KIRILOV GROB

Goran Babić
Autor 14.11.2017. u 07:46

KIRILOV GROB

Foto: Prosvjeta

Ima poslovica u nas da kaže – čovjek snuje, Gospod određuje. I zaista samo je Gospod odredio da na najuglednijem mjestu u najpoznatijem mostarskom haremu, tamo gdje se sahranjuju samo najveća i najznačajnija imena ovdašnjeg muslimanskog svijeta, sad počiva jedan došljo i pobjegar, siromašak i nikogović, pristig’o doduše davno ali pravo iz Nedođije, direktno s bugarske granice, a još k tome i pravoslavne vjere. Ali, to je Mostar i u njemu je, takvom i jedinom, Kirilov grob

Piše: Goran Babić

Negdje krajem četrdesetdevete ili početkom pedesete (a možda i u jesen 1950) stiže u Mostar mlad Makedonac, Kirilo Gelev, rodom iz Štipa, da služi Armiju. Vrlo je mlad, tek je napunio osamnaest godina, vrlo je nizak i neugledan i, kao i većina Makedonaca u to vrijeme, vrlo je siromašan. Kasnije će se pokazati da je, osim spomenutih, imao i neke druge negativne osobine, ali je, pored njih, imao i čitav niz lijepih i dobrih tako da je, sve u svemu, Kirilo Gelev, ma kako skroman i nevažan, svoje mjesto u ovoj storiji pošteno zaslužio.

Budući da naš život ima s nama drukčije planove ili – kako bi narod rekao – nije kako je pisano nego je kako je suđeno, dogodilo se tako da je, možda na nekom plesu ili igranci, na nekoj tržnici ili pijaci, u nekom dućanu ili na ulici, na kupanju ili na mitingu (ali svakako negdje u Mostaru) mlad vojnik Kirilo susreo jednako tako mladu (ili samo godinu dana stariju) djevojku po imenu Ziba, iz čega se dade zaključiti da je po vjeri muslimanka. Doduše, u to vrijeme se na to drugojačije gledalo nego danas, ali lažu oni, koji kažu i tvrde da to nimalo nije bilo važno. Lažu jer se nešto ne pretvara u ništa niti iz ničeg može nastati nešto, a mi vidimo kako je danas kad od tog navodno nevažnog, nepostojećeg i beznačajnog, ničeg važnijeg nema. Ne kažemo, naravno, da je postojeće dominantno mišljenje (ako je to mišljenje) ni važno ni tačno, ni istinito ni ispravno, ali je takvo i kao takvo vlada. Danas ni Giordana Bruna možda ne bi spalili, ali onda – kad mu je to bilo važno – onda su ga spalili.

Elem, zaljubi se naš Kirilo u lijepu Zibu, nekadašnju partizanku, rodom iz čuvene mostarske porodice Čelebića, koja je, premda osiromašene, bila soj. A soj je u Mostaru najvažnija riječ jer se ne može kupiti i jer je se (te riječi, tj. te časti) fukara ne može ni na koji način domoći ni dočepati. Između soja i sojsuza postoji veća razlika nego između naroda i vjera, maltene veća nego između čovjeka i životinje. Kirilo do toga nije držao, a pitanje je i da li je za to uopće znao, jednako tada kao i kasnije. Postoje brojne stvari, koje našeg junaka nisu zanimale. Uostalom, proveo je svoj život, čitavi svoj radni vijek, kao čuvar stovarišta s ugljem. Zbog čega bi ga zanimale priče o gospoštini i dostojanstvu, o časti i ugledu u tamo nekom dalekom i nepoznatom gradu Mostaru čija provincijska aristokracija i njezini nazori i rezoni za nj ne predstavljaju ništa, baš kao ni on za njih?

