Vranica – Ratni zločin u ratu, pravosudni u miru

Predrag Blagovčanin
Autor 23.7.2018. u 09:35

Izdvajamo

  • Mostar je danas grad u kojem postoji velika vjerovatnoća da ćete se svakodnevno licem u lice sresti s čovjekom koji vam je ubio majku, oca, dijete ili vam je silovao sestru, ukrao imovinu i minirao kuću. Moguće je također da ćete u redu za plaćanje komunalija sresti ratnog zločinca koji je optužen da je ratnim zarobljenicima lomio ruke i noge a kasnije ih u podrumu mašinskog fakulteta i ubio. Razloge te nevjerovatne činjenice treba tražiti u kontinuitetu politizacije policijskih, tužilačkih i sudskih institucija u HNK. Kao prilog toj tvrdnji pored sramotnog suđenja u predmetu Vranica dovoljno je spomenuti i poslijeratna ubistva 28 ljudi čiji naredbodavci i izvršioci do danas nisu otkriveni. U takvom ambijentu bilo bi preambiciozno očekivati da se u ovoj državi i ovom gradu zločin i zločinci kazne.

Povezani članci

Vranica – Ratni zločin u ratu, pravosudni u miru

Foto: screenshotsyoutube

Ratni zločin ne zastarijeva. Upravo je taj podatak jedina ohrabrujuća činjenica za porodice 13 ubijenih pripadnika IV. korpusa ARBIH iz Vranice. Maratonski sudski proces pred Kantonalnim sudom u Mostaru traje već 18 godina, a obilježen je konstantnim povredama odredbi krivičnog postupka. Koji su razlozi zbog kojih optuženi pripadnici HVO-a Džidić, Aničić, Škutor i Poznić skoro dvije decenije slobodno hodaju Mostarom? Politički pritisci na sudstvo ili elementarno nepoznavanje prava sudija Kantonalnog suda u ovom gradu? 

Sramni prilog nekadašnje novinarke HRT-a, Dijane Čuljak, u okviru kojeg je prikazano zarobljavanje 12 pripadnika Armije BIH od strane HVO-a uz snimak strijeljanja Srebreničana od strane specijalne jedinice Škorpioni predstavljaju jedina dva video dokumentirana ratna zločina proteklog rata u Bosni i Hercegovini.

Zarobljeni pripadnici Armije BIH nakon toga su odvedeni u podrum Mašinskog fakulteta gdje su mučeni, a potom likvidirani. Posmrtni ostaci njih deset od ukupno trinaest pronađeni su u masovnoj grobnici 2007. godine na Rimskom bunaru u Gorancima nedaleko od Mostara. Za preostalom trojicom pripadnika IV. korpusa još uvijek se traga.

Zbog ratnog zločina počinjenog nad civilima i ratnim zarobljenicima iz zgrade Vranica u kojoj je bila smještena komanda IV. Korpusa Armije BIH još 2000. godine podignuta je optužnica protiv Željka Džidića, Mate Aničića, Ivana Škutora i Erhada Poznića.

U junu 2018. godine u okviru četvrtog ponovljenog suđenja Sudsko vijeće Kantonalnog suda u Mostaru oslobodilo je pripadnika HVO-a, Aničića, Škutora i Poznića za mučenje i ubistvo 13 pripadnika Armije BIH s tim da su Poznić i Aničić kažnjeni sa po godinu dana za nečovječno postupanje sa zarobljenim civilima dok je Škutor oslobođen po svim tačkama optužnice.

Podsjećamo, postupak protiv prvooptuženog Željka Džidića je razdvojen jer se on još od oktobra 2011. nalazi u bjegstvu.

Šta se događalo u Vranici tog 9. Maja ’93?

Zamjenik načelnika bezbjednosti IV. korpusa ARBIH, Emir Bijedić naglašava da je prije samog napada 9. maja bilo nekoliko sporadičnih sukoba sa HVO-om ali da se nakon toga situacija smirivala. Prema njegovim riječima glavni napad HVO-a na komandu IV. korpusa počeo je u ranima jutarnjim satima 9. maja.

