Ko se i zašto boji povratka?

Uglješa Vuković
Autor/ica 4.4.2013. u 11:00

Ko se i zašto boji povratka?

Građanska koalicija 1.mart koja okuplja veliki broj nevladinih organizacija i uživa političku podršku značajnih političkih činilaca u BiH izaziva poprilično žestoka, moglo bi se kazati, nesrazmjerno žestoka reagovanja u Republici Srpskoj, pogotovu  ako ovu koaliciju posmatramo kao legitimno političko istupanje dijela civilnog sektora okupljenog oko istog interesa. Da li je 1.mart  još jedan očit primjer u nizu drugih koji osjetljavaju neodrživosti Republike Srpske kao moderne ustavne kategorije koja garantuje svim građanima jednakost i Ustavom i međunarodnim dokumentima zajamčena prava i šta je to toliko zanimljivo u slučaju ove koalicije? Reakcije zvaničnika Srpske i samozvanih političkih predstavnika bh Srba, kako vole da se imenuju, mogle bi se okarakterisati kao mješavina histerije i bijesa vulgarno artikulisanog ka ukidanju prava na slobodni izražaj civilnom sektoru.

Sama Koalicija 1.mart usmjerena je između ostalog na podsticaj i njegovanje održivog povratka izbjeglih i raseljenih lica. Posebno se akcentira potreba prijavljivanja prebivališta u mjestima povratka bez straha od gubitka socijalnih primanja iz Federacije BiH. Rukovodstvo RS doživljava ovo isključivo kao nedopustivi i spekulativni izborni inžinjering. Posebno je zanimljiv iskaz predsjednika RS Milorada Dodika povodom učestale pojave prijavljivanja prebivališta u prijeratnim mjestima prebivališta koji je rekao kako nadležni organi više neće olako prijavljivati ljude i potom dodao: „ Morat će se uvesti određeni kriteriji. Naravno, oni koji žele da se vrate i tu žive, to nije sporno, ali mislim da je proces povratka davno završen.“

Mišljenja sam da je predsjednik Dodik ovdje jezgrovito sročio suštinu u svom diskurzivnom iskazu saopštavajući istinu otvoreno, bez uvijanja i skrupula, vjerojatno svjestan svoje trenutačne političke moći i namjere da je održi. Dakle, povratak nije sporan, ali povratak pod našim uvjetima, što između ostalog podrazumijeva da je povratak uglavnom i završen (!).  Značajnije promjene etničke strukture i nove migracije stanovništva, što bi pretendovale na predratnu sliku BiH, automatski podrazumijevaju i promjenu sadašnjih izbornih rezultata i onoga što se naziva politička volja. To je Dodiku i političkoj eliti svakako mnogo bitnije i od etičke krize u koju RS uvijek zapada na spomen Srebrenice ili Prijedora jer na te spomene odgovara se iznimno uvježbanim kontra-moralističkim populizmom koji zaokuplja javnost. To su one floskule o srebrenizaciji i genocidizaciji Srba skrojene medijski pitko i dovoljno zavodljivo da i kod eventualnih Dodikovih drugomišljenika izazovu stanovito slaganje jer izazivaju utisak da je vrlo lako složiti se sa jasnim, jednostavnim i gorljivim tvrdnjama protiv tobožnje moralne histerije koja je zapravo etički imperativ.

