Otvoreno pismo Aleksandru Vučiću, premijeru Republike Srbije!

Povezani članci

• Da li se zatvara aluminijska „Pandorina„ kutija?
• Gojerov nemir i hropac
• Sred pušaka, bajoneta
• Dvije epizode, moje današnjice
• Militarizam i rezonanca
• Bajrović dosljedno odbija da smijeni nadzorne odbore

Piše: Mr. Milan Jovičić, dipl.ing.el

Tebi pišem Vuče, po onoj narodnoj: „bubo lijena, šta će reći pokolenja, vodio si život buran da li si osto nekulturan.„

Tvoji biografski podaci Vuče govore da si kao gimnazijalac volio istoriju, pored toga što si bio i odličan đak, svi su izgledi da si je slabo i savladao, vjerovatno ne shvativši da je „istorija i učiteljica života„.

Volio si i šah igrati, te si bio i pionirski prvak Beograda, što bi trebalo značiti tvoje dobro poznavanje značenja našega šahovskoga gesla „Gens una sumus„ što mi i malo garantuje i tvoju pripadnost ovome „jednome rodu„.

Završio si Pravni fakultet, Vuče bio si mi komšija u Beogradu, udaljen nekih par stotina metara u ulici zvanoj  Bulevar Revolucije. Upravo iz toga komšijskoga perioda, Vuče rado ću ti ispričati ovu kraću anegdotu iz studentskih dana. Kao student Elektrotehničkoga fakulteta istoga nam Univerziteta u Beogradu, okupljeni brucoši, sve odlikaši svojih škola, u amfiteatru br.65 /zgrada fakultaeta / na prvi čas matematike ulazi, za nas docnije čuveni i prepoznatljivi strah i trepet matematičke nauke, Prof. Dr . Mitrinović, koji je poslije dužeg razgledanja sviju nas u punome amfiteatru,odmjeravajući nas od glave do peta,  konačno i progovorio: „vidim vas ovdje puno pravnika, itd.. „ aludirajući na blizinu Pravnoga fakulteta i na teškoću studija elektrotehnike i posebno saznanja iz matematike. Vidiš Vuče, već si tada vjerujem bio tako promoćuran i dalekovidan da si na vrijeme skrenuo putevima pravnih nauka, jer je tehnika veoma zahtjevna.

Rođen si Vuče u martu 1970. godine, upravo tih dana, kada sam kao inžinjer i stručnjak svoga poziva završio fabrike „Zlataru i elektrolizu bakra„ u Boru i u periodu tvoga rođenja sam polagao kamen temeljac za novu fabriku aluminija u Mostaru, za koju danas ne postoje Srbi.

Mnogo toga bih ti još mogao nabrajati Vuče u želji i sa ciljem da i naši čitaoci spoznaju neke naše sklonosti i naše različitosti.

Ti si Vuče rođen u glavnome gradu tvoje države Republike Srbije, a ja sam rođen u glavnome gradu svoje države Bosne i Hercegovine. Sunarodnjaci smo, jer smo pripadnici istoga pravoslavnoga vjerskoga naslijeđa, ti si srbijanski Srbin a ja sam bosanski Srbin, što bi značilo da nas jedan te isti Bog nadzire i da bi nas trebao nadahnuti istom mudrošću i ljudskošću, shvatanjima pripadnosti istome rodu, izvorima ljubavi i poštenja odnosa čovjeka prema čovjeku, te poimanju svih naših različitosti ljudskoga roda i poštovanja i njihovih običaja i vrijednosti, kao i svojih sopstvenih. Da li su istinska i naša poimanja kao sunarodnjaka na istoj talasnoj dužini, kao odličnih učenika svojih gimnazija, kao zaljubljenika u drevnu i mudru šahovsku igru i konačno kao sudionika i posmatrača iz nedavne prošlosti događanja na našim prostorima, kao i iskrenih i realnih pogleda u našu cjelovitu budućnost. Sve nam govori , istina je da smo poput sunčane duge nijansirani sa bezbroj boja i da postoji određena „razdešenost„ / stručnim žargonom / razlika u frekvencijama ili talasnim dužinama.

Nedavna tvoja posjeta Sarajevu Vuče, kod mene je izazvala odmah neku pozitivnu euforiju, nadu i želju, u konačnom ostvarenju pravoga puta naših zajedničkih kretanja, susreta i poimanja nam istinskih zajedničkih vrijednosti suživota i cjelokupnih društvenih odnosa među svim našim narodima i našim državama Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Svoje ushićenje takvim pojavama  i tvojih nakana veoma brzo i konkretno je našlo mjesta i u jednome mome napisanom članku ovim povodom, iako sam se odmah sutradan susreo sa drugim i mnogim člancima autora, mojih vrlih komšija, koji su istinski upozoravala sa negativnom konotacijom i po onoj našoj narodnoj: „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada„.Niti sam htio, niti želio apriori prihvatiti takva tumačenja, jer sam želio ostati u kontinuitetu nadanja dolaska tih boljih vremena i sa tvojim Vuče, naglašenim pozitivnim razmišljanjima, ali ne i u deklerativnome smislu, svih tvojih predhodnika i pisaca razno raznih memoranduma, ideoloških blesimera i pogubnih kreatora agresorske politike prema mojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.

Međutim, čitam  ovih dana Vuče tvoju izjavu povodom stogodišnjice početka prvoga svjetskoga rata i nedolaska u Sarajevo, a  u vezi ploče postavljene na nedavno obnovljenu Vijećnicu u Sarajevu, koja je zapaljena 1992., gdje piše: „Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 8. 1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite„

Kažeš Vuče / kako mediji objavljuju /”Ne mogu da stojim pored table gde se govori o srpskom fašističkom agresoru”, i dodaješ: da to “ne može i ne želi i da se tako oseća”.

