Čije maslo nije za Ramazana !

Povezani članci

• Kako je Plenković sadio, tako će i žeti
• Nikola Vučić: Jesmo li sigurni?
• Nedim Ajanić: Samo kredibilni mediji mogu spasiti novinarstvo
• Hrvatski zakon omogućava tužbe zbog javnog govora o ratnim zločinima i prijeti njihovim kolektivnim zaboravom
• CIN: Niko od čelnika stranka nije preuzeo odgovornost za demonstracije, niti ponudio ostavku
• MI, ŽENE BOSNE I HERCEGOVINE, UJEDINJENE I SOLIDARNE, KAŽEMO: Nijedna više!

Evo ovih dana, pred Novogodišnje praznike, na godišnjoj konferenciji za novinare kako prenosi portal  „ StarMo„ ministar za energetiku i industriju u Vladi Federacije, gospodin Erdal    Trhulj   izjavljuje; „Vjerujte, i ja sam se pitao kako Aluminij radi! i da je upis državnog kapitala u vlasničku strukturu mostarskog Aluminija “uspješna priča”.

Ministar ovom prilikom nije mogao da pojasni kako je došlo do konačne raspodjele kapitala, po kojoj je Federaciji pripalo 44% vlasništva, jer kako je rekao ministar Trhulj da nije na njegovom ministarstvu da se time bavi, pošto je raniji sporazum Hadžipašić- Brajković usvojio Federalni Parlament.

Možda bi istinski ovo i bio kraj „uspješne priče„ da nije riječ o kriminalu stoljeća u našoj poharanoj i opustošenoj državi Bosni i Hercegovini, kada je u pitanju jedna od takvih firmi poput Aluminija iz Mostara. U njenom kriminalu, lopovluku i podkradanju učestvovale su mnoge karike u lancu kriminala, ali je sigurno jedno, da bez aktuelne vlasti i njenih kriminalno- podaničkih struktura i elemenata, isto se ne bi moglo odvijati i privesti „uspješnome kraju „ kako to sramno, cinično i krajnje bezobrazno opravdava ministar, u čijoj je nadležnosti pomenuti resor i industrijska firma.

Ništa čudno i neobično, ako naša javnost zna da država kao 100% vlasnik kapitala, već 18 godina, od Dejtona na ovamo, nije mogla ni priviriti u ovu firmu sa svojim zvaničnim institucijama i predstavnicima vlasti. Za to vrijeme, zahvaljujući i zakonima postojeće Herceg Bosne, menadžment firme i njegov najveći kriminalac Mijo Brajković, je na nivou svoje mjesne zajednice u Baćevićima i svoje opštine Jugoistok, preko osnovnoga  i kantonalnoga suda u Mostaru, sve uzurpirano i pokradeno uspijevao da aminuje i da sudski ozvaniči, do konačnoga isteka svih rokova za konkretne prigovore vlasti Federacije, koje su to laički i blesavo samo posmatrale i nečinile ili učestvovale u ovim kriminalnim radnjama.

Kako kaže narodna  „o mrtvima samo dobro„ svakako ukoliko i lično nisu bili skloni lopovluku, tako da se ni u kome slučaju nije mogao i amnestirati premijer Hadžipašić, čije maslo istinski nije za Ramazana. Sa najvećim kriminalcem Mijom Brajkovićem, izvršio je kriminalni dogovor i podjelu vlasničke strukture kapitala firme, već prema poznatome odnosu i procentu, ne upuštajući se zaista i u nedostatak početnoga bilansa stanja i devalvirajući početnu vrijednost sa milijarde i pet stotina miliona DM, na mizernu vrijednost od cca 150 miliona DM. Pored zvanične procjene ratne štete na ovoj firmi, koju je uradila stručna komisija Francuskoga Pechineya, inače tehničkoga i stručnoga isporučioca tehnologije i tehničkoga nadzora, u predratnome periodu po procjeni na iznos od 200 miliona DM, što nikada nije i javno ozvaničeno, a što u krajnjem slučaju vrijednost firme nije mogla biti ispod milijarde DM. Eto, to rahmetli Hadžipašić i dragi Allah sa njim, vjerovatno znaju za cijenu ovoga kriminala, kojega su docnije i njihove stranačke strukture HDZ-a i SDA –a uspjele proturiti i ozvaničiti kroz Parlament Federacije, tako da niti aktuelni premijer Nikšić, a niti njegov ministar Trhulj  nisu  apsolutno imuni na ovu predmetnu i silnu pljačku državne imovine, jer je kako vele sve „uspješno riješeno„