Ono što je, eventualno, u njegovom svijetu, u gradu Štipu i u zemlji Makedoniji, moglo predstavljati krupnu prepreku Kirilovoj vezi bila je činjenica da je mlada Ziba već bila razvedena i da je imala kćerkicu od dvije i po godine. Ali, kao što je već rečeno, Kirilo je bio dobar čovjek i takva jedna stvar ne samo da nije spriječila da se u njegovome srcu razvije strasna i burna ljubav, koja (takva i nikakva) potraja na Zibinu nevolju čitavog života, nego je taj dobri čovjek jednako tako s pažnjom i ljubavlju prihvatio i tuđe dijete i odnjegovao ga i odgojio kao da je njegovo vlastito. Uostalom, djevojčica bi znala govoriti kako njen rođeni otac, inače Srbin, prvoborac i partizanski oficir, dobrih petnaest godina nije svoju kćer ni vidio ni upitao za nju i kako ona, što se toga tiče, prije može smatrati Kirila svojim pravim ocem. A kad je pravi otac nakon petnaest godina odnekud iz Vojvodine ipak poslao prvo pismo u kojemu je najveći dio teksta utrošio na opis svoje nove familije (žensku djecu nije podnosio a sinu je dao ime Tito), posebnu pažnju je izazvao onaj fragment pisma u kojemu je roditelj opisivao saobraćajnu nesreću u kojoj umalo nije stradao. “Sletili smo s ceste i zaustavili se u njivi. Motoru nije bilo ništa, ja sam poderao novi šuškavac, a Ruška je slomila obe noge ispod koljena” – pisao je ovaj muž i otac. Kirilu zaista nije bilo teško da se u kući na Luci nosi s takvom uspomenom.

Nije, međutim, lijepa Ziba bila jedina strast u Kirilovom životu. Moglo bi se bez pretjerivanja reći kako su, pored nje, još tri posve raznolike pojave bile sasvim ravnopravne, tj. podjednako najvažnije stvari u životu našeg junaka. Kao prvo, to je bila mastika, žestoka i bezbojna makedonska rakija u koju je Kirilo sipao nekoliko kapi vode od čega bi ona pobijelila kao mlijeko. Radio je to, vjerojatno, da bi kod gosta s jedne strane pobudio znatiželju (jer druge takve rakije ne ima) i ujedno sve preveo u nešto djetinjasto i bezopasno (jer – kao da je priprosta Kirilova duša htjela reći – rakija nije mlijeko, niti je mlijeko rakija). Bilo kako bilo, tek flaša je uvijek stajala na astalu pokrivenom šarenom mušemom, a ako je (bocu) Ziba i sklonila to je moglo biti samo negdje blizu a svakako na dohvat ruke. Rakija se, naravno, ljeti, uz karpuzu hladila u mrzloj vodi, a uz piće je išla i meza, sir i ostalo. Da je neugledni čuvar stovarišta s ugljenom bio kojim slučajem ceremonijal – majstor na kakvom orijentalnom dvoru, to bi carstvo ostalo upamćeno po bijeloj rakiji.

Posebna ljubav u životu Kirila Geleva bijahu golubovi. Šta golubari u njima traže i nalaze ostat će za nas, koji se golubovima ne bavimo, velika tajna, ali Kirilo ju je odgonetnuo svakako još u djetinjstvu i iz Štipa prenio u Mostar, na Luku, ispod Lučkog mosta, u šupu okrečenu i umazanu golubijim izmetom, visoko gore iznad bašte na lijevoj obali Neretve, dokle voda ne dopire nikad. Onako malen, obasjan mastikom i okićen gaćanima i preletačima, Kirilo bi ličio na strašila kakva se mogu sresti na poljima Evrope. Samo što to ne bijaše strašilo punjeno slamom, već živ čovjek, biće koje je govorilo čak sedam potpuno nepotrebnih jezika. Ne znajući, naravno, nijedan kako valja i uglavnom nepismen, slabo pismen ili polupismen, Kirilo se valjano i dobro i tačno sporazumijevao sa svima, koji su govorili makedonski i srpski, grčki i turski, albanski i ciganski, bugarski i cincarski, a znao je ponešto i od rumunskog i mađarskog. Sve zajedno je u njegovoj glavi, očito, predstavljalo zapetljano klupko od po nekoliko desetaka riječi i pojmova na pojedinom jeziku, ali je on s tim klupkom u glavi vrlo lako i jednostavno nalazio zajednički jezik s brojnim namjernicima, koji su kroz decenije prošli kroz njegovo stovarište i kroz njegovu, odnosno Zibinu kuću na Luci. Golubovi bijahu, dakle, sredstvo i način da Kirilo u nešto utroši ono što sociolozi zovu slobodnim vremenom. Već kad nije igrao karte ni šah, domine ni tavlu, kad nije išao u lov ni u ribolov, u kafanu ili na utakmice, vrijeme bi svakako stalo pod suncem i nebom kakvi su u Mostaru da nije bilo golubova. Ovako, premećući po rukama pernatu bratiju, Kirilo je bio bog, bar u svome golubarniku kad ga inače drugdje nisu cijenili.