„Njihov napad je počeo 5 do 5 ujutro u samu zoru. Napali su boforsima, minobacačima 60mm, PAT-ovima, PAM-ovima, zoljama, osama, RPG-ovima i puškama, a u dva navrata pokušali su i pješadijske napade. Skoro čitav dan navedena dejstva su izvodili rasprskavajućom i zapaljivom municijom od čega je zapaljena stambena zgrada od devet spratova, koja je u većoj mjeri izgorjela.“

vranica0

Zgrada Vranica- ratni period – vijesti.ba

Prema riječima Emira Bijedića, u više navrata Jadranko Topić preko radija HZ HB tražio je bezuslovnu predaju pod prijetnjom paljenja komande IV. korpusa cisternom napunjenom gorivom.

„Jadranko Topić nas je zvao da se predamo. Parkirali su i cisternu. Zvali su nas i naši koji su nam govorili da izdržimo još malo i da će pomoć doći. Mi smo računali da će Armija doći i da smo mi slobodni ali to se nije dogodilo. U komandi smo imali jednog ranjenog. Nas je jedno tridesetak bilo unutra, a od toga se borilo 15 ljudi. Ostali su plakali i molili nas da ne pucamo i da se predamo. Ja sam mislio da smo tamo bili tri dana i tri noći. Oni kažu da smo izdržali 9. maj i da smo desetog maja izašli iz komande.“

Bijedić naglašava da su pripadnici ARBIH u jednom trenutku uspjeli probiti zid te se jedan dio boraca spojio sa civilnim stanovništvom u Vranici.

„Mene zovu i govore da su prokopali zid i da se možemo spojiti sa civilima. Jer opšti je haos i ja vidim da se neki presvlače. Tu im kažem da se ja predat neću. Ko hoće nek se presvuče i ostane, a ko hoće u proboj nek’ krene. Nas petnaest ili šesnaest krenulo je u proboj. Prvi je izašao Salko Husić, a ja sam izašao treći. Međutim, kad su zadnji izašli, HVO je to primijetio i oni su počeli pucati. Mi smo sad između dvije paralelne zgrade stigli do prolaza gdje Lijanović ima mesaru. Tu su nas opet primijetili i to jedan civil koji je sa balkona počeo pucati prema nama. Mi smo se tu rasuli. Neki su se sakrili u haustore, a  sa mnom je ostao Husić Salko.“

Bijedić zajedno sa Husićem preko balkona ulazi u napušteni stan u zgradi preko puta MUP-a.

„Nakon što smo ušli u stan čujem ispod balkona neko govori: „Izlazite balije, izlazite.“ Mi mislimo da nama govore međutim, tada vidimo da iz ulaza prekoputa izlaze naši, njih pet. To je pet ljudi sa snimka, za ostale ne znam gdje su jer smo se rasuli. Kako su oni izašli iz ulaza pripadnici HVO-a i specijalne jedinice su ih počeli udarati, međutim, jedan policajac iz MUP-a ne dozvoljava vojnicima da ih tuku i suprotstavlja im se. Nakon toga ih odvodi u pravcu MUP-a. Kasnije mi iz MUP-a čujemo jauke kako ih tuku i maltretiraju.“

vranicazarobljeniiubijeniljudiarmijebh

Emir Bijedić je nakon nešto više od dvadeset dana provedenih na zapadnoj strani grada zahvaljujući prijateljima i porodici kod kojih se sakrivao, prešao na stranu koju je kontrolisala Armija BIH.

Prema podacima iz medija pored Bijedića proboj iz Vranice preživjeli su Salko Husić, braća Rijad i Narcis Dumpor, Benjamin Demirović i Dževad Pobrić ali da se Pobrić utopio prilikom pokušaja da prepliva Neretvu.

Bijedić je po prvi put u okviru četvrtog ponovljenog suđenja pred Kantonalnim sudom pozvan da svjedoči o dešavanjima u Vranici, međutim, kako naglašava, on može svjedočiti samo o dešavanjima u Vranici, ali o sudbini 13 zarobljenih pripadnika ARBIH koji su odvedeni u podrum Mašinskog fakulteta nema saznanja.

