ZORAN (Morisa i Sare) MANDLBAUM

Povezani članci

• Napadi na Bosnu i Hercegovinu – “Hrvatska i Srbija su prijetnja miru”
• Obilježen Svjetski dan teatra jubilejom Hadžije Hadžibajramović
• Viktor Ivančić: MASKIRANJE PORETKA
• ZAŠTO JE VELEŽ VAŽAN
• Naš Mostaru, crno ti se piše
• Uprava Veleža poručuje Ljubi Bešliću: Vratite nas na naš stadion

(Mostar,09.09. 1946.- Mostar, 09.11.2015.)

Piše: Zlatko Serdarević

Budni badac, znamen i duša grada,  njegov ukras i prepoznatljivi reper, ljudska ljepota, zaštitnik tradicionalnih vrijednosti multietničkog  Mostara, njegova ikona, svjetlost dobrog duha, temeljna ljudskost u svim vidovima njene kompleksnosti i sadržajnosti, uspravan čovjek a u biti i u konačnosti – jednostavna ličnost.

Sve se to sublimisalo i potvrdilo u Zoranu Mandlbaumu koji je do zgasnuća, u zvjezdanoj mostarskoj novembarskoj noći, sa omiljenim “Oslobođenjem” među prstima, u stvari bio toliko  sličan djetetu koje je u svemu oko sebe tražilo i nalazilo ljubav.

Iznjedren u mostarskom sokaku upijao je mirise i zvukove grada, prilagođavao se bilu mahale uviđajući da su svi u stvari jedna porodica i da im predstoji zajednički život, ispomaganje, poštivanje, uvažavanje, praštanje kad je trebalo, i da su subinski određeni da uokviruju u jedan ram sve svoje sudbine.

Kad je svoju staru i iznemoglu majku Saru, na koju je konc logor ostavio duboke traumatične posljedice, pred njeno zgasnuće neprestano izvodi u grad i ispunjavao joj svaku želju,  i to je činio sa sinovljenovom ljubavlju, onda je to svakako predstavljalo  siguran znak da će ga nebo prihvatiti i da će otići među zvjezdano mostarsko nebo sa vječnim sjajem, negdje u Kumovoj slami.

Kako zaboraviti čovjeka markantnog lika sa crnim šeširom koji mu je davao otmjenost, onaj njegov čaroban i nevin osmijeh u kome se prelamala mostarska nježna duša, taj temperamentni govor prepun gestikulacija i ubjedljivosti.

Nema zaborava jer se duboko uklještio u naše živote postajući naš sastavni dio, naš vječiti pratioc, sudrug, saputnik naših staza i bogaza, živuča sjenka.

Svaki pojedinac prolazi kroz niz životnih iskušenja kroz koja se poput sirat ćuprije vagaju i propituju njegovi nazori, opredjeljenja, moral i ljudske osobine.

Posljednja ratna kataklizma stavila je svakog na iskušenje. I dok su jedni krenuli u ponor moralnog iščešenja Zoran se uzdigao do najvećih ljudskih visova pružajući ruku ugroženim. Sokak je progovorio. Poput lavine u njemu je buknuo otpor na destrukciju grada i iscrpljivanje civila svih nacionalnosti. Misija Mandlbaum je otpočela. Izlažući se samrtnim opasnostima Zoka je pružao ruku pomoći noseći pakete sa spasonosnom hranom kao nadom za preživljavanje. Ta najdragocjenija svjetlost ogrijala je mnoge bebe, djecu, stare iznemogle. Takve uzlete humaniteta nemoguće je zaboraviti. Potvrda je to da uvijek ima nade jer postoje odabrani-spasioci planete. Trijumfalno je završio svoju misiju.

Mlada Holanđanka Annet Betsalel dolazi u Mostar i ostavlja gradu dragocjeni film  pod nazivom “Mandlbaum s Mission”.

Video materijalom opečatila je njegov humanitet kao djelo dostojno najvećeg pijeteta.

Njegov humanitet uzdignut je pijedestal koji zaslužuje. Na sahrani prilazi mi sarajevski Jevrej gospodin Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske opštine Sarajevo,  i potvrđuje  da je Zoran imao misiju širu nego što se u pravi mah mislilo. Poslao mu je u Sarajevo poruku i adresu jedne mostarske da joj odnese hrane što je je Boris učinio.

Nevladina organizacija “Gariwo”, za iskazanu građansku hrabrost tokom posljednjeg rata dodjelila je Mandlbaumu nagradu “Duško Kondor”. Bila je to prva zvanična verifikacija njegovog veličanstvenog djela. Ostala su dolazila iz duša onih kojima je pomagao. Jedan je onih spasioca koji je svojim djelom ispisao stranice knjige “Dobri ljudi u vremenu zla” autorice Svetlane Broz. Ima u njoj još nekoliko Mostaraca iz sokaka.

Poput brižnog oca, čija je cjelokupna akcionost i briga usresređena na svoje kućno jato, Zoran Mandlbaum je shvatio da će grad sačuvati  istrajno djelujući na uspostavljanju čvrstog mira među sugrađanima i time stvarati pretpostavke za ponovno uspostavljanje pokidanih veza među građanima. Bio je svjestan da taj proces počinje ponovo u sokaku, mahali, kvartu, stubištu solitera, na improvizovanom igralištu male raje, sahranama, dženazama, rođendanima, čestitanjima Bajrama, Uskrsa, Vaskrsa, Pesaha, porodične slave, daleko od političkih vrhova čija je deklarativna opredjeljenost skoro potpuno gubila smisao u pragmatičnom životu.

Njegovo ime našlo se na popisu laureata priznanja Mimar mira NVO Centar za mir i  multietničku saradnju Mostara. Sve je bilo povezano za jubilej –desetu godišnjicu rekonstrukcije starine, Hajrudinovog mosta simbola grada kojeg je i mostarski biskup stavio u svoj biskupski znaki time potvrdio njegov značaj za grad.

U zemlju svojih predaka, u pjeskoviti Izrael, ispunjen beskrajnom srećom poslao je poruku svojim najdražim, djeci i supruzi, da je laureat zajedno sa Predragom Matvejevićem, Bogdanom Bogdanovićem, Safetom Ćišićem, Radivojem Kruljem, Jolom Musom i drugim vertikalama ovog grada koji su obilježili jedno vrijeme.

Zoran Mandelbaum je svojim humanizmom potvrdio da ličnosti koje u sebi nose posebnu svjetlost trijumfuju. Potvrdio je i onu Hemnigvejevu: “ Čovjek se može uništiti ali ne i pobjediti”.

Potvrdio je da časni ljudi traju koliko i njihova zadužbina. Njegova zadužbina je sagrađena od njegovog plemenitog srca i ljubavi prema ljudima. Kao majčina prema svom čedu.

Na odru, crni šešir, Oslobođenje,  ikebana i zastava Mimara mira Centra za mir Mostar. Ponosni na njegovo djelo, Mirotvorci ga obgrlili poput bršljanovih grančica. Uz melodiju Emine sa kameničićima od kojih je jedan bio sa pečatom Starog mosta, spušten je u zemlju a sad je među zvijezdama mostarskog sazvježđa.

A kako je tek volio Mostar, veliki gorostasni Mostar.

Šalom moj dragi nikad, nikad zaboravljeni amigo.