I posljednja od njegovih ljubavi i strasti svakako zavređuje da bude ubilježena. Postoji među grčkim mitovima i priča o caru Midi, vladaru koga su bogovi, zbog njegove pohlepe, kaznili tako da se u zlato pretvori sve što pogleda ili takne (ovisi o varijanti). Kirilo, naravno, nije čitao grčki mit, niti je znao za kralja Midu, ali je poput njega gotovo jednako tako sve što bi vidio ili opipao pretvarao u beton. Naprosto je obožavao betoniranje (i gradnju općenito), ali kako ga Bog ne obdari bogatstvom, morao se zadovoljiti time da izbetonira samo ono što je njegovo ili mu na neki način dopadne ruku. To se, logično, najprvo iskazalo na divnoj i staroj kući Čelebića, prekrasnom i unikatnom primjerku stare islamske arhitekture, koja se u svoje vrijeme (a to znači dok se Kirilo nije u nju uselio) u svakom pogledu mogla mjeriti s Biščevića ćoškom ili s bilo kojim drugim starim i originalnim primjerom islamske umjetnosti na ovim prostorima. Ali, nema te umjetnosti, koja bi mogla izdržati Kirilovu strast za betonom tako da su i avlija sa mozaicima i stubište s ornamentima i doksati i česma i voda i svekoliki drugi a različiti egzemplari arapskog, turskog i općenito orijentalnog i islamskog duha bili naprosto zaliveni betonom tako i toliko da ih ni najpoznatiji svjetski arheolozi iz tog betona ne bi izvadili nikad.

Kasniji razvoj događaja će pokazati da šteta, koju je Kirilo (betonirajući sve što vidi) počinio, zapravo i nije bila važna jer su topovi Hrvatskog vijeća obrane sa obližnjeg Huma godine 1993. sve poravnali, jednako beton kao i ono što je bilo ispod njega, a možda bi svoj posao obavili i lakše i brže da betona nikakvog nije bilo. Možda bi stara, drvena, prekrasna kuća izgorjela nakon prvog artiljerijskog pogotka, ali to sad ne znamo, a nije ni važno niti je naša priča dotle došla. Uostalom, da se Ziba svojedobno nije pobunila i da mu je dopustila (kao što je bio isplanirao) da preko čitave bašte, koja se spuštala prema Neretvi, izbetonira lebdeću i viseću betonsku stazu na visini od dva metra, zar i propast takvog betonskog čudovišta ne bi predstavljalo štetu, gledajući sa aspekta moderne arhitekture, one arhitekture koja podjednako drži s jedne strane do svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja a s druge do najgorih i najbesmislenijih? Varaju se, naime, oni koji misle da je lako proizvesti monstruma.

Nije kuća na Luci, taj slučajni okvir Kirilova života, stvar koja se tek tako dade zaboraviti, sad kad je srušena. U nju su godinama i desetljećima s proljeća svraćale Ciganke da tu ostave svoje zlato prije nego krenu na put s kojeg će se čerga vratiti tek početkom zime, koja se lakše pretrpi u Mostaru nego drugdje. Očito da su u ovu kuću imale povjerenja kad su u njoj ostavljale sve što su stekle i imale.

