Dosta nam je jada, bijede i Republike Srpske!!!

Povezani članci

• Sanjin Drljević: Dimnjačari u BiH su u svjetskom vrhu po pružanju usluga
• Juratović: Izetbegović, Čović i Dodik sarađuju, podijelili su institucije, a u političkim odlukama se kao koče
• Refik Islamović: U nedjelju ćemo pospremiti Konjic i odsanjati san o državi za koju smo krvavili u ratu
• Promocija knjige „Ćesar na ćupriji“ Tibora Vrančića
• NICOLAS MOLL: A positive hero for everyone? The memorialization of Srđan Aleksić in post-Yugoslav countries
• Elektroprivreda je izgleda kupila objekat u Rodoču, da rektoru uleti lijepa financijska inekcija

Piše: Mr Milan Jovičić

Dakle, često sam dobronamjerno i iskreno, savjetovao moje sunarodnjake, povratnike u gradu Mostaru, da se što prije udalje od sulude i mitske ideologije, guslara iz Laktaša i mahnitog Miće. Velikosrpski nacionalist, nasljednik, paljanskog psihopate i Haškog osuđenika, te svog „balvanaša„ iz Požarevca, poput hobotnice, isturio je i svoje pipke, ali ne i slučajno u ovaj naš grad „slučaja„ zvani Mostar.

Našao je ovdje i svog pajdaša i gangaša iz Mostarskih Bara, Dragana Čovića, kao istomišljenika i realizatora već doživljene agresorske nakane za ovim prostorima, te branitelja i „opančarskog borca„ za očuvanjem genocidne tvorevine Republike Srpske i iluzionističke „lijepe njihove„ Herceg Bosne.

Na žalost istinskih vjernika, dobili su podršku od Crkve i njenih vjerodostojnika, a na liturgijama i misama, kod Vladike Grigorija i biskupa Perića, zauzimaju i prve redove, kao presvućene „komunjare„u  crvenkastoj boji, a u svojim licima bez stida i srama. Nekada su i mogli pocrveniti, dok nisu zaturili i svoje crvene partijske knjižice, kako bi se izvukli ispod  svojih  prekrivenih  nacionalističkih i  neofašističkih izvornih  pripadnosti, te prikazati u svome istinskom i pravom licu.

Nažalost, luckasti Mića sa svoja tri prsta, ostao je još uvijek zanesenjak i iluzionista propale mitske i ideološke tvorevine, tamo negdje sa Kosova i Gazimehstana, ne vjerujući da mu je Vožd već poodavno preselio u nebeski pakao, kod svoga Boga.

Zato se često i pitam, u sopstvenom razgovoru pred ogledalom, da li zaista još postoji mojih sunarodnjaka u ovome gradu, koji nisu raščistili i sa sobom i tom mitskom ideologijom velikosrpskog i nebeskog roda, kojima je još uvijek potrebna i pomoć, ovog suludog „opančarskog guslara„ iz Laktaša. Šta im to nudi u Republici Srpskoj, izuzev jad i bijedu, u koju je doveo i cio svoj narod, koji nije u stanju da se konačno i osvjesti i da promjene i sosptvene „čipove„ trezvenom razmišljanju i zajedničkom, tolerantnom i humanom suživotu sa svojim komšijama i susjedima.

Bosanski sam Srbin i po svome rođenju i mojim roditeljima koji su me iznjedrili na ovaj svijet, ali ni u kom slučaju ne pripadam toj srpskoj opančarsko-guslarskoj, velikosrpskoj zaluđenoj kasti, zvanoj „dodikovština„. Zato mi, kao i mojim normalnim sugrađanima i istomišljenicima u ovom gradu Mostaru i nije potrebna nikakva pomoć tih „dodikovaca„ kao i njihovih parlamentaraca, poput Majkićki, Prodanovića, Košaraca i inih, koji pokušavaju nametnuti svoje nerazumne, ludačke i nacionalističke upute  oboljelog i „patološkog šefa„ iz Banja Luke, iako mu je već poodavno nužno mjesto u klinici na Sokolcu.

Zato i apelujem na sve moje sunarodnjake, te njihovog glasnogovornika gospodina Dušana Golu, da se i definitivno okane „guslarske mafije„, da se okrenu  suživotu, razgovorima i dogovorima sa našim komšijama i susjedima, kako bi se u Mostaru, povratilo povjerenje, kako bi se postojeća mržnja totalno iskorijenila i kako bi se dalje moglo živjeti u boljim uslovima, u ravnopravnosti  i u našem jedinstvenom gradu Mostaru.

/ Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca./

Aleksa Šantić