Roko Markovina: MOJE FEBRUARSKE ČESTITKE

Povezani članci

• Vijeće utvrdilo udruženi zločinački poduhvat
• SNJEŽANA KORDIĆ: KULTURA KAO KRIVA POLITIKA IDENTITETA
• Energetska budućnost po viziji Milorada Dodika: Vuk Hamović, Kinezi i privatni investitori
• COSA NOSTRA
• Sirotani svih gradova – ujedinite se
• Alem, meko ć

uz Dan oslobođenja Mostara, 14.02. 1992.

Iz još neobjavljene knjige: “Ruševine, ili od čeg’ vrijeme-od tog’ i vakat“

Ni danas, nakon 26 godina, kad već ne mogu doći sa svojim crvenim karanfilom i pokloniti se Tvom „Gradu mrtvih“, osim da me je sram zbog „lika i djela“ nekih ljudi, koji sebe još uvijek nazivaju Tvojima, ja nemam što više reći. Niti manje.

U Domu mladih

Došao je i taj dan, 14. februara/veljače, dan sjećanja na oslobođenje Mostara od fašizma 1945. godine, koji neki danas nazivaju i „dan kada je pao Mostar“. Nažalost. Kao i svake godine, posjetili smo Partizanski spomenik pokraj Biskupove palače, položili po crveni karanfil, kao i obično, na natpisne ploče poginulih (ja sam svoj opet, kao i uvijek, položio na ploču obilježja poginuloga Alice Rizikala).

Uvečer, u sami osvit tog svečarskog datuma, 13. februara/veljače, kao i obično, SDP-BiH organizirao je u Domu Mladih svečanu akademiju. Bilo je lijepo, makar da su bila „ružna vremena“ i da su se već nekoliko mjeseci nadvijali „tmurni oblaci“ nad Mostarom. Program je tekao po scenariju, malo pjesme, malo folklora, malo „govorancije“. Ja sam, kao gradski zastupnik u Skupštini BiH, u ime Raje mostarske održao i „kratko slovo“:

GRAĐANI MOSTARA,

i vi, koji ste, na vašu sreću, ali i na vašu nesreću, preživjeli sve strahote Drugog svjetskog rata i rađanja slobode, i mi, koji smo, isto tako na sreću ili nesreću, rođeni njezinim rađanjem, a i kasnije…svjesni smo da nam sloboda nije došla voljom i dekretima „komesara“ i čelnika, već jedino borbom i žrtvom i naroda i puka, pa nam se taj osjećaj svečanosti praznika i praznovanja, povezan s velikim datumima, čini još dražim i još uzvišenijim.

Jer, malo je datuma u višestoljetnoj povijesti ovoga Grada koji se po dubini i dalekosežnosti svoga značaja, mogu staviti uz bok onom 14. februaru 1945., danu kada su umorni partizanski ratnici, noseći sa sobom dah slobode ulazili u njega iz pravca Širokoga Brijega, a zadnji okupatorski vojnici i njihovi slugani, domaći izdajnici, bezglavo bježali u pravcu Sarajeva…prema danu kada je konačno izbio MIR.

Iza tog februarskog datuma stajalo je i stoji nedvosmisleno antifašističko i slobodarsko opredjeljenje Mostara, utisnuto u njegove simbole, u ljude, u pamćenje. Da se nikada ne zaboravi. Zato i nema toga slavlja, te parole, zastave, govora ili svečane akademije, koji danas, bez ostatka, mogu prikazati i odraziti sav značaj i doseg toga dana, kao što nema niti odluke, izjave ili zabrane koja bi osjećaj poštovanja prema tom datumu oslobođenja od fašizma, mogla jednostavno pomaknuti u stranu, stvarajući prostor da se na to mjesto useli arogancija, ignorancija ili povijesni revanš.

Mi, građani Mostara, koji danas slavimo naš praznik oslobođenja od fašizma, znamo da sloboda ne oslobađa od gubljenja iluzija i da su neke danas, s pravom, izgubljene, ali isto tako, znamo da izgubljene iluzije ne znače i izgubljene ideale, a mi svoje imamo,. . .jer, mi nismo od jučer.

Naša sloboda, plaćena čitavim oceanom ljudske krvi, odavno je, naime, naša baština. Koliko naša, toliko i cijelog antifašističkog svijeta, pa nam nikakvi dodatni motivi, prinude i pozivnice nisu potrebne da bismo ovaj dan praznovali čestito, dostojanstveno i…zajedno.