Hvala bogu pa nije stigao na Mašinski fakultet

U sekundarnoj masovnoj grobnici Rimski bunar tek 2007. godine pronađeni su posmrtni ostaci  Fahira Penave, Alije Čame, Senada Ćehića, Dževada Čolića, Mime Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića i Nazifa Šarančića, dok se za posmrtnim ostacima Hasana Balića, Feđe Huskovića i Šefika Pobrića i danas traga.

bja1

Azra Penava, Jadranka Husković i Emir Bijedić foto šg

Azra Penava iz Odbora roditelja zarobljenih i nestalih pripadnika IV. korpusa ARBIH naglašava da je proces pronalaska posmrtnih ostataka bio mukotrpan, te da je lokalitet masovne grobnice 14 godina bio obavijen velom tajne.

„Mi smo se prvo obraćali Komisijama za razmjenu, pa Međunarodnom Crvenom krstu, Safetu Oručeviću, tadašnjem ombudsmenu Hadžihasanoviću, kardinalu Vinku Puljiću, Zubaku i Eljubu Ganiću, Aliji Izetbegoviću pa u periodu od 2000. godine Lužanskom, Ajnadžiću, Edhemu Bičakčiću tadašnjem gradonačelniku Mostara Nevenu Tomiću i svim nadležnim institucijama da bi saznali istinu o sudbinama naših najbližih. Neki su nam u početku govorili da su živi i da su po logorima. Kasnije su nam govorili da ih nećemo nikad naći i da su spaljeni. Davali su nam neke poluinformacije sve do 2007. godine kada su pronađeni na Gorancima. DNK analiza je trajala godinu dana i 2008. su ukopani.“

Penava ističe apsurdnu situaciju s obzirom da su informacije o posmrtnim ostacima tražene i od osoba koje su osuđene pred Haškim tribunalom za udruženi zločinački poduhvat sa ciljem etničkog čišćenja BIH.

„Mi smo morali tražiti informacije upravo od ljudi koji su najodgovorniji za smrt pripadnika ARBIH iz Vranice. Od najodgovornijeg za smrt mog muža, Valentina Ćorića, koji je u periodu rata bio zapovjednik vojne policije a kasnije ministar unutrašnjih poslova, od Jadranka Prlića koji je predsjednik vlade takozvane HZHB a poslije ministar vanjskih poslova. Naravno da nam niko nije dao nikakve podatke.“

Nezvanično, tijela 10 pripadnika AR BIH otkrivena su informacijama dostavljenim od strane ratnih policijskih i vojnih struktura Republike Srpske. Nedaleko od sekundarne grobnice Rimski bunar nalaze se i grobnice Radača i Bahtijevića iz kojih je u proteklom periodu ekshumiran veći broj lica srpske i bošnjačke nacionalnosti.

Među trojicom pripadnika Armije BIH za kojim se još uvijek traga nalazi se sin Jadranke Husković, Feđa Husković koji prema dostupnima informacijama nije bio na Mašinskom fakultetu već mu se gubi trag na putu do fakulteta. Jadranka Husković postavlja pitanje odgovornosti za činjenicu da je komanda IV. korpusa ostala izolovana duboko u teritoriji koju je kontrolisao HVO.

„Meni i dan danas nije jasno da ljudi šute i kako niko nije odgovarao. Zbog čega je komanda ostala u neprijateljskoj pozadini. Svi su bili na desnoj obali da bi se odjedanput našli na lijevoj obali, osim ljudi koji su ostali u komandi. Moj Feđa je studirao u Sarajevu i kada je rat sa četnicima u Mostaru prestao mi smo ga doveli u Mostar misleći da će ovdje biti sigurniji. Ironija je da mu je Juka Prazina pomogao da pređe pistu u Sarajevu. Feđi se jednostavno gubi trag. Svjedoci govore da moj sin nije doveden na Mašinski fakultet. Ja kao majka sam boga molila da nije doveden na fakultet. Hvala bogu ako je ubijen pred Vranicom. To šta su oni doživljavali u Mašinskom fakultetu je strašno.“

Jadranka Husković naglašava da postoji mogućnost da je njen sin pokopan pod drugim imenom.

