Esad Bajtal o rušenju Partizanskog groblja u Mostaru: Moramo se oduprijeti sirovoj sili lokalnog talibanstva

Izdvajamo

• Ukoliko sadašnji stvarni krivci budu sankcionisani na način koji poznaju civilizirane i kulturno osviještene zemlje, onda će već ta sankcija, imati određeno preventivno dejstvo na buduće planove te vrste. Dakle, ako se stvori dovoljno uvjerljiva društvena klima da, zakonski definisana i dovoljno drastična kazna, neizostavno slijedi svakom nasilnom činu, onda će budući prekršioci razmisliti da li im se isplati svoje etno-idejne frustracije kompenzirati na taj nasilno-rušilački način.

Povezani članci

• Predstavljanje knjiga Milana Jovičića: Prognanik u svom gradu i Pisma sa Neretve
• Stranački kongresi – logika podaništva
• FIDEL CASTRO – ODLAZAK U LEGENDU
• IDEMO ZMAJEVI: VREME JE ZA PRVU POBJEDU
• Andrej Nikolaidis: Nije dobro, braćo i sestre
• GRAD KONJIC OTVORENA SRCA, PRIZIVA ŠAHISTE

Foto: šg

Talibanstvo svih boja i etnija oslanja svoje rušilaštvo na neskriveni, javni terorizam: isključivost i mržnju prema svemu drugome i drugačijem u bilo kom pogledu.

I ove godine, prilikom obilježavanja 71 godišnjice od oslobođenja Mostar od fašista, antifašiste su na Partizanskom groblju u Mostaru dočekali ispisani novi uvrijedljivi grafiti a spomen ploče sa imenima poginulih boraca jednim dijelom su polomljene, izmještene sa postolja, a one rijetke koje su ostale čitave, bile su okrenute naopako. Prisutni građani su sakupili razbijeno kamenje i vraćali spomen ploče na njihova mjesta. Nakon odavanja počasti i polaska prema autobusima mogla se primjetiti organizovana skupina neonacista koja je, kao i prethodnih godina, prijetila okupljenim antifašistima, dobacujući psovke i uvrede. Naredbu policije da se povuku, neonacisti nisu poslušali, nakon čega je intervenirala specijalna policija i rastjerala ih. To je scenario koji se stalno ponavlja. ‘Institucije’ šute. 

“Stari most su, kao što znamo, srušili, 14. februar su izbrisali, Partizansko groblje, tek zahvaljujući njegovoj monumentalnosti nisu srušili, ali na tome aktivno rade”, kazao je Dragan Markovina u nedavnoj kolumni.

Portal tacno.net će svakodnevno pisati o ovoj temi dok se konačno ne zaustavi ‘barbarstvo s potpisom’ u Mostaru. 

O ovoj temi smo razgovarali sa prof. dr. Esadom Bajtalom.

Kako komentirate  zadnje rušenje  nadgrobnih ploča na Partizanskom groblju u Mostaru? 

Vidim to kao sastavni dio etno-strategije. Strategije rušenja svega postojećeg što se ne uklapa u isključivost etno-aršina koji na svijet gledaju kroz prizmu necivilizacijske isključivosti i sile kao jedinog načina bivanja na ovim prostorima. Konačnu sliku tog neofašističkog vandalizma moći ćemo formirati i zaokružiti tek nakon što aktuelne vlasti iskažu svoj praktični odnos (sankcija ili tolerancija), prema nasilništvu i primitivizmu te vrste.

Tek činjenica je da, tu vrstu organizovanih ispada u Mostaru, gledamo već godinama. Upravo taj momenat uporne repeticije već viđenog na istu temu, samo potvrđuje kritičke sumnje u neslučajnu, plansku izvedbu te prepoznatljivo neofašističke forme djelovanja i javnog divljanja koje uznemirava i brine svakog normalnog čovjeka. Uostalom, ako se vratimo u tridesete godine XX stoljeća, Hitler je, upravo tako, uličnim divljanjem svojih SS formacija, krenuo u svoje planetarno rušilaštvo.

Ko snosi krivicu za ova dešavanja?

Krivica je dvostruka.

Prije svega ona se tiče vandala-izvođača koji su aktivno učestvovali u rušenju spomenika, pa samim tim i javnog reda i mira. A zatim, po logici „komandne odgovornosti“, moramo govoriti i o krivici profesionalnih bezbjednosnih službi koje su, svojom „nespremnošću“, dozvolile tu vrstu iskustveno-logički očekivanog nasilja.

I jedni i drugi, logikom jednakosti pred zakonom, moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za nasilje, nered i nepotrebno uznemiravanje građana.

Šta  uraditi da se zaštiti partizansko groblje od napada barbara?

Ukoliko sadašnji stvarni krivci budu sankcionisani na način koji poznaju civilizirane i kulturno osviještene zemlje, onda će već ta sankcija, imati određeno preventivno dejstvo na buduće planove te vrste. Dakle, ako se stvori dovoljno uvjerljiva društvena klima da, zakonski definisana i dovoljno drastična kazna, neizostavno slijedi svakom nasilnom činu, onda će budući prekršioci razmisliti da li im se isplati svoje etno-idejne frustracije kompenzirati na taj nasilno-rušilački način.

Naravno, automatizam te vrste, obično je nedovoljan za sprječavanje ispoljavanja rušilačke strasti gomile. U tom smilu organizovano pokrivanje terena policijskim snagama, postaje praktički neophodan demotivacijski momenat. Ukratko, iskustva slične vrste, svugdje u demokratskom svijetu, pokazuju da sila, ako nema drugog načina, mora biti spriječena silom.

Uostalom, kakva je idejna, logička i praktična razlika između rušenja Budinih spomenika od strane Talibana u Avganistanu, ili ISIL-ovog rušenja spomenika po Siriji, i rušenja spomenika u Mostaru?

Nikakva!

Talibanstvo svih boja i etnija oslanja svoje rušilaštvo na neskriveni, javni terorizam: isključivost i mržnju prema svemu drugome i drugačijem u bilo kom pogledu.

Treba li ovdje reagovati cijelo društvo od  intelektualaca do represivnog aparata?

Da! Najšira javnost, ma šta to značilo, mora dati svoj doprinos suzbijanju svake vrste nasilja i huliganstva. Društvo se mora braniti nekom vrstom samoorganizovanja, koja ustaje u odbranu vlastitog građanskog reda i poretka. Ako „na početku bijaše riječ“, onda to podrazumijeva i pobunu onih čija nepisana zadaća je da se obavezno, u ime morala i vlastite savjesti, oglase u ovakvim i sličnim slučajevima idejno-kontaminiranog destruiranja javnog prostora.

U krajnjoj liniji, ako ih ne zaštiti Država, građani imaju pravo, aktivno-fizički, stati u svoju samoodbranu protiv onih koji, sirovom silom lokalnog talibanstva, nameću svoje idejne ili neke druge vrijednosti, kao jedine i totalitarno obavezujuće. A to je uvijek bio i ostao metod raspojasanih terorista. Od Hitlera do naših dana.

Tome se pravna država mora jasno (otvoreno i oštro), oduprijeti svim zakonskim i demokratskim sredstvima.