U nadi i uvjerenju u zajednički i sretan suživot, historijsku i kob i bogatstvo ovih prostora, onako kako je to bio i zavjet i običaj ovoga Grada, svih njegovih žitelja bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeru, rasu i spol…uz ono naše uobičajeno „Dobro jutro, komšija” ja vam u ime Centralnog komiteta SK BiH-SDP, Komiteta Gradske organizacije od srca čestitam ovaj Praznik, želeći vam, ponajprije, dobro zdravije, dug život i svaku sreću. Živjeli!

U Osnovnoj školi „Osman Đikić“

Za sutradan su me, već ranije, bili pozvali, kao gosta, u osnovnu školu „Osman Đikić“, na svečanu akademiju, povodom obilježavanja istoga praznika. I tu je bilo lijepo, iskreno, baš onako kako to znaju raditi Mala raja sa svojim dobrim učiteljicama i učiteljima. I tu je bilo predviđeno da im „čika-Roko“ nešto kaže, pa im se obratih na samom kraju:

„Uvaženi profesori, nastavnici i učitelji ove divne djece, pozdravljam vas najiskrenije i zahvaljujem vam se na pozivu, kojega ste mi uputili u povodu ovog našeg i vašeg „14. februara“, a vas, „Mala rajo“, želeći da budete dobra djeca, dobri učenici i dobra „raja“, jer ćete jedino tako postati i dobri ljudi, stručnjaci u svom pozivu, pozdravljam onim starim mostarskim pozdravom ZDRAVO.

Sretan sam, ali i tužan istovremeno, svaki put kad uđem u neku od mostarskih škola, čak i onda kad, kao otac dvojice sinova idem na roditeljske sastanke, jer se, barem na trenutak vratim u svoje djetinjstvo, vratim se u vaše današnje godine, pa mi prorade sjećanja, a sjećanja su jedina lijepa i trajna kategorija ljudskoga života, u kojima tražim i nalazim slike, meni tako drage i bliske. Slike od nezaborava.

Sjetim se moje prve dobivene knjige s posvetom „za odlično učenje i primjerno vladanje“ na kraju prvog razreda osnovne škole: „Pale sam na svijetu“ (koju, na žalost, današnji tvorci naših sudbina nisu pročitali, a vrlo je poučna) i moje prve školske lektire, pripovijetke „Otac i sedam sinova“, o kojoj vam želim reći nekoliko riječi:

Imao, jednom davno, otac sedam sinova i bio je na samrti. Zamolio je najstarijeg sina da mu donese sedam drvenih prutova, pozvao je i ostale sinove i obećao dodijeliti svo imanje onome tko uspije slomiti snop od sedam prutova. Svaki od sinova je pokušao slomiti snop, ali nije uspio. Na kraju je otac odvezao snop i slomio, jedan po jedan, svaki prut. Onda je rekao sinovima: „Dok budete jedinstveni, kao ovo snoplje pruća, nitko vas neće moći slomiti, ali, ako budete razdvojeni, sami, svaki za sebe, moći će vas slomiti i jedan starac, na samrti, poput mene“.

Pouka: Budite jedinstveni, budite zajedno, budite raja, poput onih sedam prutova i nitko vam ništa neće moći. Ali, ako budete razjedinjeni – svi ćete moći biti pobijeđeni…i slomljeni.

Sjetim se kako smo započinjali svoju dnevnu nastavu u osnovnoj školi. Izašao bi, uvijek na početku prvog sata, najbolji đak, ili onaj koji se prethodnog dana po nečem dobrom istakao, uz katedru ispred učitelja, stisnuo svoju malu šaku u pest, stavio je uz čelo i uzviknuo „Za Domovinu s Titom“!. Čitav razred bi jednoglasno, u zboru, odgovorio: „Naprijed“. I onda bismo nastavili vrijedno učiti i raditi. Kad nam netko, u razgovoru, nešto ne bi povjerovao, zakletva koja bi odagnala sve sumnje da smo izgovorili laž bila je: „Tita mi“. Onda se u istinitost razgovora ne bi posumnjalo.