U periodu pristupa realizacije ovoga sporazuma i svih aktivnosti na tenderskoj  dokumentaciji, te prikupljanja ponuda i toka procesa privatizacije, bar mi živi sudionici i svjedoci nemilih događanja, svjesni smo bili u vrijeme mandata premijera Hadžipašića i ministra Heće, da su se odigravale veoma prljave rabote i radnje ispod stolova i sa takvim svjetskim firmama poput Glencore iz Švicarske i drugih. Pritisci na komisiju, koja je radila na ovome procesu i veoma alarmantne i prljave ponude pojedincima, da bi se upravo i završilo na tim kriminalnim radnjama i dogovorima, možda i javnosti nepoznato, ali bi to ugledni mostarski advokat  kao sudionik u radu komisije, kao častan i visoko moralan čovjek, nije podlegao prljavim ponudama, tako renomiranih svjetskih firmi, mogao jasno objelodaniti. Čak u tome procesu aktivnosti i neuspješne privatizacije ima i niz epizoda, a jedna od njih je / citiram S,P, /„Panika je počela da trese Miju Brajkovića, njegove najbliže saradnike u Aluminiju, članove Komisije za prodaju kombinata, te pojedine članove Vlade Federacije BiH. Naime, nakon što je najboljem ponuđaču za kupovinu Aluminija, koji je kriminalnom odlukom Komisije izbačen iz daljnjeg natjecanja – litvanskom konzorciju UBIG – odgovoreno da nema čak ni pravo na žalbu povodom skandalozne odluke te komisije, Tužilaštvu Bosne i Hercegovine podnesene su i prve krivične prijave„. „Mijo Brajković je zaista jedinstvena pojava među najkrupnijim bosanskohercegovačkim kriminalcima. Svoj boravak na slobodi duguje moćnim zaštitnicima: čelnicima HDZ-a koji su u zatvoru (poput Jelavića) i onima koji će uskoro biti (poput Čovića), njihovim partnerima iz SDA (poput Bičakčića i Hadžipašića), te moćnim međunarodnim protektorima koji štite interese moćnog njemačko-američkog Daimler Chryslera u Aluminiju (poput Petritscha, Ashdowna i Haysa)“ / citiram S.P. /

Žive li zaista u ovoj zemlji isključivo debili?
Evo i danas u kontinuitetu na sceni je diskriminacija radnika na nacionalnoj osnovi, u režiji i ovih sudionika vlasti, premijera Nikšića i ministra Trhulja, tako da se zaista pitamo da li u ovoj zemlji žive isključivo debili! Međunarodna federacija sindikata iz Ženeve, već je poodavno iznijela svoje stavove i preporuke u vezi činjenice da je Brajković metodom apartheida uklonio zaposlene Bošnjake i Srbe iz Aluminija, a njegov sljedbenik Ivo Bradvica je isto u kontinuitetu i nastavio. Znači li to, da nikoga u ovoj zemlji ništa više ne zanima, što su ti kriminalci prekršili sve državne zakone, ali ne Herceg Bosne, promjenili su vlasničku strukturu kapitala u Aluminiju i tako državu godinama, od Dejtona do ovogodišnjega srpskoga praznika Mitrovdana/ 08. novembra je po prvi puta imenovano članstvo Vlade Federacije u Nadzorno vijeće firme/, ignorisala i držala na marginama svojih neotuđivih prava. Može se zaista i istinski  konstatovati da je mostarska firma Aluminij od Dejtona na ovamo jedini poslovni subjekt u državi, u koji nema pristupa državnih poreskih i finansijskih organa.

Upravo ovih dana, poslije dugoga perioda nemoći, finansijski organi države su kročili u ovu firmu i sa nestrpljenjem i očekujemo rezultate njihovoga rada. S obzirom na dugogodišnji period mahinacija i nečasnih radnji u firmi, sa zebnjom se i očekuju prvi rezltati istrage, da li će ona biti sistematska, iskrena i istinito prikazana u analizama poslovanja cjelovite firme u dugogodišnjem periodu njenoga djelovanja na tako netransparentan način.