U kući na Luci je, napokon, i jedan od Kirilovih zetova sa svojim prijateljem, najvećim muslimanskim pjesnikom ovog stoljeća, jednom zgodom odigrao šahovski meč od 150 brzopoteznih partija, bez prekida. Meč je trajao dvije noći i jedan dan, a dolazio bi da ih gleda dok igraju, manijaci, i budući Kirilov zet, onaj čiji će topovi desetak godina kasnije srušiti Stari most u Mostaru i Kirilovu kuću na Luci. Kojekakav se svijet skupljao u njoj, a dolje, u prizemlju, na sećiji se izležavao dvadesetak godina najmlađi Zibin brat, više nego ozbiljno smišljajući perpetuum mobile. Možda zaista nikad i nitko nije u tom pogledu otišao tako daleko, Rifat Čelebić je smislio sve, ama baš sve i nedostajalo je još nešto sasvim beznačajno da cijela stvar profunkcionira. Kirilo se nije petljao u perpetuum mobile ne toliko stoga što to ne bi htio, nego zbog toga što ga je izumitelj gledao s prezrenjem kao uostalom i svi ostali u toj familiji, osim njegove rođene djece. Izrodio je, naime, Kirilo sa Zibom kćerku Zlatu i sina Zorana, a naša priča i počinje u trenutku kad se Zoran, kao dobrovoljac, prijavljuje da bi branio grad, godine 1992. od napada vojnih i paravojnih formacija nekadašnje JNA pod komandom odlučnog pukovnika Perišića. Ali prije nego što pređemo na tu stvar još je nešto nužno reći.

Da li zbog toga što mu je Ziba zabranila da po kući bilo šta betonira, ili što se više ništa nije ni moglo izbetonirati, ili zbog toga što je počeo ozbiljnije poboljevati (slabo srce nije podnosilo mastiku) pa se uplašio smrti i odlučio da se spremi za smrtni čas, bilo kako bilo, tek jednog dana osvanu Kirilo kod hodže nadležnog za obližnji Šarića harem na kojemu su se sahranjivali ljudi, Muslimani iz tog kraja grada. Došao je, kaže, s molbom da mu hodža dozvoli da se i on, Kirilo, kad umre, tu pokopa do svoje žene Zibe Gelev, rođene Čelebić, od oca Ibrahima i majke Munihide.

Sad se tek nesretni hodža našao pred teškim i gotovo nerješivim problemom. Prije svega, Ziba je odbila da i po smrti leži pored njega. Zar nije dovoljno ovo što sam za života propatila pa da mi još i kad umrem ne daš mira – sasvim ga je ozbiljno i otresito upitala. Međutim, Kirilo se nije dao smesti, a sa druge strane, ženska se volja ovdje slabo uvažava tako da žene na groblja i ne odlaze, a sa treće – Muslimani i tako i tako često ne drže odviše do groblja, a sa četvrte i ne postoji neki razlog da mu to hodža brani kad on već ima takvu zadnju želju ako za tu želju dobro plati itd, itd. Elem, moralo se popustiti pred upornim samrtnikom, ali je hodža naglasio da budući pokojnik ne može računati na islamski obred do čega Kirilu i tako i tako nije bilo stalo. Samo ti meni dodijeli lokaciju – bio je uporan i napokon je dobio, negdje tik do ograde, na rubu harema, s onu stranu časti.

Naravno, najprvo je grob valjano izbetonirao, udesivši jamu tako i toliko da je prije ličila na neki objekt za potrebe vojske, bunker ili slično, a manje na mjesto za vječni počinak. A ubrzo zatim, kad su nastupila ratna vremena i ratne okolnosti, Kirilo je napustio i radove na groblju i kuću na Luci i sam Mostar i preselio se sa Zibom u Pisak, na more, u vikendicu svog najnovijeg zeta, upravo ovoga koji će mu uskoro, kad izbije rat između Hrvata i Muslimana, svojim preciznim granatama srušiti i kuću i grad a umalo i groblje. U gradu je, ali ne za dugo ostao Zoran sa ženom i djecom. Kad ga je, kao slabo naoružanog dobrovoljca, nadmoćna sila Perišićeve Armije potjerala s juga prema gradu, put ga je vodio ravno preko Šarića-harema gdje je, u bijegu i panici, upao pravo u izbetonirani očev grob. “Mogao sam i vrat slomiti sve zbog te betonske budale” – pisao je kasnije iz kampa u Norveškoj, gdje se s familijom sklonio, majci u Pisak. Kirilo se nije ljutio, bilo mu je važno da je grob ostao sačuvan, a Zoran je, kao što se vidi, preživio i još se povrh svega zajebava s njim tako bolesnim. Kako je pokojna nena umrla još prije rata, a Rifo se sa Zikom i djecom odselio u novi stan u Rodoču, na suprotnoj obali, odakle su također svi otišli u svijet, dogodilo se tako da je (od sve čeljadi iz kuće na Luci) rat u Mostaru proživjela i preživjela samo Zlata sa svojima. Povučena, šutljiva i ćudljiva, dugo se nije udala. Već kao stara, mrzovoljna cura, izgubila je i posao medicinske sestre nakon što su doktori našli da boluje od neke vrste šizofrenije. No, kako onaj na nebesima ima svoje planove s ljudima, to se dogodilo da je Zlata kao bolesna uspjela u onome u čemu nije kao zdrava. Drugim riječima, udala se i nakon nekog vremena, sa četrdesetak godina, rodila dijete. Slučaj je, samo je slučaj htio da se uda (bolesna, pola Muslimanka, pola Makedonka) za Srbina a da obje polovice rata preživi u ustaškom dijelu grada. Naravno, na kraju je, kao u nekom filmu, otišla s mužem i djetetom za Ameriku.