„Ako je ubijen pred Vranicom neka mi neko kaže. Mora postojati negdje trag. Po svemu sudeći ono što sad govore je da je najvjerovatnije zakopan umjesto nekog drugog. Jer dosta je pogrešnih identifikacija. Ima puno grešaka i dosta je vremena prošlo. Svijetu je dosta rata i priča o ratu. Mene boli i za mojim i za njihovim ali nismo svi isti. Morali bi se svi uključiti u priču oko pronalaska nestalih ljudi. Pa barem da ljudi daju krv za DNK analizu, ali izgleda da su svi odustali od ove priče. Ja nisam i ne mogu.“

Prema svjedočenjima preživjelih iz zgrade Mašinkog fakulteta u kojem je bilo sjedište III. bojne Vojne policije HVO-a i I. satnije III. bojne HVO-a, 12 zarobljenih vojnika iz Vranice bili su izloženi raznim metodama zvjerskog mučenja, teškog zlostavljanja, lomljenju ekstremiteta, ispitivanja uz primjenu torture, a zatim i ubistava.

U ovom periodu zapovjednik III. bojne Vojne policije bio je Željko Džidić dok se drugooptuženi Mate Aničić nalazio na poziciji dozapovjednika III. bojne VPHVO.

Sudski proces bez kraja

Podsjećamo, Kantonalno tužilaštvo u Mostaru još 1999. godine pokreće istragu a 2000. godine podiže optužnicu protiv Željka Džidića, Mate Aničića, Ivana Škutora i Erharda Poznića zbog krivičnog djela ratnog zločina. Tadašnji predsjednik sudijskog Vijeća Mladen Jurišić godinu dana nakon podizanja optužnice donosi presudu kojom se optuženi oslobađaju.

Kantonalno Tužilaštvo zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka ulaže žalbu Vrhovnom sudu FBIH. Vrhovni sud djelomično uvažava žalbu i predmet vraća na ponovno suđenje. Suđenje je po drugi put pred Kantonalnim sudom u Mostaru vođeno do 2004. godine kada isti sudija Mladen Jurišić, koji je u periodu ratnih dešavanja obnašao poziciju Okružnog vojnog tužitelja HVO-a, ponovo donosi oslobađajuću presudu.

Zbog proceduralnih grešaka Kantonalno Tužilaštvo u Mostaru ponovo ulaže žalbu Vrhovnom sudu koji ukida presudu Kantonalnog suda i predmet vraća ponovo Kantonalnom sudu u Mostaru 20.12.2004. godine.

Treću oslobađajuću presudu u slučaju Vranica donosi Sudsko vijeće kojim predsjedava Slavko Pavlović tek 16.06.2008. skoro tri i pol godine nakon jasnih uputa Vrhovnog suda o tome šta je neophodno učiniti u ponovljenom postupku. I na ovu presudu Kantonalno Tužilaštvo ulaže žalbu, a Vrhovni sud identično kao u protekla dva postupka ukida presudu.

vranica 2008.

Suđenje 2008. godine – foto blogger.ba

U periodu od skoro deset godina u kojem nije pokrenuto ponovljeno suđenje imenovan je novi predsjednik sudijskog vijeća Zoran Krtalić, a nakon toga prvooptuženi Zoran Džidić bježi u Hrvatsku te je postupak protiv njega razdvojen. Međutim, prema neprovjerenim informacijama Zoran Džidić se često može vidjeti u zapadnom dijelu Mostara. Također ovaj period obilježilo je i otkazivanje advokata po službenoj dužnosti te porote.

Četvrto ponovljeno suđenje pred novim sudskim vijećem kojim predsjedava Marin Zadrić, nekadašnji oficir HVO-a, počinje tek u februaru 2018. godine, a rezultiralo je četvrtom oslobađajućom presudom. Prema riječima tužiteljice Maje Ćišić, nakon čitanja presude  Kantonalno tužilaštvo će uložiti  žalbu.