„Opravdavajući razloge izbacivanja radnika srpske nacionalnosti iz Aluminija, Brajković kaže da je sa aspekta morala to bilo opravdano, jer su ih ti ljudi “gađali”: “Morate razumjeti da je tog trenutka moral bio jedan, a danas je moral bio drugi.” Dakle, o bilo kakvom moralu govori čovjek koji je iz mostarskih koncentracionih logora preuzimao logoraše Bošnjake i Srbe da raščišćavaju ruševine Aluminija za svoje kolege Hrvate?! I pritom se poziva na Srbe koji su ih gađali, kao da je sam manji zločinac od njih! „ / citiram S.P. /

Dakle, u kontinuitetu i nešto slično su odradili i njegov nasljednik Ivo Bradvica, uz pomoć premijera Nikšića i ministra Trhulja, te Registra vrijednosnih papira, zvanično su i objelodanili spiskove dioničara firme Aluminija, bez preko 700 radnika srpske nacionalnosti, manjega broja Bošnjaka i nepodobnih Hrvata. Sve je to rađenu u duhu slogana „borbe za dobro čovjeka„ upravo i njihovih stranačkih slogana i mentora. To su aršini demokratske neravnopravnosti na ovim prostorima Federacije i grada Mostara, kako bi se i obezbjedila „mutnoetnička„ pripadnost ovih naroda koji ovdje žive.

Ako je ovo djelo, a istinski i jeste premijera Nikšića i njegovoga stranačkoga sistema u borbi protiv korupcije i kriminala, normalno se pitamo da li će moći stati u kraj na ovakav način i onima koji su se već nafatirali i ogrezli u kriminalu, ali su utekli, poput Mije Brajkovića i inih čimbenika.

Primjera radi, ovih dana je Vlada i premijer Nikšić imala sastanke i dogovore sa dugogodišnjim poslovnim partnerom Aluminija, a to je firma Glencore iz Švicarske, pa radi podsjećanja citiram,/ (Irena Divković Milanović, poglavlje iz dopunjenog izdanja knjige “Kondo Kondo”)

„Najpoznatiji hercegovački menadžer firmu Lona AG registrirao je u Zugu kod švicarskog advokata Martina Neesea, poznatog kao čuvara financijskih tajni najvećih hrvatskih tajkuna. Brajkovićev partner dijeli zajednički ured s advokatom Rudolfom Mosimannom, zastupnikom Glencorea koji je s Aluminijem potpisao višegodišnji ugovor Glencore je u vlasništvu Marca Richa koji je Severininog dečka lansirao među ruske oligarhe.

Kad je na proljeće 2009. godine tadašnji generalni direktor Mijo – Kruno Brajković otišao u penziju nakon 20 godina provedenih u mostarskom Aluminiju, ipak nije do kraja napustio kompaniju. Ostao je posebni savjetnik za strateški razvoj Aluminija a potom se preselio u Zagreb. Zatim je njegovo ime isplivalo u tzv. “strujnoj aferi”, jednoj od najvećih hrvatskih afera zadnjih godina. Sa grupom saradnika 2010. saslušavan je u istrazi na okolnosti jeftine prodaje HEP-ove struje mostarskom Aluminiju.

Na proljeće 2011. godine švicarski Glencore International i mostarski Aluminij potpisali su ugovor o saradnji za razdoblje od početka 2012. do kraja 2014. godine. Pojašnjeno je kako se radi o dugogodišnjoj uspješnoj saradnji dviju firmi, odnosno isporuci mostarskog metala -glinice-  švicarskom Glencoreu.

Za manje upućene Glencore je firma u vlasništvu milijardera Marca Richa, amerikanca sa švicarskom i adresom u mondenoj španskoj Marbelli. Rich je bio najpoznatiji američki porezni bjegunac kojeg je svojevremeno Švicarska odbila izručiti SAD-u a potom je maknut s liste FBI-a kad ga je zadnji dan svog predsjedničkog mandata pomilovao Bill Clinton.

Preostaje da se vidi hoće li uskoro u mostarski Alumij stići račun iz Švicarske za famozne konzultantske ili neke druge poslove, sa pečatom Lone AG i potpisom Dr. Martin Neese. Prema dosad viđenom scenariju takve su fakture obično astronomske a u domicilnim kompanijama često i ne znaju da im račun zapravo stiže na naplatu od bivših čelnika koji su formalno otišli u penziju, odnosno za savjetnike ali su zapravo po pitanju visokih honorara i dalje u prvim redovima.“/kraj citata/.

Kažu nam, da je pravda dostižna, ali je istina spora, kamo sreće da nas je imao ko posavjetovati i da odmah poslije Dejtona krenemo sudskim stazama pravde, pa možda i do Strazbura, da nismo vjerovali domaćoj podaničkoj vlasti i njihovim premijerima i ministrima, kao i mnogim predstavnicima međunarodne zajednice, koji su nas tapšali, obmanjivali i redovno lagali sa pozitivnim ishodom regulisanja naših osnovnih ljudskih i radničkih prava.

Nadati se, naša draga, voljena i jedina domovino Bosno i Hercegovino, da će konačno i u tebi za sve tvoje građane i narode sunce granuti, a kriminalce i korumpirane elemente smjestiti u mračne katakombe mračne prošlosti.

S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el. / bivši radnik Aluminija/