Zašto sam izgubila prijateljicu?

tačno.net
Autor/ica 4.1.2013. u 20:13

Zašto sam izgubila prijateljicu?

Obećala sam sebi da ju neću kontaktirati prva. Pogađate što se dogodilo? Nikada nisam dočekala njezin poziv…

Nekad davno u jednoj hrvatskoj televizijskoj drami čula sam jednu zanimljivu tvrdnju „Brakovi se raspadaju, a prijateljstva ostaju“ i nekako od kada sam ju čula, bila sam uvjerena da u njoj ima istine i logike.  Vjerovala sam da prava prijateljstva mogu nadživjeti bilo kakve ljubavi, one prave i one krive. No, čini se da na žalost, kao što ni mnogi brakovi nisu vječni, brojna, prava prijateljstva isto tako imaju rok trajanja.Prije dvije godine izgubila sam dugogodišnju prijateljicu, s kojom sam odrasla. Zbog čega? Radi se o vrlo kompleksnom problemu koji se nije nastao preko noći, nego su se stvari nakupljale godinama, ali u kratkom roku na neki način sve je otišlo u krivom smjeru. Makar smo imale nekoliko malo žustrijih rasprava, nismo se nikada posvađale, ali nakon što sam shvatila da je našem prijateljstvu kraj, mogu reći da sam patila zbog toga, baš kao i da sam prekinula neku dugogodišnju ljubavnu vezu.

Kako ne bi bilo zabune, voljela sam ju kao prijateljicu, kao osobu s kojom sam uživala biti u društvu, s kojom sam željela podijeliti dobre i loše trenutke, kao osobu koja mi je bila životni oslonac. Kada sam shvatila da smo došle do kraja puta, osjećala sam sve one osjećaje koje osjeća osoba koju je prevarila, izigrala i ostavila voljena osoba – ljutnju, bijes, očaj, jad, prkos, žalost…

Bilo mi je dosta

Do današnjeg dana ne mogu vjerovati da više nismo prijateljice, jer sam bila uvjerena da je naše prijateljstvo zacementirano. No, zašto je došlo do raspada prijateljstva? Nakon dugog i pomnog razmišljanja, analiziranja situacija, što se sve među nama dogodilo i kako je naše prijateljstvo funkcioniralo, shvatila sam da je prestalo onog trenutka kada sam rekla da je meni dosta, da nemam više snage truditi se oko osobe koja ne zavrjeđuje sav taj moj trud. Obećala sam sebi da ju neću kontaktirati tako dugo dok ona ne kontaktira mene. Pogađate što se dogodilo? Nikada nisam dočekala njezin poziv. Nikad!

Bilo bi jadno od mene kada ne bih priznala da smo se oboje promijenile. Naravno, nakon fakulteta došao je posao, život, drugačije brige, problemi. Vrlo brzo se u tim kasnim 20-tim i ranim 30-tima mijenja mentalni sklop, cijeli način funkcioniranja života… No, ono što je oduvijek bila prvenstvena razlika između nas dvije je da je ona u našem prijateljstvu uvijek prvo mislila na sebe. Vrlo malo je davala i mnogo tražila za uzvrat. Previše! Na kraju sam nakon svih tih godina iscrpila svoju želju da budemo prijateljice.U biti, prestala sam imati razumijevanja za nju, njene prohtjeve, muhe, promjene raspoloženja, njezinu tvrdoglavost. Nakon toga, više nisam imala niti volje niti želje imati nju kao osobu i kao prijateljicu u životu.

Samo poznanice

Sada, kada ju sretnem na cesti ona je još jedna osoba iz moje prošlosti s kojom na minutu-dvije popričam o vremenu i međusobno si kažemo da smo „dobro“ i da se ništa novo.  Prije godinu dana na takvim susretima možda bih predložila da se nađemo na kavi i malo popričamo kao u dobra stara vremena, ali sada mi to niti ne pada na pamet. Zašto? Jer je ona još jedna strankinja iz moje prošlosti s kojom ne želim ništa dijeliti intimno, niti ne želim trošiti vrijeme na osobe koje mi ništa ne znači. Ionako imam mnogo drugih dobrih i dragih prijateljica s kojima se ne stignem dovoljno često vidjeti koliko bih htjela i voljela.

I sada, kada dvije godine nakon raspada našeg prijateljstva pogledam imam zaista široki krug prijatelja, ponajprije ženskih. Sa svih strana, dobi u rasponu od kojih 15-ak godina. Ne kažem da sam sa svima najbolja prijateljica, to na kraju i nije potrebno, no s njima dijelim određeni dio života koji nas povezuje i koji smo proširile na privatni aspekt. Imam prijateljice iz osnovne škole, iz srednje, sa fakulteta, sa posla, prijateljice koje sam stekla putem rodbinskih veza, prijateljice koje sam upoznala preko prijateljica.

Dakle, kada sad pogledam sebe, mislim da sam konačno pogodila pravi recept za prijateljstvo! Daj i primi koliko želiš i možeš, trudi se koliko želiš i možeš i okruži se ljudima koji ti odgovaraju po određenim bitnim karakteristikama, jer za ostale ljude jednostavno život je prekratak i nije vrijedno oko njih truditi se i razbijati glavu.

Imam na umu da nitko nije savršen, pa tako ni ja i pokušavam koliko je to moguće ne osuđivati ničije postupke, slagala se ja s njima ili ne. Svatko živi svoj život, niti bilo koja prijateljica živi moj život, pa tako i obrnuto.Ljudski odnosi su komplicirani dovoljno i zato svaki dan treba težiti da ih maksimalno pojednostavimo.

(vam)
tačno.net
Autor/ica 4.1.2013. u 20:13