Kontinuirano obnavljanje suđenja u predmetu Vranica moguće je jer se u ovom predmetu sudi po Krivičnom zakonu SFRJ, kojim je predviđeno da se predmet, u slučaju da viši sud ukine presudu, vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Međutim, indikativno je da je Mladen Jurišić nedugo nakon što je Vrhovni sud poništio njegove dvije presude za slučaj Vranica imenovan u Visoko sudsko i tužilačko vijeće dok je sudija Slavko Pavlović, čiju je presudu Vrhovni sud FBIH poništio zbog povreda krivičnog zakona 2016. godine, imenovan na poziciju sudije upravo Vrhovnog suda F BIH.

Prema riječima Azre Penave u proteklih 18 godina od početka sudskog procesa kontinuirano je vršeno zastrašivanje i pritisak na svjedoke.

„U proteklom periodu vršeni su konstantni pritisci na svjedoke. Meni dolaze supruge ljudi koji su svjedoci i mole me da ih ostavim jer su u strahu za posao, djecu, egzistenciju. Međutim, mislim da je konačno došlo vrijeme da se sazna istina i da se zločinci imenuju. Da ova država i njene institucije počnu raditi svoj posao i da se ljudi koji hoće da kažu istinu zaštite.“

Azra Penava naglašava da su dosadašnje presude kao i sami sudski postupci imali za cilj obnavljanje postupka, a samim tim i odugovlačenje procesa. Ističe da je Visoko sudsko i tužilačko vijeće  informirano o namjernim povredama u vođenju sudskog postupka.

„Od sudija koje izvrću riječi svjedoka. Ja se sjećam da je upravo Jurišić toliko izvrtao riječi svjedoka da je tadašnji tužilac Ibro Bulić morao stalno prigovarati na to, do Marina Zadrića koji sad nije dopustio svjedočenje zaštićenog svjedoka iz Amerike. Upravo su to povrede koje se namjerno rade. Vrhovni sud konačno mora shvatiti tu igru kantonalnog suda i po bilo kojem osnovu dodijeliti slučaj državnom tužilaštvu ili ga preuzeti“.

O namjernim povredama postupka, odnosu prema svjedocima informirano je i Visoko sudsko i tužilačko vijeće.

„Mi smo se obraćali VSTV-u još 2013. godine kada smo tražili da se poduzmu mjere kako bi se ove nezakonitosti, opstrukcije suda i sudija okončale ali ništa se nije dogodilo. Međutim, meni je drago što je ovog puta donesena barem presuda da su krivi za nečovječno postupanje. To je prva stepenica prema pravdi koju čekamo već 18 godina.“

Do objave ovog teksta Visoko sudsko i tužilačko vijeće kao i kantonalni sud u Mostaru nisu odgovorili na naše upite.

Spakujte predmet i adresirajte ga državnom Tužilaštvu

Novinar i politički analitičar Alija Behram od 1993. godine prati slučaj „Vranica“. Smatra da javnost BIH već 18 godina od početka suđenja svjedoči sramnom pravosudnom poigravanju sa istinom i pravdom. Također, naglašava da se upravo na predmetu „Vranica“ mogu sagledati posljedice politizacije sudstva u Hercegovini.

