OTVORENJE DRUGOG DIJELA IZLOŽBE SOCIJALISTIČKA DISCO KULTURA

Povezani članci

• „RUSKA AGRESIJA“ – KOME TO TREBA?
• Iz HNŽ-a 100 000 maraka pomoći Zagrebu
• Ustavno pokriće za zločin
• MISLITI OPASNOSNO U DOBA NEZNANJA
• LISICA MEĐU TROPRSTIM LJENJIVCIMA
• SJAJNA ZVIJEZDA KOJA NE BLIJEDI

Druga strana groznice subotnje večeri / Socijalistička disco kultura 1977-1983: Vizualni jezik disca (8. – 25. 7. 2015.)

HDD Galerija
Hrvatsko dizajnersko društvo
Boškovićeva 18, Zagreb
20:00 sati

U srijedu 8. srpnja u 20 sati u HDD galeriji otvara se druga izložba projekta „Druga strana groznice subotnje večeri“, posvećena vizualnom jeziku disco kulture. Projekt općenito locira pozitivne utjecaje plesne, glazbene i društvene „pošasti“ zvane disco u razdoblju od 1977. do 1983. Prvi dio postava, nazvan „Utjecaji, uzori i inovatori“ u Kuli Lotrščak (30. svibnja – 8. srpnja 2015.) odredio je mjesta, imena i događaje koji su importirali ovaj stil u samoupravno tijelo Jugoslavije. Postav u HDD galeriji nastavlja se na priču o jugoslavenskom disku imenujući glavne trendove i stilove u vizualnoj komunikaciji. Autor izložbe je Željko Luketić.

Veliki broj izloženih omota ploča domaćih disko zvijezda, ali i inozemnih u licencnim izdanjima, ima primarnu svrhu označiti simbolički jezik disca, kao i idejne postulate pokreta: seksualnu emancipaciju, manjinsku inkluzivnost, modernitet klupskog ambijenta, kao i društvene naglaske hedonizma kao protesta protiv socijalističke norme. Ovitak ploče, singla ili kasete imao je tu zadaću publici u najkraćem mogućem roku isporučiti svoju poruku.

Iz popratnog teksta Željka Luketića:

Disco se Jugoslaviji događao i prije 1977., no njegov proboj nije bio masovan nego tek sporadičan. Nastup „šest tigrica“ iz The Love Machine u KD Lisinski prijelomna je točka, jer tada i muzički tisak, poput Džuboksa, prestaje s egzotičnim izvještajima o iznimnom uspjehu švedske ABBA-e i počinje s reportažama o raskalašenim zabavama u Studiu 54. Radnice i radnici, samoupravni djelatnici, inteligencija i misleća elita i ovdje je našla svoj plesni melting pot. Disco je, na svojoj ikonografskoj strani, odradio zanimljivu uslugu socijalizmu: inzistirajući na šljokicama, sjaju i raskoši, polugolim tijelima i hedonizmu, jednakosti spolova i seksualnih manjina, pružio je makar simbolički odmak od svakodnevice obilježene ekonomskom krizom, manjcima u trgovinama i odlaskom Maršala 1980. godine. U potonjemu valja tražiti i uzroke „produženog“ trajanja disca na jugoslavenskim prostorima.

Jedno od pitanja na koje odgovaramo na izložbi jest i tko su bile zvijezde jugoslavenskog disca. Odgovor se prirodno nudi preko omiljenog komunikacijskog medija te glazbe, dakako ovitaka glazbenih izdanja i njihove strategije da nipošto ne budu suzdržane, samozatajne ili sakrivene. Upravo suprotno i čak i danas, kada su te nove biografije popravljene i ušminkane, do tih izdanja nije lako doći zbog nekoliko razloga. Prvi je svojevrsni testni, probni karakter tih ploča. Njima se opipavalo tržište, odgovor medija i publike, te su se oprezno lansirale u nevelikim nakladama. Drugi prostor tog eksperimenta bili su glazbeni festivali, poput ZagrebFesta, Splita ili Opatije. Zakopani između standardnih opjeva galebova, mora, sunca ili predivnih i tako jedinstvenih ljepota zagrebačkih ulica, nalazili su se mali biseri, ekskurzije u nešto sasvim drugačije, opušteno pomaknuto poput Robota Ljupke Dimitrovske: Dijelila sam ljubav s jednom napravom / nije znao niti k’o sam zapravo / kad treba da te shvati / otkažu mu svi aparati.