Napokon je došlo vrijeme da Kirilo umre. Dovoljno je živio, dovoljno je bolovao, sve je pripremio da ne bude drugima na teret, nikome ništa nije ostao dužan te je, miran i pravedan, odlučio da se predstavi Gospodinu. Koliko je bilo do njega, sve je propisno i na vrijeme obavio, ali kad te proklete nesvakidašnje prilike uvijek iznova sve unerede i upropaste dojednu od inače velikih i prekrasnih zamisli. Tako se i sad dogodilo da povorku s njegovim kovčegom, nakon što je iz Dalmacije, s mora, stigla u Mostar, nisu tako jednostavno htjeli propustiti čak do Šarića-harema, duboko u teritorij nad kojim vlast drže Muslimani. Mrtav Kirilo čekao je neko vrijeme u svome sanduku da se oni napolju nekako dogovore i na kraju je postignut sporazum da Kirila na posljednji počinak, tj.na muslimansku teritoriju, isprate samo ženski članovi porodice i rodbine općenito, bez obzira na vjeru i naciju.

Ali slučaj je htio (opet slučaj!) da se sprovod održava na dan kad je trebalo, u aranžmanu Evropske zajednice, po prvi put ukinuti granicu u Mostaru i omogućiti, dakle, kako se to kaže, slobodan i nesmetan protok ljudi, roba, kapitala i informacija. Doduše, u našem slučaju radilo se o slobodnom protoku mrtvaca, ali bi se, po logici stvari, princip morao odnositi i na nas, kad bi u Mostaru principi i aksiomi vrijedili. Budući da to tako nije i da se nikad ne zna hoće li (i kad će) neki evropski mirotvorac biti pogođen granatom, dogodilo se da ni inicijativa sa otvaranjem granica nije uspjela (što se moglo i očekivati). Ono, pak, što se nije moglo očekivati (a što se, zahvaljujući možda i zbrci oko evropske inicijative, u stvarnosti dogodilo), jest činjenica da je Kirilov pogreb obavljen navrat – nanos, u panici, takorekuć pod bombama i na najveću moguću brzinu u kojoj su svi očekivali da im po glavi pljusne nečija mina. Prekid sprovoda je doveo do toga da grobari nisu imali ni vremena ni volje da nose mrtvaca skroz na kraj harema, nego su iskoristili prvo prazno mjesto i u nj istresli svoj teret, dobričinu, mrtvog Kirila.

Ima poslovica u nas da kaže – čovjek snuje, Gospod određuje. I zaista samo je Gospod odredio da na najuglednijem mjestu u najpoznatijem mostarskom haremu, tamo gdje se sahranjuju samo najveća i najznačajnija imena ovdašnjeg muslimanskog svijeta, sad počiva jedan došljo i pobjegar, siromašak i nikogović, pristig’o doduše davno ali pravo iz Nedođije, direktno s bugarske granice, a još k tome i pravoslavne vjere. Ali, to je Mostar i u njemu je, takvom i jedinom, Kirilov grob.

Iz rukopisa Gorana Babića “Imena”, koji je u pripremi u izdavačkoj djelatnosti SKD “Prosvjeta” / 5. 12. 1996.

Goran Babić
Autor 14.11.2017. u 07:46