„Na osnovu mog iskustva stečenog kroz višegodišnje medijsko praćenje i analiziranje rada i odnosa kantonalnog pravosuđa prema ratnim zločinima, pa i u predmetu „Vranica“, tvrdim da je kompletno pravosuđe u Mostaru i Hercegovini, od rata naovamo, pod  pokroviteljstvom prvenstveno političkih, ali i vojnih lobija pod kapom HVO i HV. Ovdje svakako treba uključiti još i političko-vojnu podršku i pokroviteljstvo iz Zagreba, gdje je, recimo, u jeku sudskih ročišta u slučaju „Vranica“, pobjegao prvooptuženi u ovom predmetu Željko Džidić. Ključno pitanje je kako je moguće da se ovako krupan tužilačko-sudijski predmet iz domena ratnih zločina, jedan od vrlo rijetkih koji je još i filmski dokumentovan, preda u nadležnost Tužilaštva i Suda u HNK, umjesto da se njime – kao i u brojnim drugim iz područja ratnih zločina, bave državno Tužilaštvo i Sud u Sarajevu? Zadržavanje ovog toliko važnog, po mnogo čemu kapitalnog slučaja ratnog zločina, u nadležnosti kantonalnog pravosuđa u Mostaru obavljeno je vješto i pod pokroviteljstvom političkih i pravosudnih moćnika.“

alijabehram

Alija Behram – foto vijesti.ba

Behram je 5. juna ove godine na četvrtom po redu ročištu udaljen iz sudnice na zahtjev sudije Marina Zadrića. Ističe da je za ovo suđenje kao i za brojna druga bio uredno akreditovan kao novinar.

„Dok je trajalo obraćanje advokata jednog od optuženih, podigao sam ruku i sa pozicije predviđene za publiku i izvještače, skrenuo pažnju sudskom vijeću da obraćanje advokata ne možemo niti čuti niti razumjeti. Naime, da li slučajno – ili ne, odmaknuo je mikrofon, tako da ga je u prvoj trećini sudske sale moglo čuti samo sudsko vijeće. Vodio sam računa da moja profesionalna intervencija, bude u skladu sa uobičajenim pravilima i normama koje vladaju u sudnici. Zato sam svoju novinarsku intervenciju i izustio tek nakon što je sudija Zadrić podigao pogled, upitno, videći moju podignutu ruku. Tada sam rekao da je obraćanje advokata (dakle, u korist odbrane okrivljenih), nerazumljivo i za prisutne novinare, ali i zainteresovanu rodbinu i prisutne građane, potpuno neupotrebljivo. I sudsko vijeće sigurno je moglo čuti gunđanja u publici koja takođe nije mogla čuti obraćanje advokata, a koje je svakako išlo u korist jednog od optuženih. Očekivao sam da će sudija Zadrić zatražiti od advokata da vrati miokrofon u normalnu poziciju, i sve se moglo nastaviti u najbolje redu, ali… Umjesto toga, on je povišenim tonom zatražio da – napustim sudnicu! Intervenisao sam ponovo i prigovorio da mi uskraćuje mogućnost da radim kao akreditirani novinar, „jer – kao ni drugi u donjem dijelu sale, ne čujem svjedočenja“. Zadrić je povišenim tonom uzvratio; „Ali, zato ja dobro čujem…“, nakon čega je pozvao policajce da me udalje.“

5b07ec54-31f8-4157-b4cf-64f30a0a0a7e-vranica-ubijeni-700x402

Pripadnici Armije RBiH odvedeni iz Vranice i ubijeni – foto vijesti.ba

Mostar: Pravda je spora i za mnoge nažalost nedostižna

Mostar je danas grad u kojem postoji velika vjerovatnoća da ćete se svakodnevno licem u lice sresti s čovjekom koji vam je ubio majku, oca, dijete ili vam je silovao sestru, ukrao imovinu i minirao kuću. Moguće je također da ćete u redu za plaćanje komunalija sresti ratnog zločinca koji je optužen da je ratnim zarobljenicima lomio ruke i noge a kasnije ih u podrumu mašinskog fakulteta i ubio. Razloge te nevjerovatne činjenice treba tražiti u kontinuitetu politizacije policijskih, tužilačkih i sudskih institucija u HNK.

Kao prilog toj tvrdnji pored sramotnog suđenja u predmetu Vranica dovoljno je spomenuti i poslijeratna ubistva 28 ljudi čiji naredbodavci i izvršioci do danas nisu otkriveni. U takvom ambijentu bilo bi preambiciozno očekivati da se u ovoj državi i ovom gradu zločin i zločinci kazne.

*Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

Predrag Blagovčanin
Autor 23.7.2018. u 09:35