Hej Vuče, Vuče nisam ti bez razloga u uvodu ovoga pisma napominjao naše dane uzoritih i odličnih učenika svojih gimnazija, kakve li to veze ima sa ovim navodima i sadržaju. Ti si Vuče mlađan, rođen tek 1970. godine, kada sam ja neposredno kao odlični učenik sarajevske gimnazije 1955. godine u 6-tom razredu gimnazije, mjesecima sjedio i koristio bogatu književnu literaturu, u ovoj Nacionalnoj i Univerzitetskoj biblioteci, radeći na referatu „Gorski vijenac„ od Njegoša. Dakle, ovo je bilo mjesto moje mladosti, sopstvenoga nadahnuća, maštanja i sazrijevanja za neko moje buduće usmjerenje i opredjeljenje, eto me na Elektrotehnički fakultet u Beograd / tada još nije počeo sa radom sarajevski studij elektrotehnike / dakle u tvoj neposredni komšiluk. Ne znam Vuče, kako bi se ti osjećao i o čemu bi razmišljao kada bi mi iz Bosne i Hercegovine, u ulozi agresora tvojih sunarodnjaka, rušili i palili redom i Saveznu skupštinu i Narodnu banku i Pravni fakultet i hotel Mažestik i moj Elektrotehnički fakultet i spomenik Vuku Karadžiću i šta sve još ne u nizu ulice Bulevara Revolucije.

Budi siguran Vuče, da ovo nedjelo paljenja i uništenje i naše bogomolje ljudskoga uma i naše duhovne i duševne hrane, generacija i generacija koja se školovala i koristila ovaj bogati knjižni fonda, nije ništa drugo već jedan očit primjer, nažalost:„srpskoga fašističkoga agresora„ koji je nakanio uništiti ne samo ovakve vrijednosti već nam oduzeti i mnoge naše ljudske živote. Teško je za ovakve i slične slučajeve i govoriti o nekome izvinjenju ili pokajanju, a još je tragičnije nastojati sve to zaboraviti i neostaviti duboke tragove za naša sjećanja, pa makar to bile i ovakve ploče, kako nam  buduće generacije ne bi nikada nešto slično ponovile. Zar Vuče, ova ploča i natpis njenoga sadržaja i može navesti na pomisao da se i ti sa cjelokupnim srbijanskim rukovodstvom ne nađete u Sarajevu, njegovi građani i grad to zaslužuju, da se tiho bar još jednom duboko i najdublje poklonite njima i na određeni i dostojanstven način još jednom iskažete dobru i istinsku volju za promjenom svoga kompasa i kursa kretanja i ponašanja, baš u glavnome gradu ove nam jadne i napaćenje zemlje, u mome rodnome Sarajevu, u dobroj mjeri agresorskim naletima i osvajačkim ambicijama i sa istoka i sa zapada.

Čitam Vuče u dnevnoj štampi, da kaniš sa svojim saradnicima toga dana boraviti i prisustvovati vašim svečarskim danima u „Andrić gradu„ i našem nekada lijepome Višegradu. Tvoji idoli Vuče, a naši dokazani nacionalistički predstavnici ove agresorske tvorevine, guslara Miće iz Laktaša i nekadašnjega filmadžije Emira i „velikoga Srbina„ / nisam siguran da se zna pravilno i prekrstiti / upriličit će ti ceremonijalni doček, kako bi i od zaborava otrgli užasni agresorsko fašistički čin spaljivanja preko 80 svojih komšija u kući, koju bi najradije zbrisali sa lica te vaše ponosne „srpsko nacionalističke tvorevine„ za koju bi se i naš Nobelovac u grobu svome prevrtao, uz sva ta saznanja o nedjelima, naših sunarodnjaka.

Nedavno si Vuče bio i u posjeti sa kancelarkom Angelom Merkel, te mi nije znano odakle ti odmah ocjene i procjene da se Srbija i može upoređivati sa Njemačkom i Austrijom, jer po svojim civilizovanim i demokratskim tokovima i konkretnim razmišljanjima, razlike su između neba i zemlje. U svakome slučaju dobro bi bilo Vuče da se orijentišeš u izboru jednoga pametnoga mentora iz tih zemalja i da uspješno doktorišaš iz međunarodnoga prava, jer sa Mićom iz Laktaša možeš samo naučiti guslati i samo guslati, uz neku primjerenu farmu stada ovaca, ali ne i u Evropi kojoj stremiš..

Tvoje poimanje jednoga roda, nacionalno – nacionalističkoga je daleko od naše šahovske realnosti i stvaranja širom svijeta našega šahovskoga roda, zato ti i preporučujem da se na vrijeme okaniš i započete svoje šahovske igre, bliže su ti gusle i „Dragačevske trube„ pa se i dalje samo „duhovno bogati„ u svome miljeju.

Kao nekadašnji profesor uspješnih generacija mladih ljudi, vjeruj mi Vuče i pored dobre moje volje i nastojanja da te zadržim bar na popravnome  ispitu, kako bi tebi donekle i dalje vjerovali građani Bosne i Hercegovine, posebno moje Sarajlije, dolazim do novih saznanja da duboko srljaš u provaliju beznađa iz koje će teško izroditi  klice razuma, dobrih komšijskih odnosa i vjerovanja u bolje sutra. Otrijezni se i nemoj dozvoliti da i za tebe Sarajevo zamiriše na Teheran, poput „mirisnih„ stajskih opanaka tvoga „seoskoga đilkoša„ i guslara, Miće iz Laktaša.

Svi smo učili istoriju, ali je ona za sve nas ipak „učiteljica života„ te budimo njeni principijelni i istinski tumači.