Esad Bajtal: Sevdalinka je ljubavna pjesma koja nema rok trajanja

Povezani članci

• Nem ertem
• Neprimjereno je da Hrvatska šalje vojsku u BiH
• Potresna ispovijest logoraša: Bio sam živi štit
• Tko je od vas Srbin?
• Kineske vakcine u Federaciji BiH sa oznakom ‘povjerljivo’
• S HRT-a negativci odlaze tek kad policija bane na vrata

Uz ime profesora Esada Bajtala, obično se odmah vežu kritičko promišljanje aktuelne bh. situacije te angažman na zaštiti ljudskih, životinjskih i drugih prava i pitanja građanskog aktivizma i građanske hrabrosti. Ovaj put, Bajtal se okrenuo radu na malo opuštenijoj temi te će uskoro, u izdanju izdavačke kuće Rabic, izaći njegova obimna monografija Sevdalinka – alhemija duše. Tim povodom, autor je za agenciju Fena govorio o fenomenu sevdalinke.

Bavite se fenomenom sevdalinke što je vidljivo već i u naslovu vašeg djela…

Esad Bajtal: Očekujem izlazak monografije do kraja januara, a njenu sarajevsku promociju već u februaru. Monografija se bavi fenomenom specifične tradicionalne bh. melopoetske forme, nastale islamizacijom Bosne i širih prostora u vrijeme osmanskih osvajanja. Kao kombinacija istočnjačke strasti i slavenskog senzibiliteta, nastao je melanholični muzičko-poetski izraz sevdalinke. Najveći broj tih unikatnih pjesama nastao je na tlu BiH, a najljepše među njima, kako tridesetih godina prošlog stoljeća tvrdi dr Jovan Kršić, nastale su baš u Sarajevu.

Najjednostavnije govoreći, ljubav je oduvijek bila samozatajna, mistična, odnosno alhemijski tajnovita. Otuda i sam naslov knjige, pokušava da sugeriše ideju o sevdalinci kao magiji i ljubavnom umijeću u okviru koga nam se, ona sama, pokazuje kao svojevrsni “kamen mudrosti”. Dakle, onaj uz čiju pomoć zaljubljeni pokušavaju namamiti i osvojiti izabranika svoga srca i tome zahvaljujći, izbaviti se iz derta i ljubavne nevolje, zadobivši tako najveće ovozemaljsko bogatstvo u okviru ljudskog poretka stvari. To bogatstvo, kao jedino istinski duševno i univerzalno-životno bogatstvo, je upravo ljubav. Sevdalinka pjeva o njoj. I ne samo njoj.

Koliko je vrijeme u kojem živimo pogodno za razumijevanje onog specifičnog tkanja koje sevdalinka u sebi nosi?

Bajtal: Nova kultura i način življenja donijeli su i nove ljubavne obrasce i forme izražavanja osjećanja. Teško je porediti današnje pragmatsko i ondašnje romantičarsko doba. I naše danas ima svoje ljubavne nevolje, snove i nade, samo što je jezik njihova iskazivanja poprimio neke sasvim druge, direktne i manje suptilne forme. Dakle, izostaje ona prefinjenost indirektnog iskaza sevdalinke i metaforička dosjetljivost približavanja Onoj ili Onome do koga nam je stalo. Sve je danas isprofanisano logikom tržišta i kapitala, tako da dominantna životna formula “vrijeme je novac”, nažalost, nije zaobišla ni sferu polja ljubavnog tkanja. Moda neumjerenog razgoličavanja, foto i filmska pornografija elektronskih medija, te skarednost i opscenost profitabilnog hot-lajna, učinili su dostupnim i sfere najdublje intime o kojima se nekad (ali bez današnje prizemnosti) samo maštalo i peklo na žeravici tajnih ljubavnih nesanica. To je, s druge strane, kao primitivno-sirovi kontra-analogon (prefinjenosti i plemenitosti jezika sevdalinke), iznjedrilo turbo-folk sa svim njegovim besmislicama i neurotično formulisanim zahtjevima trenutačnog zadovoljenja seksualnog poriva, koji ne trpi odlaganje, niti poznaje fenomen distance, ni sporohodnost dugogodišnje uzavrelih ašikluka onog vremena. Dakle, današnje i ondašnje ljubavno vrijeme se ne razumiju. Naravno, i jedno i drugo govore o istom, ali ne govore istim jezikom.

