Dobri momci iz socijalističkog sistema

Izdvajamo

• Umjesto, da aktuelno rukovodstvo u Hrvata, stopiraju i stišaju situaciju, da glasno jasno kažu svoje stavove pokajanja, za sve neljudske i zločinačke aktivnosti odrađene, tokom agresije, kako od ove šestorke, tako isto i od vrha njihove politike sa Franjom Tuđmanom na čelu, kao i sa njihovim izvršiocima iz redova hrvatske oružane sile, ma kako se zvala. Zašto i nadalje ljudima ispirati zatrovani mozak i stvarati od njih obezglavljene čimbenike, poradi svojih nakaradnih stranačkih interesa i manipulacija sa takvom glasačkom mašinerijom. Zašto ne prihvatiti pravdu iz Haga, ma koliko ona bila cjelovita, jer žrtvama nikada nedovoljna, ali ipak istinski jedino prihvatljiva i moguća u ovim našim vremenima, jer je od međunarodnog suda iz Haga.

Povezani članci

• Otkud odjednom dogovor lidera?
• Tekst o nama
• Potresna ispovijest logoraša: Bio sam živi štit
• Edin Pobrić: Nacionalizam je opasna droga na kojoj je trenutno region
• Za zločine u Dretelju 24 godine zatvora
• Zločin ženske samostalnosti

U ovom vremenu, euforičnih rasprava, ocjena i osuda, konačnih rezultata presuda iz Haga, ratnim zločincima, kako su ih i naznačili, generalu Ratku Mladiću i šestorki, tzv. hrvatske skupine Herceg Bosne, na čelu sa Jadrankom Prlićem i ostalim, možemo konstatovati, da je mnogo toga rečeno i viđeno. Radi istine i mlađih generacija, koje nam pristižu, koje i trebaju da nastave izgradnju našeg zajedničkog suživota i uspostavu jedne prosperitetne nam, naše zajedničke domovine Bosne i Hercegovine, mnogo toga je još uvijek nedorečeno.

Svakako, mi stariji, sijedi, životno iskusniji, intelegentni i razumni ljudi, možemo i trebamo dati i sospstveni doprinos, opisu i sadržajima naše zajedničke istine.

Iako sam i neposredno, bio žrtva ove nakaradne ustaško-nacionalističke politike HDZ-a, u svome gradu Mostaru, ali sam ostao i opstao živ, zahvaljujući i nekim čudnim, rekao bih nebeskim silama, ma kako ih neko doživljavao ili nazivao.

Godinama sam iskazivao javno moje stavove, sopstvenim spoznajama, dvostruke agresije, na moj grad, moju državu i na građanstvo, ove nam države.

Međutim, naše rukovodstvo na čelnim pozicijama vlasti, posebno naši Bošnjaci, imali su neke svoje dvostruke aršine, u sagledavanju i odnosima cjelovitih događanja u državi. Imajući, ovo u vidu, uputili su tužbu međunarodnom sudu u Hagu, protiv Srbije, kao očitog agresora sa istoka, ali istovremeno, nisu uputili istu takvu tužbu i protiv države Hrvatske, drugoga agresora sa zapada. Rezultati, odgovarajućih presuda, veoma su nam poznati, kao i posljednja presuda hrvatskoj šestorci, u kojoj je sud u Hagu, nedvosmisleno rekao kvalifikaciju, udruženog zločinačkog poduhvata i međunarodnog ratovanja i udjela i Republike Hrvatske, kao i Republike Srbije, bar u ranijm presudama ratnim zločincima. Ovome, ništa ni dodati niti oduzeti, sve je jasno i javno izrečeno, u sadašnjem periodu euforije, bespotrebno mnogo retoričkih tirada i komentara, suvišnih i nepotrebnih.

Sazrelo je vrijeme, da se konačno i stavi tačka na ovu našu tmurnu, jadnu i nakaradnu prošlost, uz potrebna izvinjenja našim žrtvama, razboritim i iskrenim pokajanjima od strane agresorskih recidiva, okretanjem budućnosti sa veoma iskrenim i pozitivnim sadržajima, upravo, u interesu naših nadolazećih generacija.

Mi, živi sudionici svih nemilih događanja, moramo priznati i osvjetliti i čudne, ali moguće i ljudske transformacije, od postojećeg ljudskog roda u neke životinjske zvijeri, neprirodnih karakteristika, postojećih i dokazanih agresorskih i zločinačkih nakana, gdje je čovjek prema čovjeku postao zvijer.

Otuda, su i moja prisjećanja, na dvojac osuđenika iz predmetne šestorke HB, koji su istinski u prošlom sistemu, bili dobri i dokazani momci, Jadranko Prlić i Valentin Ćorić.

Kao iskusni privrednik, stručnjak svoga poziva, društveno politički radnik, imao sam priliku raditi i družiti se sa ovim ljudima. Jedan od mladih doktora ekonomskih nauka, veoma agilan, radan i perspektivan kadar, doktor Jadranko Prlić, bio je u funkciji zamjenika predsjednika Vlade ili Izvršnoga vijeća, gospodina Marka Ćeranića, te je često imao susrete i razgovore sa mnom, lično, u nastojanjima, da ja kao veoma aktivni i agilni vijećnik u Parlamentu Skupštine BiH, sa svojim vijećnicima i saradnicima, često utičemo u izglasavanju konkretnih prijedloga zakona, koje je Vlada, upućivala u Parlament.