Stoga, trenutačnu političku volju Srpske više od svega u slučaju Građanske koalicije  1.marta interesuje koliko te „izborne spekulacije“ zaista mogu uticati na izborne rezultate. Rezultati lokalnih izbora u Srebrenici pokazali su da je moguć i ostvariv značajan uticaj, posebno u pojedinim sredinama. Koalicija 1.mart najvećim dijelom i jeste otvoreno upravljena na promjenu izborne slike na predstojećim opštim izborima, kako otvoreno stoji u njihovoj misiji proklamovanoj na službenoj stranici. [1] Koalicija koristi aktuelnu zakonsku nedorečenost i manjkavosti u vezi sa zakonskim rješenjima koji se odnose na prebivalište, ali čini to radi afirmiranja održivog povratka, prava povratnika, njihovog političkog uticaja i vidljivosti što je apsolutno pravedan cilj koji postavlja legitimitet iznad manjkavog sadašnjog legaliteta ili nekog budućeg zakonskog rješenja koji bi npr. predvidio strožije uslove u vezi sa prijavom prebivališta. Odnosno, ova „spekulativna izborno-politčka akcija“ suočava nas sa pitanjem/mogućnošću: je li (bila) moguća drugačija Bosna i Hercegovina u slučaju uspješnijeg  i brojčanijeg povratka izbjeglih i raseljenih lica? Pitanje koje je upadljivo malo puta izrečeno u javnoj sferi. Povratak je u preovlađujućoj bh političkoj praksi doživljen i valorizovan kao uredno impotentni proces bez učinka i političkih reperkusija, posebno u većim sredinama u kojima je koncetrisana politička moć. Slika bosanskohercegovačkog povratka je zapravo slika staraca po zabačenim selima čija se smrt priželjkuje ili se čak i ne priželjkuje jer je izvjesna.

Uz sve zanimljive političke implikacije i bojazni koje izaziva Koalicija 1.mart na nosioce naše rigidne etničke (politčke) volje u kojoj se zapravo uvijek gubi političko, a ostaje samo etničko, na pojedinim mjestima u proklamacijama sama koalicija otkriva svoju etničku i ne-građansku narav pokazujući tako možda domete i narav pobude inicijatora. Naime, iako se u uvodnom dijelu i većem dijelu proglasa govori o borbi građana Bosne i Hercegovine, o borbi koja podrazumijeva dalekosežne ciljeve kao što je plediranje za ustavne promjene putem osvajanja dovoljno zastupničkih mjesta, odnosno putem efektivne politčke moći pod svojim uticajem, koalicija pokazuje u odabranom rječniku svog proglasa terminološku, i posljedično, značenjsku nedosljednost jer se i pored isticanja pojmova građani/građansko u drugoj stavci spominje formiranje zajedničke (izborne) multietničke liste čime se etnički karakter opet legitimizuje, naročito u praksi političke borbe. Zanimljivo, Koalicija u tački 9. misije navodeći opšte principe svoje borbe toleranciju stavlja na prvo mjesto, ispred istine, pravde i ravnopravnosti iako je snošljivost politički i pravni zahtjev sa aluzijom na sadžaj sačinjen od kompromiserstva (npr. između etnija) za razliku od beskompromisnih i apsolutnih kategorija istine, pravde i jednakosti.

Bez obzira na protivrječnosti vlastitog rječnika i samopodvođenje pod etnički karakter, kao i opravdane primjedbe koje se odnose na neanimiranje borbe koalicije na području cijele Bosne i Hercegovine, sama ideja je dovoljno provokativna kao predložak za razmišljanje, a kamoli kao ostvareno i već uspjelo djelovanje, posebice u dijelu koji se odnosi na ostvarivu promjenu strukture biračkog tijela održivim i novim valom živog i uticajnog povratka, kog zapravo niko od pripadnika sadašnje političke elite ne priželjkuje. Jer povratak su trenutno u našem političkom vokabularu starac i starica u selu u kom škola više ne radi i koji, naravno, apstiniraju izbore. Kako Dodik reče, to je odavno završena priča. Ili njegovim jezikom kazano, a to je, na žalost, popularni jezik mnogih: šta sad hoće ti Bošnjaci u Srebrenici, osim toga što hoće da priznamo genocid,  još i da dobiju izbore?



[1] http://www.prvimart.ba/misija

Tagovi:
Uglješa Vuković
Autor/ica 4.4.2013. u 11:00