Sevdalinka kao ljubavna, socijalna, ženska, muška…?

Bajtal: Da, sevdalinka je sve to u isto vrijeme: Samo što se u najširoj javnosti, naravno površno i pojednostavljeno, razumije i shvata kao samo ljubavna i, usto, samo ženska pjesma. A to životno-činjenički nije tačno. Pažljiviji pristup ovom melopoetskom fenomenu pokazuje da on, kao prefinjena filozofija života, pokriva najširi tematski krug i čitav spektar socijalnih tema. Pogledajte samo sadržaj pjesama Dva Morića, Kiša bi pala, Niz polje idu babo sejmeni, Donju Tuzlu opasala guja, Dvije su se vode zavadile, Nigdje zore ni bijela dana, Put putuje Latif-aga, Šehidski rastanak, Bosno moja poharana, itd. pa ćete odmah shvatiti da su njima opjevane lične i porodične tragedije; ratna zbivanja i njihove posljedice; povijesne teme i mijene; znani i neznani junaci i njihova sjećanja … S druge strane, smislu sevdalinka, pored ženske, jednako obuhvata i opijeva, ništa blažu, i ništa manje senzibilnu, mušku ljubavnu dramu i nevolju. Kao naprimjer u pjesmama: Gledaj me draga, Ismihana, Ime tvoje neću draga; Iziđider Fato, Otkako sam sevdah svez’o, Tamo dolje niz mahalu… I to je sasvim normalno. Kao pjesma o životu i ljudima, sevdalinka se okreće svim njihovim stranama: i ljubavi i tragediji koje, kao so života, jednako krase, muče i bolno pritiskaju kako ženski, tako i muški dio ljudske populacije. Najkraće, sevdalinka je pjesma osjećajnosti koja pripada težoj strani života. Tuga, razočarenje, poraz, tragedija i dobrovoljni ili nasilni odlazak u rat i smrt, sevdalinci nisu ni strani ni daleki.

Sevdalinke nema u elektronskim medijima?

Bajtal: Naravno, moderni, brzi ritam i zahuktali pragmatični tempo življenja, kao da više nemaju vremena za sporohodnost poravnog melanholično-sevdalijskog pjevanja koje baca u ljubavni očaj, i time usporava, pasivizira i emotivno “destabilizira” svoje slušaoce. A poslovna filozofija i ubrzani ritam profitabilne ekonomije to ne podnose. Profitabilni tempo rukovodi se idejom “vrijeme je novac”, što je logika zahuktale akumulacije kapitala u kojoj nema mjesta nikakvim osjećanjima koja bi usporavala radni proces i njegove nosioce. Stoga je sevdalinka medijski prognana u kasne noćne i sasvim rane jutarnje sate kada je populacija uposlenika već u postelji. Konačno, ustaljeni način i filozofija življenja našeg vremena, emocionalna “nagluhost”, planski njegovana bezosjećajnost i njeno forsirano nametanje, čini se ne dozvoljavaju više samoprepoznavanje medijski kontrolisane gomile u krajnje senzibilnoj i prefinjenoj melopoetskoj formi kao što je sevdalinka.

Sevdalinka u i izvan Bosne?