Isto tako, često sam putovao sa Jadrankom Prlićem, avionom na relaciji Beograd-Mostar ili Sarajevo, gdje sam tada obavljao funkciju saveznog parlamentarca u Saveznoj Skupštini, a Jadranko je često obavljao i svoje zadatke izvršne vlasti Bosne i Hercegovine. Živi sam svjedok, da nikada nije bio pasivan u svome radu, a često bi svojim putovanjima, redovno pratio i čitao ekonomsku literaturu na engleskom jeziku. Bio je uvijek, veoma komunikativan, sadržajan i riječit, veoma pouzdan i dobro došao sagovornik, na cjelovitu društveno političku, posebno ekonomsku problematiku. Mnogo toga, pozitivnog i stručnog bih mogao iznositi, o kolegi Jadranku Prliću, a posebno o našim zajedničkim raspravama na temu naše aluminijske industrije, gdje smo nekada zarađivali i zajednički hljeb. No, došlo je vrijeme agresije, te se sa našim Jadrankom nešto desilo, u transformaciji ovoga čovjeka u nečovjeka, kako i zašto?

Isto tako, dobri momak iz socijalističkog vakta, bio je i moj kolega, mašinski inžinjer Valentin Ćorić. Veoma radan i uzoriti momak, sportista i nosilac crnoga pojasa u karateu. Imao sam priliku i zadovoljstvo, sa njim neposredno raditi u Aluminiju, na izradi konkretnoga projekta, izgradnje jednog proizvodnog kapaciteta u Čitluku, u okviru firme Aluminij ili tadašnjeg Energoinvesta, kao doprinos tome okruženju, u cilju nadoknade i kompenzacije, za korištenjem rude boksita iz tih rudnika. Često sam, sa Valentinom i našim saradnicima, znao sjediti u roditeljskom domu u Čitluku, te uz crno vino i domaći pršut, voditi duge naše zajedničke razgovore i dogovore. Posebno me je tom prilikom, fascinirao i prisutni njegov brat, zvali su ga Šito, ali veoma pametan i uticajan visoki katolički čimbenik, koji je živio u Švicarskoj, često bi dolazio kod roditelja i tako bi ćaskali o svemu i svačemu. Sve u svemu, bio sam uvijek jako i pozitivno impresioniran tom familijom, a ovo šta se i kako se desilo u njegovoj transformaciji, za žaljenje je, ako je istinski vlast udarila u njegove moždane vijuge, pa ih usmjerila u agresorske tokove njegovog života i djelovanja?

Ovim presudama u Hagu, digle su se maksimalne emocije i euforija, do histerije u njihovoj hrvatskoj istoriji, a da li će se to stišati i povratiti u njima i pamet, njihovih aktera, ostaje da se vidi.

Umjesto, da aktuelno rukovodstvo u Hrvata, stopiraju i stišaju situaciju, da glasno jasno kažu svoje stavove pokajanja, za sve neljudske i zločinačke aktivnosti odrađene, tokom agresije, kako od ove šestorke, tako isto i od vrha njihove politike sa Franjom Tuđmanom na čelu, kao i sa njihovim izvršiocima iz redova hrvatske oružane sile, ma kako se zvala. Zašto i nadalje ljudima ispirati zatrovani mozak i stvarati  od njih obezglavljene čimbenike, poradi svojih nakaradnih stranačkih interesa i manipulacija sa takvom glasačkom mašinerijom. Zašto ne prihvatiti pravdu iz Haga, ma koliko ona bila cjelovita, jer žrtvama nikada nedovoljna, ali ipak istinski jedino prihvatljiva i moguća u ovim našim vremenima, jer je od međunarodnog suda iz Haga.

U svome intervju na „radiosarajevo.ba„, ugledni teolog i profesor fra Ivo Marković, izjavljuje:

“Država Hrvatska prema BiH mora da promijeni politiku. Mora, ne voditi politiku kako diktira HDZ u BiH, već da država Hrvatska definira svoje interese u odnosu na BiH, a ja vjerujem, kad bi htjeli definirati svoje interese, da je to cjelovita BiH u kojoj su Hrvati konstitutivan narod, u kojoj Hrvati na cijeloj teritoriji BiH imaju svoja puna prava: kulturna, nacionalna i religijska. Mislim da takav jedan odnos treba praviti. Okrenuti se prema budućnosti. Da pitanja prošlosti ne budu teret na nogama, nego da se rješavaju problemi. Tako da se može živjeti zajedno. Ali, ovako, biti zarobljen prošlošću, to je krajnje negativno”/ završen citat /.

Kako smatra, fra Ivo Marković, nužno je „zarobljavanje prošlosti„:

“Narod je toliko okrenut prošlosti, tako da u budućnost ide okrenut leđima. Religiozno gledano to je grijeh, život u grijehu. Grijeh je prošlost. Okrenuti se od grijeha, od prošlosti ka budućnosti, to je jedan strašno važan, iz života vjere jedan važan primjer. To je potrebno čitavom Balkanu, osobito Bosni”.

Nadalje, fra Ivo Marković konstatuje:„Mi živimo nakon rata. Spirala pomirenja, detraumatizacije treba funkcionirati. Negativne procese što prije zaustaviti. Rješenje je da svi odgovorni ljudi promijene politike. Da se politika ne vodi s pozicije identiteta i nacije, religije već sa pozicije interesa. Da biramo političare koji će da prave programe. Imamo idiotsku vlast koja govori da su ugroženi ljudi. Manipulira se tom ugroženošću, fraze, pljačka. A samo je gore i gore, propadamo. Ovo je trenutak da se pokrenu stranke, da se narod osvješćuju, ovo je trenutak za društvenu i političku akciju i na tom treba raditi”/ završen citat /.