Možda će se to nekima danas činiti kao političko zaluđivanje djece, možda i kao „idolopoklonstvo“, ali mi smo, zaista, iako mali, znali za veliko djelo koje je učinio Josip Broz u Drugom svjetskom ratu, cijenili to što je učinio sa svojim partizanima, znali za ono povijesno NE Staljinu i Informbirou (to smo slušali od starijih) i spomenom njegova imena sami smo sebi davali neki novi poriv, snagu za neke nove napore.

Danas, nažalost, Tita više nema. Danas nam, opet na žalost, domovinu otimaju i cijepaju raznorazne „haračlije“, „gospodari povijesti“- kako ih ja nazivam, želeći da je unište i pretvore u male kneževine u kojima bi oni bili novi banovi, voždovi, despoti ili spahije, a zaboravljaju da je mjesto tim njihovim carstvima u historijskim čitankama…i nigdje drugdje.

Ali, zadržimo barem onaj NAPRIJED.

Ja nisam idolopoklonac. Ja znam da neke stvari, u našem prošlom, ne tako davnom periodu nisu vrijedile i da ih je trebalo popraviti, promijeniti na bolje. Ali, mijenjajmo uvijek život prema NAPRIJED, prema boljem, a ne prema NAZAD…prema lošijem. Mijenjajmo prema POZITIVNOM, a ne prema NEGATIVNOM smjeru.

Zadržimo dobro u pameti onu poruku iz moje prve školske lektire-dok smo zajedno, kao snop prutova, nitko nam ništa ne može, a svaki prut, pojedinačno, može slomiti i malo dijete.

I još bih vam nešto poručio: UČITE STALNO I UČITE DOBRO. TKO VIŠE ZNA – VIŠE VRIJEDI, stara je narodna mudrost. I nemojte učiti samo za dobru ocjenu, jer ocjena nije uvijek i mjerilo znanja. Učite da znate, učite s razumijevanjem, učite za sebe, za svoj budući životni poziv. Znanje će vam trebati puno više od ocjena u životu. Znam to dobro po sebi.

Ne dajte da vas dijele ni po kojoj osnovi, osim po onoj đačkoj, tj. jeste li dobri ili loši đaci. A i tu budite jedinstveni. Budite uvijek samo dobri đaci. To vam od srca želim i volim vas i pozdravljam“.

Djeca su me nijemo gledala. Kao da je i njihovim malim glavicama postalo jasno da se nešto ružno sprema, na što oni nisu bili pripremljeni. Kad je završila svečana akademija, zadržao sam se na kratko sa učenicima i nastavnicima. Bili su dosta uplašeni od stanja u Mostaru, koje je nastalo dolaskom tzv. „rezervista“ još polovicom septembra/rujna 1991. godine, koji su izvodili različite izgrede i pucnjavu, obično po noći, kad su „špartali“ po Gradu svojim „Pitz-gauer“-ima, većinom polupijani. Pokušao sam ih smiriti pozivajući ih na Državu BiH, na Vladu i vlast u Mostaru, makar da ni sam nisam vjerovao da će se, bez dogovora u Skupštini BiH, išta moći promijeniti.

(Napomena: A dogovora nije bilo. Niti ga je moglo biti iz razloga što su se nacionalne stranke ponašale poput one Krilovljeve basne „Labud, rak i štuka“. Svatko je „vukao“ na svoju stranu. I do danas se to nije promijenilo. I do danas nema rješenja. I neće ga biti. Jer, ovoj BiH ne treba ni „umlje“, ni „neumlje“, a ponajmanje „jednoumlje“. Njoj treba „jedinstvo u različitosti“, u kojem će se svaka važna odluka raspravljati sa svih „(o)pozicija“, a onda se, kao najbolja, zajednički dogovorena, jednoglasno donijeti, bez „figa u džepu“ i gledanja „samo u svoje dvorište“. Njoj trebaju takvi političari, koji će najprije „pomesti ispred svojih vrata“- jer su za to i nadležni, a tek onda početi „mesti“ ispred tuđih. A toga još nema, i sudeći na način njihovog biranja – dodvoravanjem nacionalistima i njihovom kapitalu, sumnjam da će ga ikada više biti. Nap. R.M. 2017.)

Ni danas, nakon 26 godina, kad već ne mogu doći sa svojim crvenim karanfilom i pokloniti se Tvom „Gradu mrtvih“, osim da me je sram zbog „lika i djela“ nekih ljudi, koji sebe još uvijek nazivaju Tvojima, ja nemam što više reći. Niti manje.