Zora

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 8.8.2018. u 09:20

Zora

Foto: FB

Zora je.

Odškrinula sam vrata i zagledala se u horizont. Opet su se u samoći igrale iste sjenke kraj vode. Danima su tu, uvijek pri izlasku i zalasku sunca da bi se između ova dva trenutka razdvojile i svaka od njih otišla na svoju stranu. Ali nikad ne propuštaju zoru i suton. Uvijek su tu, u tim trenucima, poigravajući se onim s čim možda ne bi ni smjele, ali ih ta igra uvijek nekako nanovo spašava i štiti od grubog dodira teške svakodnevnice…

Ko zna, možda mi se samo i učinilo na trenutak, kad je misao jedna, kao vihor duše, proletjela mojim nemirom. Podigoh pogled još jedanput prema nebu i prema daljini. Ugledah jedan daleki pejzaž i jednu drugu, daleku rijeku. Ugledah jednu drugu sliku ispred mene. Onu koja mi puno znači, a koju nisam znala sačuvati. Ili možda nisam mogla. Ne znam. Pokušavam da je obujmim ponovo.

Rijeka u daljini je utihnula, potpuno nijema, ućutala je, a oduvijek smo govorili kako je ćutanje zločin. Sad smo upravo tako postupili, i ona i ja. Ućutali smo, kao i svi drugi ćutolozi. Ona okrenuta sebi, ja preplašena njenim tokom.

Osmijehnem se, jer od svih nepravdi, najviše te rani kad te rijeka povrijedi i nanese ti bol.

Gledam kako se voda kao ogledalo presijava ispred mene, a nebo se sjedinjuje u igri boja. Mi i dalje idemo istim stazama, mimoilazeći se neprekidno, u žudnji da pomognemo drugima, ne videći sebe.

Kad horizonti se spoje, a ljudi razdvoje, pitanje je do čega je?

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 8.8.2018. u 09:20