Bajtal: Sevdalinka je bosanski melopoetski specifikum nastao osobenim načinom življenja u doba turskih osvajanja. Ali se, ljepotom svog iskaza i životne prepoznatljivosti, nametnuo najprije žiteljima Balkana, a onda, kako to ozbiljna istraživanja pokazuju, preko Rumunije i Madžarske, širio i dospio sve do Besarabije. Zato se dobar dio njenog opusa danas svojata na sve strane. O tome je, prije desetak godina, Adela Peeva, snimila i dokumantarni film pod nazivom Čija je ovo pjesma, tražeći odgovor na pitanje porijekla i pripadnosti pjesme Ruse kose curo imaš. Film pokazuje da svi na Balkanu: Bosanci, Srbi, Makedonci, Bugari, Turci … tvrde da je ta pjesma njihova. I ne samo ta. Zanimljivo je da čak u Norveškoj tu pjesmu, na našem jeziku (jezicima), vrlo korektno i uspješno pjeva mlada Merete Fjeldbo, članica norveško-srbijanskog benda Rakija. Postoje, koliko znam i koliko sam vidio, dva ili tri norveška CD izdanja s tom pjesmom. Konačno, danas se sevdalinka pjeva širom svijeta, a o njoj se sve više, kod nas i vani, piše i govori na stručno-analitičkom nivou. Odnosno, o njoj je sve više ne samo diplomskih radova, nego i magistarskih i doktorskih disertacija na muzičkim i studijskim grupama književnosti i drugih humanističkih znanosti.

Koje biste autore i izvođače sevdalinke istakli?

Bajtal: Teško je i nabrojati sve one koji pjevaju sevdalinku. Danas, rekoh i širom svijeta. Ali, vrlo je malo onih koji to čine na način koji zaslužuje dužnu pažnju i poštovanje: Jer sevdalinka, u svojoj interpretativnoj zahtijevnosti podrazumijeva isuviše toga da bi njena izvedba bila uspješna. I da bi izazvala oduševljenje kakvom smo svjedeočili posljednjih pedestak godina u slučaju fascinantnih interpretacija velikog i nenadmašnog Safeta Isovića. Također, gromade poput Zaima, Nade, Himze, Zehre, Zore, ili sazlija kao što su Muhamed Mešanović – Mamić i Muhamed Pašić – Mašura, ne rađaju se tako često i važiće još vrlo dugo kao paradigmatični primjeri najuspješnijih interpretatora od kojih se može i mora učiti. Od instrumentalista najdalje je otišao Ismet Alajbegović – Šerbo. A od stvaralaca čije su pjesme ušle u narod i postale nerazlikovni dio opusa sevdalinke, neizbježno je spomenuti Jozu Penavu, Safeta Kafedžića, Radeta Jovanovića, Musu Čazima Ćatića, Branka Radičevića, Đuru Jakšića, Mustafu Mujezinovića, Ismeta Mulalića, Osmana Đikića, Dragišu Nedovića …

Ima li zaborava za sevdalinku?

Bajtal: Sevdalinka, naravno, još nije i možda nikad i neće biti zaboravljena. Upravo zbog svoje univerzalne osjećajnosti i načina njenog iznošenja, kako u poetskom, tako i u melodijski suptilnom izrazu. Isuviše je toga životnog u njoj da bi, tek tako, bila istisnuta iz naših osjećanja i bila zaboravljena. Istina, danas je, u moralno-pragmatskoj posrnulosti i životnoj zahuktalosti profitera svih vrsta, ono prefinjeno erotsko sevdalinke, skliznulo u seksualno; seksualno u pornografiju, a pornografija u moćan prizemni profit koji ravna životnom scenom i snagom massmedija diktira ukus najšire publike. Ali, sve je to samo jedna aksiološka (vrijednosna) nepogoda. Poplava na čijoj površini pliva otpad svake vrste. Iskustvo nas uči da će i ta, kao i sve druge poplave prije nje, trajati i konačno proći. Sevdalinka će, dakle, ostati i biti. Baš kao što, s druge strane, uprkos festivalskim šlagerima i megahitovima, još uvijek, jesu i traju Mocart, Betoven, Hačaturijan, Hendl, Čajkovski, Vivaldi, Štraus… Njima, za razliku od prolaznih hitova, narodnim jezikom govoreći, “nema izdera”. Sevdalinci također. Jer iz nje govori život i njegova dubina, a ne površnost pomodarstva kurentnog trenutka.