste jebač, da ste bižali od rata i sakrivali se i marendavali gore u crkvici, i tamo činili kažin dok su drugi ginili, i da ste puni ušenaka ka i svi iz Veloga Varoša«, sasula je Lepa u lice tome malenom i mršavom studentu koji je »parija cukar de orzo«.

Ni on njoj nije ostao dužan: »Sad ću ja vama reć šta sam ja čuja o vama. Vi ste jedna Židovka, Cigančura, došli ste iz neke crnogorske vukojebine, glupi ste ka top i ružni ka crni vrag.« Kako je iz toga nastala onolika ljubav, znali su samo njih dvoje.

»Vidim ja, vi ste obadva luda. Taman ste se našli!« – kazao im je zajednički prijatelj Frane Lentić, svjedok njihova prvog susreta.

Ona – više od svega

»Kad smo se upoznali imao je dvadeset dvije godine, odmah smo se svidjeli jedno drugome, ali to nije isprve buknulo kao strasna ljubav, već nešto kao drugarstvo na prvi pogled, duboko prijateljstvo koje je polako sazrijevalo u ljubav. Najprije smo se našli duhovno, pa tek potom i tjelesno«, pričala je Ona godinama kasnije Elizabeti Garber.

»Taj je kontakt bija jak, snažan, ali nije to bila jubav, nije to bilo ono šta kažu – jubav na prvi pogled. Šta sve nismo prošli… i to nas je, znaš, vezalo, strašno vezalo, u tome užasu rodila se jedna strašno jaka veza, ali čudna… ćutili smo se na jedan zaista čudan, čudesan način«, pričao je i On u razgovoru s Borisom Dežulovićem, u svojoj životnoj ispovijesti za Feral Tribune u kojemu je pisao do svoje posljednje riječi. Riječi »pisat«.

A Ona mu je bila više i od pisanja. »Ona? Ona mi je sve – najboji prijatej, žena, jubavnica, inšpiracija… lektor, redaktor, sve! Ona mi je sve šta jeman… Kažeš – više od žene? Ma kurac, kakva žena… Ona mi je više od matere! Ja nju volin i kad mi prigovara i zapovida. Znači da me voli, a velika je stvar kad te neko ovakvoga staroga, ćoravoga i gruboga voli. A? A volin i ja nju, da ne lažen – jedina osoba na svitu koju volin više nego samoga sebe je – Ona.«

Bila je prva i najstroža čitateljica svih njegovih tekstova, jer On ju je takvu htio i volio. »Znala je ona mene i kalmavat, naročito u polemikan, da san privršija miru, onda bi se znali i zakarat, svadit, poslala bi me u kurac, ja nju u tri i onda dva dana ne bi razgovarali. A onda, kad bi tekst izaša, onda bi se opet pomirili i pojubili.« I nije krio da bez njezine pomoći On sam puno toga nikada ne bi ni napisao.

Bila je, ako mene pitate, ne samo koautorica Malog i Velog mista, nego i autorica najljepše rečenice koju je ikada itko izgovorio ili napisao o Miljenku Smoji, one: »Smišan je bija, jebemu mater!«

Bila je ne samo plesačica, koreografkinja i pedagoginja, nego i puno više od toga. Ono po čemu je pamte generacije djece u plesnom klubu Mozaik kojima je bila podrška u životu: »Pedeset i četiri godine radila sam s djecom u Mozaiku i nikad nijednom djetetu nisam rekla da nema talenta. To se ne smije dogoditi. Od njih hiljadu, nađu se dva nadarena, a sve ostalo je prosjek, ili manje. Pa šta? Neka se djeca vesele, neka skaču, neka se igraju dok mogu, neka guštaju život!«

Ali i prema takvoj Lepoj Smoje ljudi su znali biti surovi. »Šta su mi radili dok je Renata ležala bolesna! Zvali su na telefon i svašta govorili. Ko to može razumit? Nismo išli na sprovod, ja nikad nisam obukla crninu, nisam išla na groblje i zato su me ogovarali. Svašta čovjek prođe. Onda ti netko kaže: ‘Ja ovo ne bi moga priživit!’ Ne, u tome i jest problem. Preživiš.«

A preživjele su se i umobolne poruke »Smrt Lepoj!« i »Lepa četnik!« ispisane tokom posljednjeg rata na vratima Mozaika. I prijetnje smrću koje su njoj i Smoji izgovarane na ulici ili telefonom.

Šćućaj se uz mene

Živjelo se i s kobnom dijagnozom. »Doktor Bota, divan čovjek, otvoreno je Smoji rekao da nema smisla ni operacija, ni mrcvarenje. Poslije te dijagnoze, došli smo doma i sjeli. Ja glumim, mi se ka držimo. Najedanput smo se skljokali i jedan i drugi. Nismo plakali, nego ridali. Ka svinje kad se kolju. Rak nas je tresnuo u lice, ali nikad se bolest nije spomenula. Ni umiranje. Stalno je valjalo normalno živit.«

Živjeti je valjalo i u onim tjeskobnim noćima bez njezina Tunje, u noćima kada bi odnekud čula njegov glas: »Ćićo, šćućaj se malo uz mene!« I kada bi se Ona šćućala i samo mu rekla: »Daj da te malo dotičen nogon ispod imbotide.«

Lepa Smoje zato danas i ne mora doći na groblje u Žrnovnici, da je polože kraj Miljenka. Ako i dođe, bit će to samo zato da Ona i On – Ćićo i Tunjo – pobjegnu u život.
Jer smrt u životu – lijepo nam je rekla teta Lepa – ne postoji.

Novi list

Predrag Lucić
Autor/ica 12.3.2016. u 21:44