Gori vatra …

Povezani članci

• Pančić: Sumnjivo lice, sve s bradom
• U ime solidarnosti sa žrtvama genocida u Prijedoru kanadski grad Hamilton se uključio u kampanju Međunarodni dan bijelih traka
• Zašto Srbija nema antifašistički praznik
• Glas za HDZ
• Don Ivan Grubišić: Crkveni vrh napravio mi je dobru reklamu
• LORELEI I MAGDALENA

Vrijeme je vatre, požara.

„Gori vatra“ pjevao je Čola još u Jugi. Gori svuda oko nas ovoga ljeta, ne samo kod nas u Hrvatskoj. Uglavnom, mi se sjetimo vatre i vatrogasaca u vrijeme pravoga ljeta, sunca, suše, bure i s tim  u vezi – katastrofalnih požara.

Od trenutka kad je čovjek naučio upaliti vatru, usuđujem se reći, započeo je razvoj civilizacije koju danas poznajemo. Korištenje vatre donijelo je nebrojenih koristi, radosti, pogotovo topline čovječanstvu, naravno kada je vatrom upravljao dobar čovjek u dobroj namjeri. Izgradio je taj dobri čovjek „vrli novi svijet“ zaslugom svoga uma i uz ogromnu pomoć „vatre“ u svim primjenjivim oblicima.

Naravno, bilo je i onih koji su vatru koristili za uništavanje svega stvorenog „od Boga i od ljudi“. Nekako paralelno kako se vatrom stvaralo tako se je vatrom i uništavalo…  spaljivali su se živi ljudi na lomačama, spaljivali se bacačima plamena, napalmom, atomskim bombama ili plinskim bocama u našoj bliskoj povijesti upotrebe vatre. Vatra, kad se malo „izmakne“ kontroli, skoro uvijek nemarom i nebrigom pa i zlom namjerom, ne poznaje režime, kako demokratske, tako i totalitarne, imperijalističke, kapitalističke – sve ih podjednako spaljuje. Naravno vatra ne spaljuje režime, osim rijetko. Vatra spaljuje nečije domove, imovinu, spaljuje domovinu čovjeku. Režimlije ostaju nekako neoprženi, oni vatru uspješno mimoilaze. U svakom od tih raznih režima stoje određeni ljudi koji se s prijetnjom vatre i drugih ugroza znaju nositi i oni koji se ne znaju. Ozbiljna i uređena društva imaju odgovore na prijetnje koje ugrožavaju sigurnost njihovih građana – odgovore brze i djelotvorne. „Nedovršena“ društva, šalju „priopćenja za javnost“.

Vatra je i zimi a naročito ljeti gorjela po Jadranu i u socijalizmu, pa tako i u ovom našem kapitalizmu. Državna birokracija je i tada kao i sada bila zaokupljena samim sobom od najmanjeg načelnika općine do premijera. Neću procjenjivati u kojem sustavu je vatra bila „efikasnija“ u nanošenju štete. Dovoljno je sjetiti se tragedija na Kornatima, pa sada Splita … pa ćemo shvatiti kakvi diletanti upravljaju sudbinom ove male, grbavo uređene države. Briga o ovoj zemlji koju nazivamo „Lijepom našom“  ne provodi se namještanjem ruke na mjestu gdje bi srce trebalo biti u vrijeme slušanje himne. Tamo nema srca koje kuca za ovu zemlju.

Već dugo nosim filmsku priču „Vatrogasci s Jadrana“ ali od te priče filma nema niti će biti… Ostaje samo pjesma vatrogascima koju je napisao Enes Kišević. Posvećujem je svim vatrogascima.

Vatrogasna pjesma

Pravilo je prvo
u vatrogasnoj četi
ne vjeruj ni svicu
kada kroz noć leti!
Narod mirno spava
i more se ljulja
al’ svud oko nas
duh se vatre šulja.
Masline se tresu
bajam jeza hvata
planut može sve
dok si reko vatra.
Otvorite oči
na sve četiri strane
vatru treba polit
prije nego plane.
Mate, Jure, Šime,
sa vatrom polako!
I na onom svitu
valja gasit pako.

Autor: Enes Kišević